Teroristički napad – taman knap!

Povezani članci

• Milanoviću, čuješ li Izetbegovića?
• Berlinski preludij za izbore u BiH 2014 – u sjeni poplava i neodoljivog glamura Sarajevo Film Festivala
• Svjetionici slobode
• Dokle, kafanska cirkusijada u vlasti
• Je li Hrvatska neoustaška država?
• Hadžiluk u Mostaru

Foto: www.1tv.ru

Michael Schreurer je bivši CIA-in operativac, čovjek koji je svojevremeno vodio čitav jedan specijalizirani odjel te obavještajne službe u lovu na Osamu bin Ladena. Nakon terorističkog napada 11. septembra 2001. godine, Schreurer je nezadovoljan političkom manipulaciom ove tragedije, napustio državnu službu, i napisao neke od najkritičnijih knjiga današnje američke vanjske politike. Prije par godina, svjedočeći u američkom Kongresu, on je američkim političarima rekao da se islamski fundamentalisti ne bore protiv Amerike zbog američke demokratije i američkog stila života, “Oni se bore protiv nas zbog onoga šta mi radimo (u muslimanskom svijetu). I mi ne moramo stati s tim, ali moramo shvatiti cijenu.” U tom trenutku ga je prekinuo vrlo ratoborni republikanski zastupnik Peter King, govoreći kako bi oni “izgubili (rat protiv terora i obraz) da prestanu da rade ono šta rade”. Na to je Scheurer upro prstom u njega i rekao “Dobro, ali to morate reći američkom narodu”, misleći na posljedice koje dolaze uz tu politiku.  Naravno, niko ne informiše američku javnost o posljedicama intervencionističke vanjske politike . Ogromna većina Amerikanaca i danas misli da ih njihova vlada svojim vanjskim intervencijama, ustvari štiti od terorizma. Ali svaka akcija ima svoju reakciju, životno pravilo koje bi trebalo “nacrtati” ne samo Amerikancima i Europljanima nego i Rusima.

Poznata je činjenica da je ruskoj vladarskoj eliti, kroz istoriju, život njenih građana bio beznačajan. Ta se tendencija intenzivirala od građanskog rata 1917 -1922., najviše kroz Staljinovu fazu 1924. – 1953.; ali i poslje smrti ovog tiranina. Na primjer u Sovjetskom Savezu se velike nesreće nikada nisu dešavale, nije bilo ni brodoloma ni padova aviona, a kamoli nečeg većeg; sve se zataškavalo. Jedan vrlo inidikativan primjer je nuklearna katastrofa u Černobilu 1986. godine. Dok su se familije komunističkih rukovodioca trpale u avione i vozove bježeći prema sjeveru, ostatak sovjetskog naroda blage veze nije imao o čemu se radilo. Tako ih se većina i ozračila. Ta tendencija laži i bezvrijednosti života običnog ruskog čovjeka postoji i danas.

Kada su Rusi počeli bombardovati položaje ISIS-a (to jeste sirijske gradove), Putin osobno je rekao da oni napadaju islamiste da se ne bi morali boriti protiv njih na svojoj teritoriji. Ruski narod još uvijek naivno misli da Rusija bombarduje ISIS zbog borbe s međunarodnim islamskim terorizmom. Putin, kao ni američki, ni europski političari, ne informiše svoj narod o potencijalnoj cijeni koji će oni sigurno plaćati zbog vojnih intervencija. I kako to obično biva, islamski teroristi su udarili Ruse tamo gdje su to mogli priuštiti u tehničkom smislu. Ovaj put, je to bila bomba u avionu.

