Žica nesuglasice

Povezani članci

• Igor Serdar: SPIKOM NA SPIKU
• Vesna Pešić: Ispirači mozga sa “slobodarske” B92
• Iz kabineta Staše Košarca: Kako je NOSBIH postao stranačka platforma za milionsku trgovinu električnom energijom
• KAD FTV RUŽI RS: GLE, KO IM KAŽE!
• Osuda divljačkog napada na novinare: Do kada će policija mirno gledati kako tuku novinare
• SVA LICA HDZ-OVIH BIZNISMENA: Poljoprivrednik, veteran, direktor, borac za prava iseljenika…

Žice, gdje god one bile, stvaraju dugoročno samo nesuglasice, dok problemi ostaju ozbiljniji nego ikada prije. Bez obzira na sve, uskoro je Božić, stoga imamo još mnogo kilometara žice koju trebamo do tada okititi.

Piše: Diego Han

Prosinac je zaista čudan mjesec. Vjerojatno ne postoji niti jedan drugi dio godine gdje se vjerska tradicija i korporativni mentalitet suvremenog društva toliko dobro slažu i surađuju. U prosincu ljudi slave, putuju, odmaraju se te pretjeruju s hranom i pićem, sve to u ime dobrote i prividnog altruizma. Prosinac nije nikada dosadan, nekime može biti kičast, ali dosadan nije. Kažu i da je to mjesec čarolija, kada svatko može postati ono što nije, a stvari koje djeluju nemoguće postaju mogućima. Izgleda kako je to zaista tako.

Kada je migrantska kriza žestoko udarila po našem dijelu svijeta – dok je Slavonija postajala tranzitno područje za desetke tisuća izbjeglica – susjedna nam je Slovenija započela s gradnjom žičane ograde duž njene sjeverozapadne granice s Hrvatskom. Potez koji je zgrozio hrvatski politički vrh, pozdravili su s druge strane mnogi pripadnici radikalnijih rješenja koji u slovenskom potezu nisu vidjeli ništa loše, dapače, javno su pozivali vladu na slanje vojske na granicu sa Srbijom i na podizanje još jedne žice. U tom periodu, neki su dijelovi Hrvatske djelovali tisućama milja udaljeno od izbjegličkog kaosa, što nije spriječilo javnost i neke političare da glasno zagovaraju ideju zatvorenih granica. Među njima se glasno, pokazat će se kasnije u potpunosti nepromišljeno, javio i slavni najbučniji Istrijan, Damir Kajin, s njegovim tezama o skorašnjoj krizi koja će Hrvatsku pretvoriti u muslimansku zemlju s barem milijun novih stanovnika iz arapskih i drugih bliskoistočnih zemalja. Tada je sve djelovalo vrlo jednostavno, žice na granicama su bile samo način obrane vlastite nacije od invazije barbara, gotovo samorazumljivi potez kojeg bi svaka vlast koja drži do svojih građana trebala poduzeti. Nitko se nije pitao što bi ta žica značila za lokalno stanovništvo, ili bolje rečeno većini je djelovalo kako bi takvo što lokalnoj populaciji moglo samo pomoći da noću spavaju mirnije snove. Pitanje života pograničnih zajednica, njihove suradnje, povezanosti i svakodnevnice nije bilo vrijedno pretjeranog razmišljanja i kompliciranja. Ali eto, osim što kažu da smo za Božić svi bolji, oni malo praznovjerniji će reći i da u životu postoji nešto što volimo zvati karma. Karma je ono transcendentno uvjerenje prema kojemu nam se u životu dobro vraća dobrim, a zlo zlim. Koliko god selektivno mogli pristupiti pitanju karme, treba priznati kako ona ponekad pronađe vješti način da nas podsjeti kako izvan naše materijalne realnosti malo toga poznajemo. Ali, u nedostatku takve filozofske spoznaje, možemo se zahvaljujući karmi barem pošteno nasmijati.

