Ispit ravnopravnosti u Kaliforniji

Povezani članci

• Nedžad Maksumić: PUTOKAZI RAZBACANI PO ZEMLJI
• Petar Fehir: VRATITE ME U PROŠLOST
• Amir Hrnjičević: Naši koferi
• Promocija knjige „Kratke priče za dugo umiranje“, Adnana Repeše
• 2. SUSRETI STUDENATA BOSNISTIKE (Mostar, 27-28. april 2012.)
• Pismo Mahiru

Žene u Bosni i Hercegovini su navikle da od 1990-ih uporno pokušavaju dostići makar onaj procenat žena u politici koliko ih je bilo u Jugoslaviji, a bilo ih je 20-24 procenta. Valja još dosta truda uložiti da stignemo do toga i da nastavimo dalje, jer nema pravednog društvo bez ravnopravnosti i jednakih mogućnosti a na tome zajedno treba da rade i žene i muškarci jer pravda nije rodno određena.

Piše: Zilka Spahić Šiljak

Da mi je neko rekao da ću 2015. godine prisustvovati jednom događaju u Kaliforniji na kojem prominentne žene iz šireg područja San Fanciska i čuvene Silikonske doline (svjetske Itech kompanije) raspravljaju o tome kako će prevazići jaz koji postoji između proklamirane rodne ravnopravnosti i njene primjene u javnom i političkom životu, ne bih vjerovala. Naime, broj žena u zakonodavnoj vlasti u Kaliforniji je 25,8 procenata i ako se žene za naredne izbore na kandidiraju u dovoljnom broju morat će čekati 2024. da dobiju novu šansu za povećanje mjesta za žene, jer su takva pravila. Stoga inicijativa “Close the Gap” i pokušava da ohrabri što više mladih žena da se kandidiraju.

Takve stvari se naime događaju u BiH, ali i u mnogim drugim zemljama Evrope i svijeta, no iskreno nisam to očekivala u liberalnoj Kaliforniji. U odnosu na ostatak Amerike, Kalifornija slovi kao mjesto slobode, mjesto novih ideja, poduzetnog duha i tolerancije jer skoro polovicu stanovništva čine manjine iz Azije i Latinske Amerike. Mnogo toga u Kaliforniji je naprednije i jednostavnije nego u ostatku Amerike i svijeta čime se posebno ponose ovdašnji stanovnici.

Ipak, ne ide sve tako jednostavno, a posebno ne ravnopravno učešće žena u političkom životu i na mjestima odlučivanja. Žene se iznova suočavaju s problemima za koje se mislilo da su riješeni i prevaziđeni i da nema potrebe više govoriti o rodnoj ravnopravnsti, feminizmu i kvotama.

I ovdje se naime događa re-tradicionalizacija i povlačenje žena iz politike. Razloga za to je mnogo, a o njima se govorilo na jednom okupljanju prošle sedmice u Palo Alto (grad u kojem se nalazi Stanford Univerzitet). Okupljanje je organizirala nevladina Inicijativa ”Close the Gap” iz Kalifornije koja nastoji podržati i ohrabriti žene da se kandidiraju lokalnim izborima. Svojim kampanjama ciljaju na mlade i talentirane žene i pomažu im da se odluče učestvovati na izborima ali i da dobiju priliku predstaviti se.

Na ovom okupljanju su pred auditorijem od stotinjak žena predstavljene tri knjige: The race to Paris (Jurišanje na Pariz), autorice, Meg Waite Clayton, nagrađivane autorice New York Times; zatim knjiga, She was one of us. Eleonar Roosvelt and the American Worker (Bila je jedna od nas. Eleonar Roosvelt i američki radnik), autorice Brigid O’Farell; te knjiga koja tek izlazi iz štampe, Sharing the Work. What My Family and Career Taught Me about Breaking Through (and Holding the Door Open for Others) (Dijeljenje posla. Šta me je moja porodica naučila o tome kako nastaviti dalje (i ostaviti otvorena vrata za druge), autorice Myra Strober koja je profesorica emerita na Stanford univerzitetu. Moderatorica cjelokupnog programa je bila Irma Herrera, advokatica Hispano porijekla i umjetnica koja je u zadnje vrijeme zamijenila sudnicu za teatar i uspješno predstavlja svoju monodramu: Tell me Your name (Recite mi vaše ime) kroz koju progovara o rasnoj diskriminaciji i problemima s kojima se manjine suočavaju i Americi.

Bilo je istovremeno i lijepo i tužno gledati ovaj skup žena. Lijepo je bilo vidjeti na djelu snagu, solidarnost, posvećenost i brigu koju pokazuju posebno starije generacije žena – generacije koje su stasavale 70-ih godina tokom drugog vala feminizma. Tužno i zabrinjavajuće je bilo da nakon toliko godina borbe, žene bore iste bitke i trče istu trku u vrzinom kolu patrijahata poduprtog neoliberalnom politikom i ekonomijom. Starije generacije iako umorne, još uvijek pokazuju više snage i zainteresirnaosti nego mlađe žene koji su okupirane drugim problemima i koje nisu dovoljno zainteresirane za ovu vrstu borbe. U diskusiji se moglo čuti da je osnovni problem u strukurama vlasti koje nisu kreirane po mjeri žena i muškaraca, već isklučivo po mjeri muškarca koji je norma. Žene se u najvećoj mjeri nastoje uklopiti u sistem tako što će ili oponašati tu normu ili joj se barem otvoreno neće suprostavljati. Dakle, strukturalni patrijarhat je u svim porama većine društava danas, pa i ovog američkog na zapadnoj obali. Književnica Meg Waite Clayton je istaknula da mi samo pretpostavljamo kako su sve prepreke za punu ravnopranvost porušene, a da se zapravo konstantno spotičemo o rodnu diskriminaciju i stereotipe zbog čega žene nemaju jednake mogućnosti kao i muškarci bez obzira na zakonske propise. Stereotipi su još uvijek tamo snažni i zamagljuju pravičan odnos prema ženama koje često imaju iste kvalifikacije kao i muškarci, ali zbog pretpostavke da će rađati djecu ne dobivaju ponude za promociju na radnom mjesto. To je prisutno kako na univerzitetima tako i u drugim institucijama.