Naravno, u prvi mah niko nije znao kako je “pao” Metrojetov avion u Egiptu, u kojem je poginulo 224 osobe. Ti ruski čarteri su ionako poznati po učestalosti nesreća. Ali već treći dan nakon katastrofe su pristizale informacije stranih obavještajnih službi o mogućnosti terorističkog napada. Na to je ruski establišment reagovao vrlo oštro i defanzivno. Oni nikako nisu htjeli da njihovi građani ovu “nesreću” povežu s vojnom intervencijom u Siriji. Tih dana su ruski mediji izvještavali o velikim pomacima u borbi protiv terorizma. Ali razlog pada aviona je, kad-tad, morao izaći na vidjelo.

Zbog toga je napad u Parizu, Kremlju došao taman-knap, u pravo vrijeme, dok je svijet u velikom šoku. Ruska vrhuška je rezultate istraživanja rušenja svog putničkog aviona vrlo svjesno i kalkulirano objavila dok je pariški teroristički napad još uvijek aktualan. S političke tačke gledišta to apsolutno nije glup potez ali se i dalje radi o najobičnijoj politikantskoj manipulaciji svog naroda. Ruski dnevnik je naveče 16.11.2015. počeo priznavanjem činjenica, da bi se ostatak dnevnika posvetio zamantavanju svojih gledatelja. Putin, u crnom odjelu, s tugom na licu još jednom potvrđuje da je avion oboren u terorističkom napadu. Nakon toga su prisutni održali minutu šutnje, koja je trajala dvije sekunde. Nema se vremena, protuteroristički rat je.

Foto: www.1tv.ru

Putin se potom u neuobičajeno poniznom tonu, nesrazmjernom poruci koju šalje, obratio naciji: “Rusija se ne sudara prvi put s barbarskim terorističkim napadima. Prije svega, bez ikakvih vidljivih vanjskih ili unutrašnjih razloga (op.prev.), tako kako je to bilo i u napadu na željezničkoj stanici u Volgogradu krajem 2013. godine. Mi nikoga i ništa ne zaboravljamo. Ubistvo naših ljudi na Sinaju je jedno od najkrvavijih napada, i mi nećemo brisati suze s naše duše i srca. To će ostati s nama zauvijek. Ali to nam neće zasmetati naći i kazniti napadače. Mi to moramo raditi bez vremenskog roka. Mi moramo saznati imena tih terorista. Mi ćemo ih tražiti svugdje, gdje god se skrivali. Mi ćemo ih naći, na bilo kojoj tački planete i kazniti.” Potom je obraćajući se svojim saradnicima naredio da ruska protuteroristička operacija ne treba samo biti produžena nego i usiljena tako da bi napadači shvatili da je odmazda neizbježna. Osveta!

Psihološka komponenta je u ovom slučaju vrlo bitna. Putin se direktno, u udarnom terminu dnevnika, povezuje s komandatnom ruske krstarice “Moskva” koja već operiše u Sredozemlju. On mu govori da im se približava kontingent francuskih vojnih brodova s kojima ovaj ima zadatak da dejstvuje po teroristima. Nakon toga, dnevnik objavljuje da ruska obavještajna služba FSB nudi pedeset miliona (50.000.000) američkih Dolara za informaciju o teroristima koji su organizovali ovaj napad. Novčana suma bez presedana za glavu neimenovanog tereoriste.

Ukratko, Putin veže ove dvije tragedije u Parizu i na Sinaju, ali po običaju odbijajući bilo kakvu povezanost, uzroka i posljedica, tih terorističkih napada. Jedna riječ koja se ponavlja u Parizu i Moskvi je odmazda. Putin i Hollande obećavaju jačanje intenziteta bombardovanja islamskih fundamentalista, formula koja eksponencijalno povećava mogućnost broja terorističkih napada u bliskoj budućnosti.

Za pretpostaviti je da će idući napad biti “kao grom iz vedra neba”, tamo gdje se ljudi najmanje nadaju. On će biti usmjeren protiv nedužnih civila. I što je najgore, mi i naši najmiliji nikad nećemo biti sigurni dok će članovi obitelji zapadnih i ruskih političara uvijek biti zaštićeni.