U Bosni bolje nego u Siriji

Izdvajamo

• Takozvani bh. lideri se već rutinski igraju s predstavnicima međunarodne zajednice i vlastitim narodom. Oni znaju i da će se »narodi« opet prikloniti etničkoj logici podjele jer su taoci nametnutog stanja. Većina zaposlenih su na budžetima i tako direktno ovisni od vlasti. Penzije stižu od MMF-a. Ekonomije više praktično nema. Mladi i obrazovani su već masovno napustili zemlju ili se spremaju to učiniti. Ono što je ostalo od inteligencije je uglavnom potkupljeno, partijski, ideološki, interesno. Mjera vrijednosti nisu obrazovanje i pamet već stranka, familija i veza. Rezultati izbora od prije godinu dana su potpuno isti kao prije 20 godina. Pobjednici se čvrsto drže za ruke čuvajući ekskluzivno koncept podjele i sukoba. Ako jedan padne, padaju svi. Kriminalna i politička struktura je ispod lažne koprene nacionalnih interesa itekako multinacionalna, jer su u pitanju novci i vlast. Etnos i vjera u slučaju narodnih masa služi kao baza za održavanje straha od drugog i drugačijeg, a drži »pleme« na okupu kao izbornu bazu za proizvođače straha. To je gruba realnost koja se u stranačkim krugovima političara i njihovih inostranih zaštitnika zove realpolitika.

Povezani članci

• Erdogan i četrdeset feministica
• Dežulović: Poster za neizdrkane male ustaše
• Preminuo Mirko Kovač
• SVJETSKI DAN TEATRA u Kamernom teatru 55 s predstavom ”Umri muški”
• JOSIP REIHL KIR – UBIJENA BUDUĆNOST
• Sve prolazi, samo zločin ostaje

Prije nekoliko sedmica, na jednoj od brojnih tribina na kojima se razni bjelosvjetski i domaći mudraci ubiše izigravajući blagu zabrinutost za državu Bosnu i Hercegovinu, najviši  predstavnik onoga što se zove međunarodna zajednica u nas, čestiti i odavno ni za što upitani Valentin Inzko, Austrijanac, reče kako je u Bosni i Hercegovini stanje bezmalo sasvim zadovoljavajuće jer, pobogu, pogledajte kako je u Siriji! Potom se dvadesetom rođendanu toga nevjerovatno »zadovoljavajućeg« stanja nazdravilo viskijem, lozom i raznim himberima. Golem je uspjeh dvije decenije nakon rata biti bolji od današnje Sirije, nema šta.

Povodom ovog nevjerovatnog rođendana već je bilo, a bit će još do Nove godine, mnogo konferencija, tribina i »radionica« u Sarajevu i po svijetu. Bilo je prigodnih poziva svima koji su se na bilo kakav način očešali o tzv. politiku jadne države, a može se samo pretpostaviti koliko su poziva za lamentiranja nad daytonskom sudbinom zemlje, uz nazdravljanja i mezu,  dobili istinski igrači u storiji o ovoj povijesnoj sreći. U kojoj nam je, eto, konačno bolje  nego Sirijcima. Piju tim povodom, svako svoje, i oni profesionalno zabrinuti, i zaduženi optimisti i bezdušni realisti. Zajedničko im je da svi počinju vjerovati kako se magična formula Daytona  kao provjereno i vječno prihvatljiva, može na kraju balade ponuditi uskoro i onoj  jadnoj Siriji. Bez Asada, naravno.

Tako će se i njihovih dvadeset godina jednom možda »obilježiti« uz mudrost nekog visokog predstavnika međunarodne zajednice koji će kazati, »odlično vam je, vidite kako je danas u Bosni…«

Svečarska ćaskanja

Danas su u svečarskim ćaskanjima o Daytonu potpuno u drugom planu ostali nekadašnji zahtjevi za dubokim strukturalnim promjenama tog koncepta koje bi približile BiH nečemu što može da liči bilo kojoj normalnoj evropskoj državi. Minule su sedmice i tri predsjednika Bosne i Hercegovine (oni to de facto i de jure jesu uz sistem rotacije predsjedavajućeg Predsjedništva svakih osam mjeseci) kao ponosni lideri države bili na jednoj od onih daytonskih rođendanskih svečanosti, u srcu Evrope, u Bruxellesu. Usput, aktualni Predsjedavajući »tima« je prije samo nekoliko sedmica glasao mrtav hladan na izborima u Hrvatskoj, kao državljanin te druge države. Tamo ga vuku obaveze i srce. BiH je ‘nako. Drugi predsjednik od trojice je, ne tako davno, pred tv kamerama egzaltirano poručivao predsjedniku Turske kako je ovaj predsjednik ne samo te tamo njegove  države, već je on i »predsjednik svih nas«. Uz dodatak da se »svi moramo svrstati pod njegovu zastavu tamo!« I njega vuku i srce i Braća, šta da se radi.