Neko iz publike je komentirao da je važno na koji način se odgajaju muška djeca i da majke snose veliku odgovornost jer još uvijek žene u njavećoj mjeri brinu o odgoju djece. Meg je spomenula da u tom smislu ima promjena jer istraživanja pokazuju da su danas muškarci spremniji prihvatiti ženu za šeficu nego što je to ranije bilo, samo što je ženama teško doći do takvih pozicija. Profesorica Myra Strober je tome dodala još i model podjele poslova kod kuće što je važan preduvjet rasterećena žena jednog dijela obaveza kako bi se mogla posvetiti karijeri i političkom angažmanu. O svemu tome ona detaljno govori u svojoj knjizi i donosi primjere iz vlastitog života o borbi koju je imala u svojoj porodici i strategijama koje je primjenjivala da rješi probleme. Također se osvrnula i na mlade žene koje ženska ljudska prava shvaćaju zdravo za gotovo i nemaju svijest o tome da naslijeđe koje su dobile trebaju očuvati i obogaćeno i unaprijeđeno prenijeti dalje.

Drugi dio razgovora sa autoricama se odnosio na pitanje liderstva žena, kakve su žene liderice, da li drugačije od muškaraca i kakve ih to karakteristike krase. Brigid O’Farell je inspirirana životom velikanke Eleonar Roosvelt rekla je da su žene neustrašive i da krše pravila. Društvene norme i pravila uvijek nalažu šta se od žene očekuje, kako da se ponaša, govori, oblači i gdje je primjereno da se pojavljuje i djeluje. Žene poput Eleonar se nisu obazirale na to, i danonoćno su radile kako bi ostvarile ono u šta su vjerovale, a ona je vjerovala i borila se za prava radnika, što je manje poznat detalj iz njenog života. Također je vjerovala da sistem međunarodnih normi i standarda treba da bude napisan rodno osjetljivim i uključivim jezikom, za šta se posebo zalagala kada se usvajala Univerzalna deklaracija o ljudskih pravima i slobodama nakon Drugog svjetskog rata. Bridgit je samo dodala da je to sve uspijevala pored šestero djece i vrlo zahtjevne svekrve. Na to su se sve prisutne žene nasmijale, valjda zbog dobro znanih paradigmi porodičnih odnosa u kojima majka trenira strogoću nad drugim ženama u domaćinstvu i na taj način održava i produžava patrijarhat na ženski način.

Pored toga Bridgit je dodala da su žene dobre u mentorskom poslu, komunikaciji, organizacijskim poslovima i vrlo su vrijedne. Na kraju je uputila jednu poruku svima podsjećajući ih na riječi Eleonar Roosvelt: “Niko vas ne može učiniti inferiornim bez vaše saglasnosti.” Čitav razgovor o ženskom liderstvu je bio svojevrsna oda ženama, koja je vrvila od esencijalističog pristupa ženskoj naravi i karaktristikama, ali su sve autorice ipak dodale da se ne smije generalizirati i da društveno kreirane i nametnute uloge žena uveliko utječu na to da one budu više opredjeljenje za komunikaciju, organizaciju i saradnju.

Myra Strober je kazala da za nju postoje dva tipa lidera/ca: uravnoteženi radikalni i radikalni lideri/ce. Uravnoteženi lideri/ce poput nje, kako je sebe opisala, nastoje zadobiti povjerenje sredine u kojoj rade, pa onda praviti promjene, dok radikalni tip lidera/ce pravi promjene putem agitacije i buke, za šta je navela primjer svoje sestre. Istaknula je da svako za sebe treba donijeti odluku o tome kakav tip lidera će biti i shodno tome djelovati, jer lideri se ne rađaju već postaju, što mnoge žene još uvijek ne shvaćaju dovoljno ozbiljno.

Na kraju se raspravljalo o tome da li knjige mogu mijenjati kulturu? Meg se osvrnula na neke važne knjige koje su utjecale na njen život, koje su nju inspirirale i podstaknule da učini nešto za sebe i druge. Bridgit je dodala kako nikada ne treba podcijeniti moć riječi, jer pisana riječ može vrlo brzo napisano pretvoriti u djelo i stotinama godina nakon što je zapisana. Myra je pak naglasila na važnost konteksta i učitavanja vlastitog iskustva u pisanoj riječi, jer to uveliko određuje pogled na svijet  kako autora tako i čitateljstva.

Skup je završen i deklarativnom i finansijskom podrškom kandidaturi žena na sljedećim izborima u Kaliforniji kako bi se barem za nekoliko procenata povećao broj žena u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti.

Žene u Bosni i Hercegovini su navikle da od 1990-ih uporno pokušavaju dostići makar onaj procenat žena u politici koliko ih je bilo u Jugoslaviji, a bilo ih je 20-24 procenta. Valja još dosta truda uložiti da stignemo do toga i da nastavimo dalje, jer nema pravednog društvo bez ravnopravnosti i jednakih mogućnosti a na tome zajedno treba da rade i žene i muškarci jer pravda nije rodno određena.