Rad sa djecom sa posebnim potrebama je moje najdublje ljudsko i umjetničko iskustvo

Izdvajamo

• 3. i 9. decembra. 2015. od 10 i 12 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo Hasija Borić, redateljica predstave:

Povezani članci

• “Noć teatra BiH”: Poslastica za sve ljubitelje dasaka koje život znače
• Kultna predstava ‘U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce’, na sceni Kamernog teatra 55
• Reforma do ukidanja same države
• Boris Pavelić: Dodik zloupotrebljava Josipovića
• Vešović: Potpisujem Nikolaidisa, civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit
• Nedzad Bašić: DRUŠTVO RACIONALNE MRŽNJE

Često ovih dana čujemo kako se sa onom djecom koju nazivamo prvo “djeca sa posebnim potrebama”, pa “invalidna djeca” itd. ne radi dovoljno i ne posvećuje im se dužna pažnja. Svakako da je to tačno, ali jedna mala oaza ljubavi, koja je svakako “posebna” potreba svih nas, ozbiljnog pristupa u radu s djecom, posebno na razvijanju njihovog kreativnog izražavanja, urađena je u NGO “EXILIUMU”, umjetničke direktorice Hasije Borić. Osim nastave na Maloj pozorišnoj akademiji, urađene su dvije sjajne predstave, koje mogu stati uz bok najboljim pozorišnim predstavama u našem gradu. To su “Priča o bosanskome suncu” i “Medo Brundo i Kloka Anica”, koje su na premijerama u Narodnom pozorištu podigle na višeminutne stojeće ovacije stotine gledalaca.

“Bosansko sunce igrano je više puta: Humanitarno za djecu koja boluju od raka, povodom Dana nezavisnosti na Šehidskom mezarju Kovači, Franjevačkoj teologiji itd.. Ovih dana, tačnije 3. i 9.12 od 10 i 12 sati u Narodnom pozorištu, gledaoci će moći pogledati ponovo “Medo Brundo i Kloka Anica”, što je zapravo originalna bosanska verzija “Medo Winnie zvani Pooh”.
Projekt inkluzije uspijeva kada iza tzv. invalidne djece stoje požrtvovani roditelji, iza njihovih kolega “bez teškoća” stoje roditelji koji svoju dječicu odgajaju u ljubavi i poštovanju prema drugom i drugačijem, zahvaljujući stručnoj vođenosti od strane naših  eminentnih umjetnika.

Jedna od prvih literarnih rečenica koje su mi se urezale u pamćenje u mladosti, kad se obično počinje čitati Herman Hesse,”Demijan”, glasi otprilike ovako: Svaki čovjek je kao prizma kroz koju se svjetlost prelama samo jednom na taj način, na svoj način, zato je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv. To dobro znaju Amina, Nadja, Vedo, Adil, Lara, Noa, Boris, Deni, Lola, Anja, Mona, Ema, Eman, Mika Marin, Isak, Marina, Denis, Silvio koje ćete gledati ako dođete u Narodno pozorište.