LICA

Naša mladost u ogledalu je trenutak vječnosti i mi ga protežemo zauvijek. Naše lice u ogledalu je lice koje gledamo svakodnevno i nismo u stanju na njemu prepoznati vrijeme, fokusirani smo na oči koje nikada ne stare, kada se gledamo mi vidimo samo naše oči, oči iste, oči koje su nas gledale i u doba adolescencije. Svaki dio našeg lica smiješi se očima, bore koje ne vidimo, kosu koja sijedi, u našem srcu postoji ta negacija, negacija vremena koja se nikada ne suočava sa istinom, istinom da nismo bezvremeni, istinom da starimo. Naš duh je naša grandioznost, ono što nas čini privlačnima ali u isto vrijeme nas spriječava da sebe sagledamo u kontekstu vremena.

Da starimo najviše vidimo po svojoj djeci, djeca rastu i postaju slike nas samih iz jednog vremena, da starimo najčešće nas upozoravaju ljudi koje volimo kroz vrijeme na filmskom platnu. Daleke 1979. godine na plakatu pred mojim kinom stajalo je lice koje nikada neću zaboraviti. Svijet u koji me uvelo, svijet daleko, daleko od nas, svijet u jednoj galaksiji davno nestaloj u vremenu, svijet u kojem sam tada, kao uostalom i sada želio živjeti. Jedna princeza bila je tada mlada i privlačna žena, djevojka koju smo zavoljeli svi, jedan odmetnik, preprodavač i probisvjet postao je junak moje mladosti, taj pobunjenik bio je mlad i privlačan. Jednom ta će saga o mladosti koja se bori protiv univerzalnog zla postati svima nama dio života kako se protezala kroz vrijeme. Filmovi čije smo projekcije čekali, nastavci kojima smo hodočastili dio su naše mladosti, našeg odrastanja.

Iskreno vjerovao sam u čaroliju koju nam u pravilu nude američki režiseri koji danas kompjuterski obrađuju lica, vjerovao sam da će nam ponuditi lica naše mladosti “ispeglana” i onakva kakvima smo ih navikli gledati. U filmu koji je uistinu na tragu nekadašnjih filmova oni su zaboravili na nas, istinsku djecu Star Warsa koji kroz skoro četrdeset godina prate svoje junake s neskrivenim obožavanjem i djetinjom zaluđenošću. Zaboravili su na nas, istinske fanove i nekoj novoj djeci su ponudili neke nove i mlade junake. Nama koji smo odrasli uz ove naše islužene i stare ostavili su neizrecivu tugu, ne tugu što ih ponovo gledamo već tugu što smo kroz njihova lica zapravo vidjeli svoja, lica četrdeset godina starija. Ako pamtite sebe na prvim projekcijama bez obzira što vas ogledalo laže s tom ste pomisli izašli iz kina dok je pored vas vaše dijete, mladi vitez Jedi hodao potpuno očaran i uzbuđen kako ste hodali i vi onomad u prošlom stoljeću na izlasku iz kina Central.

Ono što je divno u toj sagi je vrijeme, vrijeme vašega života, vrijeme koje ste proveli u mašti ali i istinskoj želji da se za pravdu treba boriti, ta saga učinila nas je svakako boljim ljudima i boljom djecom u ovim našim starim licima. Ovog puta iz kina nećete izaći samo ushićeni što su vas ta lica ponovo uspjela vratiti u jedan svijet u kojem želite živjeti već su vas na izlasku natjerala na razmišljanje.

Umjetničko djelo koje je nekima smiješno, nekima djetinjasto većini nas je obilježilo život, život u kojem se sastojao red za karte ispred kina “Tesla” i ispred kina “Central” na kojima smo gledali plakate za isti film u različitim nastavcima.

Umjetničko djelo, ono istinsko ovaj put nije taj film, već je naš život uz taj film.

Gledajući svoje dijete kako puno zanosa, istog onog zanosa kojeg sam imao njegovih godina nakon izlaska iz kina učinilo me sretnim ali i pomalo tužnim. Moje lice u odrazu gradskog izloga ovaj put je izgledalo kao lice koje namjerno nisu pomladili u franšizi, lice koje je moralo i trebalo da ostane isto, da nove generacije dobiju neke nove heroje, a mojoj da ostanu naši, točno onakvi kakvi i trebaju biti, točno onakvi kakvima ih volimo i točno onakvi kakvi su odrastali i starili uz nas i mi uz njih. Taj vremenski tok mi nazivamo život i on nikada ne treba biti prevara američkih kompjutorskih mađioničara. Život kakav uistinu jest, vrijeme koje neumitno prolazi moramo prihvatiti i s radošću živjeti s tim, sve drugo je laž i sve drugo je prevara kako njih tako i nas samih sa sobom.

Da ga jebeš dobar je to život bio, život uz jednu princezu koja je sada baka i jednog razbojnika koji sada uz svog Vukija odlazi u zasluženu švercersku mirovinu. Ono što me veseli je da taj svijet, svijet u kojem želim živjeti i dan danas uistinu postoji i da stari upravo kako starimo i mi, svijet negdje daleko u jednoj galaksiji izvan našeg sunčevog sistema.