U entitetu kojeg predstavlja treći ravnopravni Predsjednik BiH, predsjednik tog entiteta Dodik (malo daytonski komplicirano ko ne zna), uz niz drugih i stalnih šprdnji na račun države BiH, ovih dana mrtav hladan kaže da ne priznaje Ustavni sud države BiH i da se »odluke tog suda mogu okačiti mačku o rep!«.

Što se, doduše, već i radi na sve tri strane u BiH. U iole normalnoj državi zakon za to propisuje rješenje. Tu ni od Sirije nismo bolji.

U ovakvoj situaciji, veći jad od skandaloznog prešućivanja zbilje u BiH i  oguglalosti na to, samo je realno stanje države zasnovane na primitivnoj i anticivilizacijskoj vrsti podjele krvavim etničkim čišćenjem i ciljanim gaženjem svega što je makar začetak građanskog i evropskog. Ta realnost BiH prepoznatljiva je u notornim činjenicama: u njoj su temeljno urušene bezmalo sve tradicionalne vrijednosti društva, zemlja je ekonomski potpuno devastirana i opljačkana, a politički, vrijednosno i mentalno vraćena u daleku prošlost. Sve što je iznad toga na nivou je incidenta i slučaja.

Vjerske kategorije

Proizvodnja pojedinačnih i kolektivnih nesreća i sunovrata svakodnevna je. Optimizam je umro, a razloga za strah sve je više.

U tom kontekstu, danas je farsa »obilježavati« uspjeh Daytona. Naprotiv. Dvadeset godina od projekta koji je zaustavio pucanje, ali nije donio mir tek je zgodan povod za deplasirani i cinični nastavak teorijskih rasprava o tome »kuda Bosna ide dalje«, kada je jasno da ide ka zakivanju oligarhijskog projekta koji se zove »nigdje dalje«. Samo se time oni održavaju na vlasti. I samo njihova vlast po svaku cijenu to omogućava. Jedino tu podjela ne važi, kao kod svih uvezanih kriminalaca i dilera nesreće na svijetu. Naravno, uz ponekog patetičnog ili programiranog, zaduženog optimistu. U temeljima lažnog  »akademskog koncepta« potrage za svjetlom na kraju tunela, vidljiva je želja domaćih aktera i međunarodnih snaga, prije svega EU i SAD, da stvari ostanu na »obilježavanju« postojećeg.

U dominantnim krugovima u EU i Americi u ovom času zapravo slute kako je u iznutra razorenoj i ustavno grotesknoj organizaciji Bosne i Hercegovine, uz najčešće adekvatnu političku kadrovsku lukavost, nekako sigurnije održavati nefunkcionalnost na nivou tzv. »kontrolisane krize niskog intenziteta«, nego ulaziti u rizik oštrih rezova koji mogu da dovedu do katastrofalnih reakcija. Uz visoke tenzije u Makedoniji, na Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji, te sad već pomalo antologijsku političku nesnađenost same Hrvatske razapete između evropskih standarda i balkanskog nasljeđa, uz probleme Evrope same sa sobom i kobajagi sa izbjeglicama, nova nestabilnost u ionako razvaljenoj BiH dovela bi do opasne destabilizacije Balkana u cjelini.

Spoznaje o svemu ovome nisu nove. Nova je energija uz laži o realnosti kojom vladajuće koalirane etno-strukture, direktno nacrtane daytonskim konceptom, održavanje postojećeg stanja pretvaraju u politički militantni projekt. Razlozi su očigledni: postojeća situacija egzistencijalno odgovara isključivo individuama na vlasti. Svaka promjena bi presudno ugrozila njihove lične, familijarne, koruptivne pa i klasično kriminalne interese, sve to u okviru tzv. partija. Proizvodnja straha od drugoga, podgrijavanje animoziteta, nacionalističke klaustrofobije i svojevrsnog savremenog »tribalizma«, mehanizmi su za održavanje na vlasti pa tako i za izbjegavanja odgovornosti za uništeno društvo i državu. Uz obilatu pomoć »crkava«. Ovih dana, recimo, u ministarstvima u Sarajevu popisuju se zaposleni po nacionalnoj osnovi, a onima koji se ne osjećaju pripadnikom jednog od tri »konstitutivna naroda«, već su »samo« Bosanci i Hercegovci, prijeti se da neće imati pravo na slobodne dane uz vjerske praznike! Ergo, tri nacije su i automatski, po »zakonu«, i vjerske kategorije.

Laganje o realnosti

U paketu s ovim, jeste i potpuno kontraproduktivno ponašanje predstavnika međunarodne zajednice. Svojim svekolikim ponašanjem stranci u BiH podgrijavaju uvjerenje lokalnih lidera da su nedodirljivi i da mogu vječito profitirati u opstrukcijama države. Vođe nacionalnih partija su ekskluzivni partneri međunarodnoj zajednici od Daytona do danas, umjesto izabranih parlamentarnih struktura i tijela. Institucije države su u svim kontaktima javno zamijenjene isključivo nekolicinom šefova partija s kojima se sve dogovara i »trguje«. Povrh svega u potpunom uvjerenju kako je riječ o ozbiljnim političkim liderima kojima se može vjerovati na riječ.

