Izbori za hrvatski Sabor – novo bacanje prašine u oči Hrvatima Bosne i Hercegovine

Izdvajamo

• Na svim listama za Sabor, tvrdi jedna od lokalnih kandidatkinja za saborsku fotelju, kandidirale su se „84 osobe, od čega ih samo 15 živi u XI. izbornoj jedinici, od toga 13 u BiH“. A to znači, oni drugi bi – njih 69 iz Zagreba, Zaboka, Osijeka, Zadra, otkuda sve ne – trebali stavljati ruku u vatru za sreću Hrvata BiH. Ma dajte, molim vas. Pa, to je smiješno – ali i pokazatelj svijesti ovdašnje svjetine. Možeš ju šamarati koliko ti drago, ona će ti bez imalo prigovora okrenuti i drugu stranu lica – pa udri i objašnjavaj kako je to za njezino dobro. Mislite, nije točno? Nažalost, jeste. Jer, ovih dana baš to radi Božo Ljubić, nekadašnja pobjegulja iz, a današnja pribjegulja u HDZ. Čovjek svaki u Boga dan, bez da se i zacrveni, pojašnjava kako ga je na kandidaturu motivirala želja da bude most između Hrvatske i BiH – a time omogući posao i egzistenciju mladim ljudima ovdje, i demotivira ih da zbog kore kruha „skidaju gaće“ utvarama po bijelu svijetu. U njegovu ambiciju „ćuprijaša“ – tako mu „ulogu mosta“ prokomentira dobar mi drugar – doista ne treba sumnjati. Jer, to je činio i do sada – uvijek kada je domoljublje mogao kapitalizirati. Ne dvojim da je baš to po srijedi i ovog puta – jer da nije, saborske bi desetice tisuća kuna prepustio nekom mlađem, nekome tko bi zbog manjka u džepu mogao, koliko sutra, zdimiti preko državne međe.

Povezani članci

• Bronzano lice Alekse Šantića i komšije sa Carine
• ZVONIMIR NIKOLIĆ: SAVREMENA PRIČA O INDIJANCIMA
• Da nije bilo Josipa Broza, što bi to osamostalio Franjo Tuđman?
• Alternativni izvještaj o napretku BiH ka Evropskoj uniji naišao na pozitivne kritike
• Tanja Kosić: Moja afganistanska priča
• INDUSTRIJA UGLEDA

Samo tjedan dana je do još jednih izbora za hrvatski Sabor – a ambijent uoči njih najslikovitije opisa prvi čovjek hrvatske metropole. Znate li, priupita Bandić novinara koji ga intervjuira, kada se najviše laže? I odgovara na način njemu svojstven – prije izbora, prije braka i poslije lova.

Piše: Slavo Kukić

Čemu takvo pitanje, i takav odgovor dakako? Najjednostavnije, da bi građane Hrvatske upozorio kako u predizbornoj kampanji „moraju otvoriti i oči i uši“, paziti „tko im i što govori“ – i koliko sve to ima veze s onim što svatko od govornika radi.

Ne čini mi se kako bi preko ovakvih poruka bilo uputno olako preći. U prilog tome svjedoče i neki detalji iz hrvatskog predizbornog cirkusa. U ovom momentu na pamet mi padaju dva. Jedan je u vezi s Glavaševom „paradom“ pred zgradom hrvatskog Sabora. Tijekom predaje kandidacijskih listi stranke kojoj je stvarni lider, čovjek osuđen za ratne zločine – koji je zbog njih i odležao – vrši postrojavanje osobne garde koja, odjevena u crne odore, neodoljivo asocira na postrojbe iz nekih drugih vremena. Ili, predsjednici triju stranaka hrvatske političke desnice odluče kako će na izbore zajedno, pod zajedničkim kišobranom – s koalicijom „Spremni“. Koja, da ne mudrujemo, također izaziva neugodne asocijacije.

Takvi detalji – ali i činjenica da na njih gluhi ostaju svi ostali, uključujući i oficijelnu vlast – upozoravaju, i to krajnje ozbiljno. No, oni ne padaju u zrakoprazni prostor. Naprotiv, korespondiraju i s porukama jednog od dvojice glavnih pretendenata na vlast.

Netko bi me, priznajem, u vezi s takvim sudovima mogao i priupitati – zašto mislim kako novi predizborni „kolorit“ upozorava, i zašto mislim kako se u postojećem političkom ambijentu svemu tome i ne treba specijalno čuditi? Pa, zato što je i HDZ, čija je pobjeda na izborima jedan od realnih scenarija, svoju kampanju utemeljio na žestokom nacionalizmu. Pogledajte, uostalom, poruke lidera ove stranke u Gospiću. Za Tuđmana su, obrušava se on na svoje političke konkurente, „govorili da je diktator, za branitelje da su kriminalci, invalidi Domovinskog rata su lažni invalidi, devedesete su za njih mračne“ i sve u tom duhu. Na tim je vrijednostima, što je još važnije – apstrahiraju li se grupacije oko „neposlušnih“ Glavaša i Tomašićke koji su se, koliko sutra, spremni pridružiti u punom kapacitetu – HDZ oko sebe okupio gotovo svu, nerijetko i ustašoidnu hrvatsku desnicu.

Na koncu, vodu na mlin političke desnice tjera i Crkva. U biskupskoj izbornoj poruci ona pravi popis vrijednosti na kojima hrvatski građani trebaju temeljiti svoj izbor – da glasuju za one koji se „zauzimaju za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene“, čiji saborski zastupnici „iznose punu istinu o Domovinskom ratu te njeguju poštovanje prema hrvatskim braniteljima i njihovim zahtjevima“ i tome slično. A to bi, ima li se u vidu već apostrofirana filozofija optužbi Karamarka, neovisno o tome što ona nema veze s istinom, trebalo značiti – ako vam je do mišljenja Crkve, dajte svoj glas HDZ-u i društvu oko njega.