Jedna od onih osoba koje trenutno sasvim sigurno proklinju karmu je i prije spomenuti Damir Kajin. Kao pojedinac koji je svojim glasnim strahovima trebao istarsku javnost uvjeriti kako će taj poluotok postati slijepo crijevo izbjegličke krize, doživio je prije par dana strašnu osvetu te bitange. Naime, proteklog su vikenda slovenske vlasti – ili na temelju nekih spoznaja koje nisu poznate nikome osim užem krugu predsjednika Cerara ili iz čistog straha i preemptive – podigle žičanu ogradu i na granici prema hrvatskoj Istri i Rijeci. Taj je nenajavljeni događaj šokirao, naljutio i digao na noge gotovo cijelu istarsku javnost, ne samo hrvatsku već i slovensku, koja takvo što nije nikada doživjela u recentnoj povijesti. Čak su i slovenski gradonačelnici najvažnijih pograničnih gradova iskazali svoje negodovanje tim događajem. Međutim, ono što začuđuje jest reakcija čelnika Istarskih demokrata, koji se neposredno nakon tog poteza javio i oštro osudio slovenski potez. Ali, Kajin nije na tome stao, već se vrlo aktivno angažirao putem medija pozivajući građane da na slovensku žicu postave pokoji božićni ukras, neku svjećicu ili čak naranču (?) kako bi ta ista izgledala „humanije“. Nije li karma fantastična stvar? Čovjek koji je do prije par dana predviđao Armageddon europske civilizacije i lobirao radi strože kontrole granica, sada bi na legitiman potez slovenske vlade, koja je možda baš njega poslušala kada je odlučila svoj fokus okrenuti prema Istri, reagirao kiteći žicu. To je prava božićna čarolija!

Problem kod ove situacije jest taj što bi bilo nepravedno kritizirati samo Kajina zbog toga što je on eksponirana politička ličnost. Mnogi su istarski građani koji su zagovarali neke druge žice tamo negdje istočnije od Istre, sada ljuti na te S(z)lovence jer su se usudili „našu“ Istru fizički odvojiti na taj način. Pritom, to što takav potez ima fizičke posljedice samo za nevine životinje koje svakodnevno stradavaju zbog vlastitog nepoznavanja izmišljenih linija koje mi ljudi toliko volimo i poštujemo, nikoga ne brine. Odjednom su svi redom zagovornici svijeta bez žica, čak i oni koji bi usprkos svemu i dalje gledali s odobrenjem na sličan potez hrvatskih vlasti na granicama sa Srbijom. Istra zaista jest posebna zemlja, što zbog svoje kulture, što zbog svojih prirodnih ljepota, ali njezina pogranična povijest je u maksimi slična drugim područjima na zapadnom Balkanu. Ako je ta žica išta konkretno promijenila u životu stanovnika sjeverne Istre, a vjerojatno za većinu nije,  isto bi se dogodilo i sa stanovnicima Baranje, Posavine ili bilo kojeg drugog pograničnog područja. Zašto je onda žica loše rješenje? Zato što žica ubija (makar to bile samo životinje), ranjava, blokira nam kretanje, uništava i dijeli živote, a naše mentalne sklopove pretvara u fizičku realnost koju na kraju krajeva ipak ne želimo vidjeti u našem dvorištu. Jer, zašto bi inače trebali zamjeriti Sloveniji na postavljanju te ograde, ako zaista toliko držimo da nacionalnih granica? Neki će reći zbog toga što granica nije još točno definirana ili jer se protivi Schengenskom sporazumu, ali takve tvrdnje mogu zadovoljiti samo one kojima je dovoljna samo jedna vrlo površna analiza problematike. Vjerojatnije je da žice i zidovi jednostavno nisu ono što ljudi žele. Povijest je pokazala da se zidovi ruše, ma koliko god se doimali čvrstima i visokima, oni padaju. Svijet je prepun žica i zidova koji su u našoj povijesti probleme samo odgađali ili pogoršavali, ali apsolutno nikada dugoročno riješavali. Možda smo u podsvijesti svjesni toga, ali to shvatimo tek kada nam netko navedene sagradi ispred nosa. Zidove zagovaraju svi oni koji prividno stavljaju u prvi plan nacionalne interese, ali bi li Hrvatska bila bolja zemlja kada bi nas od svih susjeda dijelila žica? Bismo li tada imali bolje odnose s našim susjedima i osjećali se sigurnije? Možda. Pitanja na koja bi Kajin i drugi zagovornici zatvaranja granica trebali sada odgovoriti glase nekako ovako: zašto bi mi mogli tako postupati prema Srbiji, Crnoj Gori ili BIH, dok Slovenci prema nama ne? Samo zato što smo mi u EU? Nismo li mi, poput Srbije, migrante masovno prosljeđivali prema drugima? Ali, što da smo sagradili žicu i nikoga ne propuštali kroz našu granicu, kao što to radi Mađarska, bi li tada ostale države imale pravo na prigovor? To su samo neka od pitanja koje zidovi i žice stvaraju, pitanja koja imaju mnogo odgovora i malo uspjeha. Žice, gdje god one bile, stvaraju dugoročno samo nesuglasice, dok problemi ostaju ozbiljniji nego ikada prije. Bez obzira na sve, uskoro je Božić, stoga imamo još mnogo kilometara žice koju trebamo do tada okititi.