Nakon dvadeset godina dolazi se do paradoksalnog zaključka, sve rasprostranjenijeg i u bh. javnosti, da ovdje izgleda mora ponovo nešto krupno da eksplodira, da bi se svi osvijestili. I shvatili  koliko se lažemo povodom onoga gdje živimo i šta nam se dešava. Slično kao i u slučaju Evrope koja je povodom izbjeglica odjednom šokirana, zatečena i bez minimuma racionalne spoznaje o čemu se tu radi, mada je u proizvodnji te drame zdušno i direktno učestvovala. Bavljenje posljedicama a ne uzrocima katastrofa je današnje svjetske politike.

Na sve ovo stanovnici BiH se prividno navikavaju. Takozvani bh. lideri se već rutinski igraju s predstavnicima međunarodne zajednice i vlastitim narodom. Oni znaju i da će se  »narodi« opet prikloniti etničkoj logici podjele jer su taoci nametnutog stanja. Većina zaposlenih su na budžetima i tako direktno ovisni od vlasti. Penzije stižu od MMF-a. Ekonomije više praktično nema. Mladi i obrazovani su već masovno napustili zemlju ili se spremaju to učiniti. Ono što je ostalo od inteligencije je uglavnom potkupljeno, partijski, ideološki, interesno. Mjera vrijednosti nisu obrazovanje i pamet već stranka, familija i veza.  Rezultati izbora od prije godinu dana su potpuno isti kao prije 20 godina. Pobjednici se čvrsto drže za ruke čuvajući ekskluzivno koncept podjele i sukoba. Ako jedan padne, padaju svi. Kriminalna i politička struktura je ispod lažne koprene nacionalnih interesa itekako multinacionalna, jer su u pitanju novci i vlast. Etnos i vjera u slučaju narodnih masa služi kao baza za održavanje straha od drugog i drugačijeg, a drži »pleme« na okupu kao izbornu bazu za proizvođače straha. To je gruba realnost koja se u stranačkim krugovima političara i njihovih inostranih zaštitnika zove realpolitika.

Idealan teren

Obilježavanje 20 godina lažnog mira danas je najbitnije za tvorce ideje o podjeli, kako bi se nasilje nad Bosnom i njenom istorijskom realnošću i supstancom opravdalo kao neminovnost.
A rascjepkana kvazi-država bez identiteta već je postala idealan teren za ulazak sa strane onih koji po svijetu realiziraju razne geostrategije, snove o utjecajima i interesima, svoje bolesne ambicije i istorijske zablude o identitetima i kojekakvim pravima. Kao i za teroriste raznih vrsta. Bosna mora biti država, ni manje ni više nego uspostavljena na elementarnim državotvornim principima, strukturirana kao svaka normalna država u Evropi. To je jedina odbrana od potpune nesreće. Ona mora imati predsjednika, vladu, normalan koncept parlamenta, vojsku i uvezanu policiju, sudstvo i tužilaštvo kao svugdje, logičnu i jedinstvenu institucionalnu teritorijalnu i svaku drugu organizaciju koju ima svaka država, građanska i sekularna. Naravno, sve ovo uz uvažavanje bez ostatka pune ravnopravnosti i poštivanje etničkih, vjerskih i drugih osobenosti. To ona danas nije. U Bosni i Hercegovini je građanin koji se deklarirao etnički kao Bosanac i Hercegovac svrstan u »ostale«. Punopravni građani su samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, uz njihovo striktno izjednačavanje s vjerom i pravima iz toga izvučenim. Evropski sud u Strasbourgu je prije šest godina naložio da se to ispravi i nikom ništa. Ovdašnji političari se podsmjehuju odlukama Evrope. To nije sramota oligarhije u BiH, oni su takvi iz svojih interesa i može im se. To je sramota  za EU, u pomenutom slučaju za Sud u Strasbourgu, ali i ilustracija istinskog odnosa prema građanima u BiH i svojevrsna poruka da se ničemu ne nadaju s te strane.

U svemu ovome rađa se među ovdašnjim stanovnicima osjećanje da evropske vrijednosti odavno više nisu i primarno demokratske. Dostojanstvo, pravda i sloboda su umrli. Demokracija i novi imperijalni kapitalizam već dugo ne podrazumijevaju jedno drugo. Volja birača i građanina više nije važna, već volja banaka i korporacija, i njihov interes.
Evropa se u odnosu na Dayton ne snalazi, podižući granice kao ponovnu vrijednost. Amerika je daleko i nema interesa da mijenja svoje međunarodno čedo koje nudi dalje po svijetu. Velike geostrategije su u podjelama, tako se lakše vlada. Domaćim liderima isključivo postojeće stanje  produžava ostanak na vlasti. Nakon dvadeset godina nema se šta slaviti. Ima zato razloga za veliku brigu.

Novi list