Petnaest godina od smrti Josipa Jole Muse

Povezani članci

• Protestna šetnja do Skupštine uprkos policijskoj blokadi (Video)
• JOVAN NIKOLAIDIS: Ko je tu, odavde je, naš je
• Tarik Haverić: Čović ne bi smio učiti Haški tribunal pravnoj pameti
• Protesti ili muk … kao da razabirem o čemu se radi !!!
• Bajtal: Ovdje je sve ljudsko izdato
• Replika

HOMMAGE ČOVJEKU PROSTRANE DUŠE

“Ne želim biti gradonačelnik polovine grada jer ni ja nisam pola čovjeka.”

Piše: Zlatko Serdarević

Odlaskom Jolinim 4. 12. 2000. godine, odlomio se poveći dio Mostara,  jer Jole je predstavljao jedinstvenu ličnost koja dugo traje u memorijama svih koji su ga poznavali i s njim dijelili ovozemaljske blagodeti.

U pokušaju sublimacije mogli bi zaključiti – unikatna persona, gorostas ljudskosti i plemenitosti.

Dva dana kasnije na Gradskom groblju Sutina, na posljednjem ispraćaju, pored članova porodice, drugara i prijatelja, kolega s posla, pristigli su ne samo oni kojima je na ispruženu ruku odgovarao djelom i time ih beskrajno usrećivao verifikujući ih kao potpuno ravnopravne s onim “gore”, nego je čak i mladost željela odati počast čovjeku za koga su iz priča starijih saznali kako čovjek može ostati gord, hrabar, nepoklebljiv, do kraja ostati vjeran svojoj ideji i časno hodati gradom do svog zgasnuća, a sve te osobine ostaviti u zalog svojim najmilijima u porodici. Njih je zaogrnuo plaštom svoje moralne uzvišenosti kao svojom najvećom zadužbinom.

Pok. fra Luka Markešić, doktor teoloških nauka na Katoličkoj bogosloviji u Sarajevu, istinski vjernik, moralna i duhovna vertikala, ličnost kojoj su ljudska i građanska prava i slobode uvijek predstavljale kredo za sve svoje akcionosti, na Sutini je besjedio riječima koje su bliže ovozemaljskoj zbilji nego nebeskoj beskonačnosti.

Posvjedočio je o Josipu Joli Musi kao dobrom čovjeku.

Kao lijepom čovjeku.

Potvrdio je njegovo zemaljsko poslanje kao uzvišeni čin kome se treba klanjati i nastojati ga slijediti zarad grada Mostara i konačno svih naroda svijeta.

U Joli se ovaplotio kosmopolitizam.

Tako je govorio veoma obljubljeni fra Luka Markešić povezujući  Josipovo-Jolino ime sa svetim Josipom kao paradigmom ustrajnosti borbe za ideju.

Uvaženi fra Luka Markešić je itekako dobro osjećao i cijenio značaj međureligijskog dijaloga-ekumenizma a upravo je on na ovaj tužni ispraćaj došao iz Sarajeva da kaže kako je Jole do kraja branio cjelovitost grada i njegovu multietničku strukturu vijekovima njegovanoj i na poseban način harmonizovanoj.

Dan nakon što je Jole umro, jedan novinar je zapisao kako je čuo TV komentar u kome se kaže kako mu niko nije pomogao kad mu je najviše trebalo. Da je tako to bi bio Jolin poraz, jer valjda ga nisu svi izdali. Ipak to nije istina jer je Jole u jeku neizlječive bolesti, pun zahvalnosti nazvao gradonačelnika Safeta Oručevića i rekao da mu želi čuti glas, “jer mi je tad lakše.”

Njih dvoje su bili iskreni  prijatelji i spajala ih je ista ideja ponovnog uspostavljavljanja jedinstvenog i prosperitetnog multietničkog grada po uzoru na evropske polise. Uostalom, Joli su se u njegovim najtežim trenucima javljali i drugi njemu dragi i osvjedočeni prijatelji.

