Politika laži kao planetarna sudbina

Izdvajamo

• Nitko od tih istih svjetskih moćnika ne želi vidjeti drugu stranu priče – da je Bosne i Hercegovine danas manje nego prije deset godina, da su prijetnje njezinoj budućnosti veće nego i neposredno nakon okončanja rata, da u svemu tome čiste nisu ni njihove ruke. Nitko od njih ne želi čuti bosanskohercegovačke pozive u pomoć. Pitanje je, međutim, dopiru li do njih gotovo identični pozivi i od stranaca – ovih dana, uostalom, jedan takav uputi im i britanski lord Paddy Ashdown. Na konferenciji povodom 20 godina Daytona on, naime, izreče sudove na koje je teško ostati hladan – da prije „deset godina, optimizam o budućnosti BiH nije bio tako iracionalan kako se danas čini“ i da danas samo „budala ne vidi da nam se skupljaju tamni oblaci“, da je BiH, „čiji mir se zasniva na procesu reintegracije, odlučno krenula u dezintegraciju“, da, na koncu, i međunarodna zajednica mora hitno nešto poduzeti „ili će ovo završiti kao tragedija“.

Povezani članci

• Tomislav Jakić: LAŽ JE ISTINA
• Nemanja Tubonjić: Šta se krije iza režimskog slogana “Granica postoji”
• Bilježnica Robija K.: Spas planete
• Dejan Jović: Ako državu gradite na slavljenju rata, onemogućavate mir, suverenitet i demokraciju
• Još jedan dan za prijavu na laboratorij kreativnog dokumentarnog filma Oslikavanje humanosti
• Samostalni sindikat kantonalnih državnih službenika i namještenika u Sarajevu osporiće nelegalni Granski kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike u FBiH

Proces dezintegriranja BiH je joker na kojeg njezini političari i igraju – jer, jedino tako će izbjeći sud pravde zbog onoga što godinama čine. I zbog svojih čina, kriminala i korupcije dakako, završiti gdje kriminalci završavaju svugdje u svijetu.

Piše: Slavo Kukić

Nedavno me, na promociji knjige „Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira“, natenta vrag da kažem kako između osobe, koju se kod Bošnjaka želi prikazati ravnoj i samu Allahu, te Bobana i Karadžića i nema bogzna kakvih razlika. Argumentacije za takav sud, iako tek u podtekstu, pronađoh i u knjizi Mustafe Čengića. Ali, i da nisam, te vrste argumenata imate u masi drugih izvora – a ignorirao ne bih ni osobno mi iskustvo. Jer, što je-je, Alijin sam suvremenik – i bio sam u prilici i sam svjedočiti, a i analizirati ono što je posljednjih desetak-petnaest godina ovozemaljskog mu života činio.

Ipak, da mi je sadašnja pamet, pitanje je bi li to što nedavno izustih ponovo izgovorio. Jer, zbog izrečenog me Alijini jurišnici izrafalaše kao u najcrnja ratna vremena. Koliko preko noći postadoh dio „krmeće farme“, i to smještene u samom srcu hrama bosanskohercegovačke znanosti – a hram, ANUBIH, preko noći postade SANUBIH. Ali, koliko preko noći postadoh i odgovoran za sva bošnjačka stradanja. Jer, poručiše mi, kad god su se takvi kao ja brinuli o Bošnjacima, oni su „završavali po logorima i masovnim grobnicama“.

Ajme, što učinih. Pa, zar sam doista takav kakvog me opisuju – čak i genocidan? Ako je po Alijinim jurišnicima suditi, i gori sam od toga. Jer, ljudi u meni uz sve to otkriše i štošta drugo – ne samo genocidna tipa nego i udbaša, sudionika UDBA-ina samita lešinara koji još uvijek ne shvaća „da je vrijeme komunizma iza nas, da je ispiranje mozgova Bošnjacima prošlost“, tko zna što još sve ne.

Pravo da vam kažem, zbog svega toga sam se onako baš nasekirao – i sam sebe tjerao da još jednom pređem preko onog što na promociji rekoh. Možda su, tko zna, ljudi i u pravu – i možda između trojice ratnih „heroja“ i postoji neka razlika. Zaludu, međutim, upinjanje da je i dokučim. A, ako bi neku i vrijedilo istaći, to je tek razlika u obrazovanju – činjenica da su po tome i Boban i Karadžić barem stepenicu iznad „babe“.

