Viteštvo

Povezani članci

• Sve usamljeniji, i sve važniji, politički glas iz Rame
• Sedma sila na egzorcističkoj seansi
• Roxie i Nobilly
• Dan zaborava
• Vitezova mečka
• BORIS PAVELIĆ: Kiseljenje svjedoka, sumporenje pravde

Društvo i svijest o bolestima današnjice evoluiraju polako i potrebni su u svim segmentima, kako od kulture tako i od zdravstva, škola i medija, svijest o epilepsiji potrebna je da zaštitimo djecu i ljude koji boluju od iste. One koji nisu svjesni te i takve borbe potrebno je javno prokazati da bi barem od srama ako ne zbog istinskog kajanja pokazali još jednu ljudsku osobinu koju nemaju, a narodski rečeno nazivamo je – viteštvom.

Epilepsija je čudna bolest i nije bez vraga što je svijet obilježava u studenom, uljuđeni i civilizirani svijet dakako, kao što nije bez vraga da ova naša rupa koju nazivamo državom pojma nema o toj hvale vrijednoj inicijativi koja je podigla svijest o jednoj podmukloj i opakoj bolesti koju prati, nećete vjerovati jedan od najsimptomatičnijih ljudskih osjećaja, a zovemo ga stid, osjećaja koji se javlja u pravilu u zatucanim društvima koje još vjeruju u političare, vračare i domoljublje. Stid je tipičan ljudski osjećaj koji njeguju rubna ruralna područja u kojima djecu kojima se pojavi pjena na ustima i nekontrolirano trzanje treba pod hitno odvesti lokalnom egzorcistu ili kakvoj babi koja skida uroke.

Situacija u urbanijim sredinama nije vjerujte mi ništa bolja, u ovoj rupi koju nazivamo državom, istina „opsjednutost“ je isključena kao simptom ali predrasude su itekako prisutne u društvu koje se uglavnom informira o životu putem društvenih mreža, RTL –televizije i žute štampe. Djeca su znate izravne žrtve naše zatucanosti i djeca u cijeloj toj priči plaćaju najveću cijenu, cijenu naše nebrige o saznanjima, cijenu naše nebrige o bitnim stvarima i izgradnji sebe kao čovjeka, kao društvo smo nazadni, priglupi i u ničem ne evoluiramo, od bolesti zaziremo i zatvaramo uši, zaklapamo oči i okrenemo na Big Brother jer pogađate – tamo nitko nije jebiga bolestan.

No, najveću cijenu našeg posvemašnjeg ignoranstva prema bilo čemu naprednom, znanstvenom, humanom i boljim u svom životu, prema učenju, čitanju i izgradnji sebe kao čovjeka plaćaju kao i uvjek oni najnezaštićeniji, oni najmanji i oni kojima manipuliramo svojom glupošću, plaćaju znate djeca, ona su u tom segmentu naše izravne žrtve, kako društva i sustava tako u konačnici i nas samih kao ljudi koji ih odgajamo.

Ljudski mozak je velika nepoznanica, neurologija je znanost koja istina napreduje iz dana u dan ali i koja tapka u mraku posebno kod onih koji se služe starim i prokušanim metodama, lijekovima koji su se do sada pokazali učinkovitima, epilepsija je raznolika bolest koja evoluira, evoluira kako evoluira i tehnologija koja izravno utječe na receptore i moždani sustav, brzina protoka slika, bljeskova i selfija stvara iz dana u dan nove vrste epilepsije koje zahtjevaju novi i drugačiji pristup, kako medikamentima koje drže stvari pod kontrolom tako i onaj psihološki koji je iznimno važan, a oni iskusni neurolozi itekako znaju za tu činjenicu i preporučit će vam bez osobnih egoističnih predrasuda iskusnog psihologa kao dio rješenja jedne opake i podmukle bolesti koja u našem društvu još uvijek to nije.

U razgovoru sa psihologom saznate tako da se vaše dijete u svojoj sredini srami svoje bolesti koju nosi kao krimen i znak na sebi, vaše se dijete srami atake iste koja će ga pred ustrašenim prijateljima baciti iznenadno na tlo uz nekontrolirane trzaje, pjenu na ustima i naizgled prestanak disanja. Tog užasnog događaja po jednu malenu zajednicu koja tek upoznaje život i njegove zle ćudi boji se najviše upravo dijete kojemu se ta i takva vrsta napadaja može dogoditi bilo kada i u bilo koje vrijeme, na nastavi, na školskom igralištu, na ekskurziji.

U razgovoru sa psihologom vaše dijete nauči da se ista stvar može dogoditi njegovim najboljim prijateljima i da se mora staviti u tu imaginarnu situaciju, vaše dijete shvati da bi tada reagiralo kao što reagiraju njegovi vršnjaci, dakle s puno empatije prema prijatelju kojem bi pokušao pomoći, dakle bez onog srama s početka priče. Sram je samo zabluda onih koji boluju od epilepsije, epilepsija je bolest današnjice i od nje može oboljeti bilo tko, ili od izravnog udarca u glavu, od rođenja genetski ili od zahvata na mozgu, epilepsija je bolest kao i svaka druga, istina bolest koja izgleda strašno kod atake ali i bolest koju dijete mora prihvatiti kao dio svog života, nikako kao krimen, nesreću ili nešto što se drugoj djeci ne događa, nešto čega bi trebalo biti sramota.

Svijest o toj bolesti izuzetno je bitna za jedno društvo u cjelini, svijest o bolesti o kojoj se treba učiti i koju treba poštivati, a djecu koja boluju od nje nastojati zaštititi prvenstveno od neukih, a sekundarno od zlih, podlih, ljigavih i licemjernih osoba koje će se izrugivati toj bolesti radeći užasan kontraefekt oboljelima da se oni još više povuku u sebe i izoliraju od svijeta uvjereni da su drugi i drugačiji, stigmatizirani i odbačeni. Te i takve ljude koji se tako ponašaju, iz svog ignoranstva ili svoje zlobe nebitno treba javno prokazati i zabraniti im javno djelovanje.

Jedna od takvih osoba, je ni manje ni više nego osoba koja se bavi kulturnom djelatnošću i bivši je ministar kulture, bivši saborski zastupnik, ravnatelj glumačke družine i savjetnik za kulturu grada Zagreba koji putem elektroničke pošte šalje Vitomiri Lončar, inače oboljeloj od epilepsije poruku sljedećeg sadržaja:

“Draga Bucka, najiskrenije Te savjetujem, kada imaš epileptične napade, okani se pisanja svojih kolumni, jer Ti to još više ugrožava zdravlje.

Zabrinuti Zlatek”.

Zlatko Vitez nakon ovog sramotnog sadržaja kojim stigmatizira osobe oboljele od epilepsije, nije osjetio potrebu ispričati se za isto, što je vidljivo u njegovim javnim istupima u kojima izražava da ne vidi potrebu niti za svojom ostavkom niti za isprikom.

Društvo i svijest o bolestima današnjice evoluiraju polako i potrebni su u svim segmentima, kako od kulture tako i od zdravstva, škola i medija, svijest o epilepsiji potrebna je da zaštitimo djecu i ljude koji boluju od iste. One koji nisu svjesni te i takve borbe potrebno je javno prokazati da bi barem od srama ako ne zbog istinskog kajanja pokazali još jednu ljudsku osobinu koju nemaju, a narodski rečeno nazivamo je – viteštvom.