Jolina profesionalna karijera  je počela u komunalnom preduzeću Parkovi u skromnoj kancelariji na Šemovcu sa rasadnikom na samom početku Bara. Za kratko vrijeme podigao je firmu na takav nivo da je konkurisao čak i sarajevskim preduzećima slične djelatnosti. Kad čovjek ima afinitet prema cvijeću i biljkama onda je po srijedi ličnost duboko vezana za prirodu. Mostarski Parkovi su upravo segment hortikulture pridavale najviše pažnje i po tome su postali čuveni.

Ostaće upamćena jedna njegova mudra konstatacija. Kad je njegov radnik, zadužen za sadnju cvijeća na Bulevaru narodne revolucije, uočio da danim sve više nestaju sadnice, jer ih žene čupaju za svoje potrebe, Jole mu je lakonski odgovorio:

– Sadićemo nove sve dok se one ne namire.

I njegova se pretpostavka obistinila jer je dočekao da prilikom redovnog obilaska ulica i zelenih površina konstatuje da su nedirnute.

Ta upornost je vjerovatno odredila njegove ranije i daljnje poslovne uspjehe.

Jolino najveće poslovno iskušenje predstvljao je Aluminijski kombinat koji mu je povjeren da ga podigne i vodi. Takav izazov je hrabro prihvatio i dokazao se kao pronicljiv, krajnje profesionalan i  uspješan menadžer koga su stručnjaci francuske firme Pešine itekako uvažavali u pregovorima.

Kombinat je imao najsavremeniju evropsku tehnologiju i obezbijeđen izvoz na  svjetsko tržište.

U kombinatu ostavlja neizbrisiv trag i u onim sferama koje ga definišu kao vrlo komunikativnog čovjeka, humanistu, bliskog sloju ljudi niskog socijalnog statusa. Davao je i tako usrećivao cijele porodice.

Dobro i istinito je pok. fra Luka Markešić govorio pominjući njegovo ime  sa sv. Josipom. Sama asocijacija ima svoju znakovitu vrijednost.

Jolino ime ostalo je zapisano u analima FK Velež u kome je za mladih dana ljubio Mostar igrajući na mjestu centarfora. A Velež je bio i ostao ogledalo grada, njegova refleksija, smisao, utjelovljenje multietničkog  (čitaj – života savremene civlizacije) života u kome su svi u dobroj mjeri predstavljali ogromnu porodicu lijepih identitetskih i religijskih varijeteta.

Nekoliko decenija kasnije, Joli se pružila šansa da kao direktor sa jednom vrsnom generacijom Rođenih pokuša dostići zvjezdani sjaj, upravo ono što sve dotadašnje generacije nisu uspjele. Mostar je bio na nogama. Ubrzo je grad ostao bez svojih mužika koji su se preselili  na stadion u Beogradu. Mužici se sa svojim najrođenijim trijumfalno vraćaju u Mostar sa peharom maršala Tita. Temperamentna euforija i slavlje Mostaraca tipičan je primjer južnjačkog načina života u kome strasti igraju presudnu ulogu.

Jolino srce i duša su prepuni sreće, a mali Mostar se posvjedočio i kao respektabilna sportska sredina. Cijela Jolina životna staza bila je najsuptilnijim nitima povezana sa Veležom i gradom.

Kao po nekom nepisanom pravilu nakon plaveti neba slijedi oluja. U njegovoj tragediji koja je uslijedila reflektuje se slamanje grada koje se tokom višestoljetne istorije ciklički ponavlja. Iz beznačajnih razloga, politička bulumenta zloupotrebivši društveni sistem  ga uz podlu i veoma perfidnu igru lokalnih poltrona i skorojevića hapsi, pokušavajući da preko njega i sličnih patriota ubije dušu i veličinu kosmopolitskog grada sjajne, prije svega kulturne ali i privredne istorije. Kombinat je kao izuzetno uspješna privredna organizacija, jedna od najvećih u Jugoslaviji, zasmetao i trebalo ga je, u dobro razrađenom sistemu sličnih poteza koji su se redali i u drugim firmama, dokrajačiti aferom.