Posljednjih dana se, priznajem, malo smirih. Jer, vidim, „krmećoj farmi“ i „društvu udbaša“ će, prije ili kasnije, pridružiti i Florence Hartmann, uglednu francusku spisateljicu, nekoć i glasnogovornicu Haškog tužiteljstva. A, ruku na srce, imaju i pravo. Jer, ta „svjetska protuha“, zamislite, sirotog Aliju optuži i za ono što mu čak ni ja, ovakav kakav jesam – i „udbaš“ i „neprijatelj“ Bošnjaka – nikada ni u snu spočitnuo ne bih. U knjizi „Krv realpolitike – afera Srebrenice“, pročitah, „oca bošnjačke nacije“ gospođa optuži čak i za srebreničku kalvariju – jer je, veli, oklijevao i prepustio „Srebrenicu hirovima zapadnih sila, te na milost i nemilost Mladićeve vojske“. Zašto, koji joj je vrag? Iskreno, ni sam nisam načisto. Možda se i gospođa Hartmann urotila protiv Bošnjaka, a možda u njoj, tko zna, ima i udbaške i golootočke komunističke krvi – baš kao u meni.

Nastranu ironija – iako, od zapjenjenih se nacionalističkih piskarala čovjek jedino ironijom i može braniti – ali, dvije nanovo promovirane knjige, Čengićeva i Hartmannova, na ulogu Alije Izetvegovića bacaju sasvim drugo svijetlo u odnosu na način kakvim ga se, iz radikalnih bošnjačkih krugova dakako, u povijest željelo pozicionirati. Iako, njegovi su dušebrižnici, da im je pamet jača strana, od starta morali znati da su u laži „kratke noge“ – i da se istinu o povijesnim faktima u konačnici nikada nije uspjelo zataškati.

One, istina, posebice Hartmannova Krv realpolitike, bacaju novo svijetlo i na odgovornost svjetskih centara moći za srebreničku tragediju. Laž je, tvrdi francuska spisateljica, da su velike sile ostale zatečene masakrom u Srebrenici. Potpuno suprotno, međunarodni su posrednici puno prije na vodstvo u Sarajevu vršili pritisak kako bi pristalo na razmjenu teritorije u istočnoj Bosni – prostora Žepe i Srebrenice prije svega. Pri tome se, ako joj je vjerovati, operiralo čak i najmorbidnijim scenarijima – idejama kako bi bilo dobro da “četnici uđu u Srebrenicu i zakolju 5.000 Bošnjaka”, jer bi se, k’o eto, time stekle pretpostavke za združenu vojnu intervenciju Zapada i definitivno okončanje rata.

Od ove se, i njoj sličnih informacija u Hartmannovoj knjizi, ledi krv u žilama. Jer doista, zar je takvo što uopće moguće? Zar svjetskim moćnicima ljudski životi toliko malo znače – čak i na isteku XX. ili, da priču produljimo, na početku XXI. stoljeća?

Na žalost, moguće je. U prilog tome, uostalom, svjedoči i ugledna Francuskinja. Ali, svjedočanstava ne fali ni mimo nje, u vremenu današnjem – ni širom bijela svijeta, ni u vlastitoj nam zemlji.

Normalan svijet se, recimo, danas sve češće pita što je to nedostajalo Libiji s Gadafijem ili Siriji s Asadom pa da im se nametne pakao kakav danas proživljavaju? Pitate li svjetske policajce, reći će vam lakonski – nije bilo građanskih i ljudskih prava. Pri tome, ni na kraj im pameti nije pomisao kako građanska i ljudska prava, formu koju imaju kod njih ne moraju imati i na svim drugim svjetskim meridijanima. Neće pomoći, dakako, ni ako im pred nos lupite činjenice koje danas, zahvaljujući internet tehnologijama, znade čitav svijet.