U kazamatima je slaman ali je odolijevao kao hrabri riter meke duše a nepoljuljane ideje i uvjerenja. Spoznao je i drugu stranu medalje. Uvjerio se da mnogi, za koje je bio čvrsto ubjeđen u njihovu odanost, u stvari nisu bili iskreni prijatelji. Osjećao se povrijeđen i gotovo napušten i to ga je više lomilo nego hladni zidovi kazamata. Uvaženi i cijenjeni advokat Josip Muselimović, Jolin drag čovjek i prijatelj, je svojim profesionalnim umijećem i sposobnošću branio svog klijenta postigavši veliki uspjeh. On mi je pričao kako je Jole tokom zatvorskih dana, svaki put kad bi ga posjećivao, bio veoma raspoložen,  uvjeren u pravdu i ničim nepokoleban. Takvo držanje je imponovalo i predstavljalo je refleks moralnog čovjeka svjesnog posrtanja drugih prema njemu.

Nakon te nevere ponovo su se nadvili tmurni oblaci ratne kataklizme početkom devedesetih kad mu predsjednik HZ-HB nudi mjesto gradonačelnika Mostara. Jole je ponovo na nivo životne ideje za koju se uvijek borio – o gradu kao multietničkoj urbanoj sredini i harmoničnom životu svih građana. Glatko je odbio ovu naoko primamljivu ponudu kazavši:

– Ne želim biti gradonačelnik polovine grada jer ni ja nisam pola čovjeka.

Jolu je takva izjava mogla koštati i života jer su to bila mutna vremena kad mrak nosi živote bez ikakvih tragova.

Nije dugo potrajalo, na njega je 1996. godine  u dva navrata u zapadnom dijelu grada, izvršen atentat, ali je poput zaštićene ikone, premda ranjen rafalom iz puškomitraljeza, ostao živ. Iako je uvidio da se obruč oko njega steže Mostar nije pomišljao napustiti. Duhovna veza sa gradom nadjačavala je sve sile i haribde vremena.

Jole se uključio u politički živiot grada kako bi na djelu pokazao spremnost da ga brani.

– Ja sam veliki lokalpatriota,  ne znam gledati Mostar ružnim očima. Kad je bilo najteže, ja sam hodao ulicama oba dijela grada, i uvijek sam mislio da Mostar treba biti ono što je bio jedinstven i za sve njegove građane.

Kao priznati  i dosljedni zaštitnik multietničkog  Mostara prihvatio je prijedlog  gradonačelnika Safeta Oručevića i pridružio se,  zajedno sa Milanom Jovičićem, Listi za jedinstveni Mostar. U dva navrata ova lista je pobijedila na lokalnim izborima za Mostar. Trijumf ideje je evidentan jer je pobijedila opcija građana svih nacija naspram nacionalista koji su grad kasapili, secirali ga uzduž i poprijeko.

Nedugo poslije toga Jole Musa je postavljen za generalnog direktora HEPOK-a, nekadašnjeg velikog giganta sabrata Aluminijskog kombinata. Vratio se privredi kao osvjedočeni menadžer raspojasane duše.

Sagledavajući svu Jolinu životnu stazu kao kontinuitet svih aktivnosti vezanih za dobrobit multietničkog grada, njegov strpljiv, predan i prepoznatljiv doprinos građenju i afirmaciji mira,  u teškom i delikatnom postratnom vremenu, Centar za mir i multietničku saradnju Mostar posthumno je dodijelio Josipu Joli Musi povelju MIMAR MIRA svrstavajući ga u najrođenije dijete Grada Mostara.

Nagrada je uručena 23.07.2014. godine, na godišnjicu obnove Starog mosta veličanstvenog djela mimara Hajrudina, simbola grada koga je oživjela međunarodna zajednica ovaploćena u  UNESCO-u, Svjetskoj banci  i evropskim zemljama.

Iza Jole je ostalo grandiozno djelo, ali ono što će trajnije biti upamćeno i prepričavano s generacije na generaciju jeste njegov osjećaj za ugrožene, prihvatanje i nesebično uvažavanje različitosti među ljudima kao čin obogaćivanja, želja da pomogne i utješi…

Sa takvom zadužbinom satkanom od duhovnih vrijednosti i moralnih  kvaliteta  postaje  se istinski prijatelj svih ljudi.

Jole je vertikala ovog grada.