Baš ih briga, primjerice, što je Libija, od najsiromašnije zemlje za vrijeme Gadafija postala najbogatija zemlja Afrike – s preko četvrtine visokoobrazovanog stanovništva, s besplatnim zdravstvom i obrazovanjem, ali i besplatnom strujom, vodom, plinom. I što je, zahvaljujući njihovom shvaćanju građanskih i ljudskih prava, postala pakao koji svakodnevno odnosi na stotine ljudskih života – i što će pakao biti godinama, možda i desetljećima dugo. Ne zanima ih ni to što je do 2011. godine Sirija bila jedina zemlja u tom dijelu svijeta bez ratova i unutarnjih sukoba, što je jedina arapska zemlja sa sekularnim ustavom, što je oduvijek bila otvorena prema zapadnoj kulturi kao ni jedna druga arapska zemlja – i što je, zahvaljujući njihovoj „brizi“ za građanska i ljudska prava, postala pakao iz kojeg put Evrope svakodnevno teku rijeke unesrećenih ljudi.

Pa, gdje je onda problem? U građanskim i ljudskim pravima – i odlučnosti svjetskih silnika da ih građanima tih zemalja konačno osiguraju? Ma dajte molim vas – priča za maloumne. Problem je, potpuno suprotno, u činjenici da njihovu kapitalu tamo nije dopuštano ono što mu dopušta ostatak svijeta – da izvlači ekstraprofite, da pljačka. Ili još konkretnije, problem je što je Sirija jedina arapska zemlja koja ni dolara ne duguje Međunarodnom monetarnom fondu, u tome što krupnom multinacionalnom kapitalu ne dopušta kontrolu svojih naftnih rezervi, u tome što je Gadafi odbio libijskom naftom financirati njihove deficite, u tome, dakle, što ih je ostatak svijeta sve manje spreman nositi na vlastitoj grbači – a oni, Bože moj, sve to doživljavaju svojim prirodnim pravom.

Slično je, koliko god to nestvarno zvučalo, i ovdje, u vlastitoj nam zemlji. Svjetski su se poklisari i prethodnih dana, povodom dvadesete obljetnice Daytona, raspričali o evropskoj budućnosti BiH. Jer, eto, tri vojske, koje su se borile jedna protiv druge, sada „funkcioniraju kao jedna“, uspostavljeno je „i jedno ministarstvo obrane“ koje je „veoma uspješno“, tu je, na koncu, i reformska agenda koju svi „trebaju prihvatiti objeručke“, bla, bla, bla.

Nitko od tih istih svjetskih moćnika ne želi vidjeti drugu stranu priče – da je Bosne i Hercegovine danas manje nego prije deset godina, da su prijetnje njezinoj budućnosti veće nego i neposredno nakon okončanja rata, da u svemu tome čiste nisu ni njihove ruke. Nitko od njih ne želi čuti bosanskohercegovačke pozive u pomoć. Pitanje je, međutim, dopiru li do njih gotovo identični pozivi i od stranaca – ovih dana, uostalom, jedan takav uputi im i britanski lord Paddy Ashdown. Na konferenciji povodom 20 godina Daytona on, naime, izreče sudove na koje je teško ostati hladan – da prije „deset godina, optimizam o budućnosti BiH nije bio tako iracionalan kako se danas čini“ i da danas samo „budala ne vidi da nam se skupljaju tamni oblaci“, da je BiH, „čiji mir se zasniva na procesu reintegracije, odlučno krenula u dezintegraciju“, da, na koncu, i međunarodna zajednica mora hitno nešto poduzeti „ili će ovo završiti kao tragedija“.

Ali, koga sve to zanima? Proces dezintegriranja BiH je joker na kojeg njezini političari i igraju – jer, jedino tako će izbjeći sud pravde zbog onoga što godinama čine. I zbog svojih čina, kriminala i korupcije dakako, završiti gdje kriminalci završavaju svugdje u svijetu. A, ako je vjerovati Hartmannovoj, zbog „tamnih oblaka“ koji se nad njom nadvijaju ne uzbuđuju se ni svjetski centri moći. Jer, kao i u Libiji, Siriji, drugdje po bijelu svijetu, važan je samo njihov, interes njihova kapitala. Ljudi i njihovo pravo na život tako i tako su najobičnija kolaterarna šteta.