Pitanje je, doduše, koliko i ta potpora može biti presudna. Jer, ozbiljne analize dopuštaju mogućnost da politička desnica kod zapadnih nam susjeda i ponovo proguta gorku pilulu. Prema istraživanjima, dvije najjače političke partije su, što se utjecaja u biračkom tijelu tiče, i danas poravnate – a samo godinu dana ranije ta je razlika bila i desetak postotaka u korist Tuđmanovih sljedbenika. Izbore bi, ako je po istraživanjima, u konačnici mogli odlučiti glasovi neodlučnih. Što se, pak, njih tiče, tamošnji je SDP u ozbiljnoj prednosti. Zašto?

Zato što HDZ, sudi li se prema istraživanjima, nije učinio gotovo ništa kako bi taj, nimalo zanemariv dio hrvatskoga društva i privukao. Malo je, zapravo, vjerojatno kako bi ovaj segment biračkoga tijela mogao podržati filozofiju tvrdog nacionalizma, strah od izbjeglica i na njemu utemeljeno opredjeljenje za zatvaranje i apsolutnu kontrolu granica.

Ova stranka, potom, u predizbornoj kampanji ekonomskih poruka gotovo i nema, a gospodarski joj je program, navodi jedan od tamošnjih analitičara, najobičnija „apologija dugogodišnjeg stanja u hrvatskom društvu, s nagnućem prema još jačoj ulozi države, i još većim socijalnim izdvajanjima, što je u potpunoj i očiglednoj kontradikciji s njihovim obećanjem o smanjenju stope poreza na dodanu vrijednost“.

Sve manje je jasno i to stoji li HDZ još uvijek uz gospodarski program „Pet plus“ kojeg u startu najavi kao slamku spasa – a za koji mnogi tvrde kako je pokradeni program prnjavorskog kandidata na prošlogodišnjim izborima za Narodnu skupštinu RS-a. Sve to bi, moguće, prošlo bezbolnije da od slogana „Pet plus“ nije odustao i sam HDZ – i da se, koliko preko noći, na njegovo mjesto ne „ušulja“ drugi, „Zajedno izaberimo jaku Hrvatsku“. A time šalju poruku da gospodarskog programa, zapravo, i nemaju – i da ni sami ne znaju što hoće.

Na ruku joj, na koncu, ne idu ni javne poruke u vezi s izbjegličkom krizom. Od njezinih se prvaka, recimo, svakodnevno dade čuti kako se postojeća vlast s time nije kadra nositi, kako je posvadila Hrvatsku s pola svijeta i slično. Na njihovu žalost, poruke iz svijeta su upravo suprotne – za hrvatsku vlast i više nego afirmativne.

S druge strane, SDP-u na ruku ide više detalja iz hrvatske svakodnevice. Iskoristila je, primjerice, izbjegličku krizu kako bi demonstrirala efikasnost državnih institucija kojima kormilari – u prilog čemu, među inim, svjedoči i visoka potpora građana onome što u vezi s izbjegličkom krizom čini. Naruku joj idu i najnovije procjene o rastu BDP-a i izvoza, koji ga oslobađaju nametnute stigme nesposobnosti. Protiv njega se, na koncu, više koristiti ne može ni optužba o nedostatku nacionalnog patriotizma – na kojoj je HDZ desetljećima jahao. Skandiranjem „Hrvatska, Hrvatska“ Milanović je uletio u dotad ekskluzivni prostor HDZ-a – ali i otupio oštricu suprotstavljanja dijela biračkog tijela. Jer, to je skandiranje nerijetkima osvježilo pamćenje kako je prije sedam-osam godina baš on, Milanović javno tvrdio da je Gotovina nevin – a istodobno mu je Karamarko uhićenje i prosljeđivanje u Hag organizirao.

Sve to bi, dakle, dobar dio neodlučnih moglo motivirati za izlazak na izbore. Jer, ostanak kod kuće, za mnoge među njima, znači i glas za one druge – i potporu svemu što im se tovari kao hipoteka. Tu je, na koncu, i činjenica da lider HDZ-a, koji sutra treba biti na čelu hrvatske izvršne vlasti, bježi od TV sučeljavanja sa svojim glavnim konkurentom. Ovih dana je to i zvanično obznanjeno. Pozivu jedne televizije, još konkretnije, da u takvom sučeljavanju sudjeluje, iz HDZ-a je odgovoreno kako njihov predsjednik  to nema namjeru činiti – ni na njihovoj niti na bilo kojoj televiziji. A to, nema dvojbi, izaziva sumnje i seriju pitanja kod biračkog tijela, kod segmenta neodlučnih posebice.

Izbori za hrvatski Sabor zanimljivi su i iz perspektive BiH. Nedavno, jedan od tamošnjih lidera ustvrdi da je u Hrvatskoj i danas 250 tisuća birača više no stanovnika. Ako je to točno, u pitanju je logički paradoks – a njega se dijelom ima zahvaliti i građanima BiH, Hrvatima posebice. Istodobno, međutim, za hrvatske izbore se u samoj BiH registriralo dodatnih gotovo 22 tisuće hrvatskih državljana. A to znači da bi oni, registrirani i s jedne i s druge strane granice, mogli bitno utjecati na ishod izbora u susjednoj nam državi.

Pri tome, ne mislim da bi presudni mogli biti oni koji glasuju u XI. izbornoj jedinici. Jer, u njoj su tri mandata HDZ-u zajamčena. I nije važno koliko će ih na izbore izići – stotinu ili stotinu tisuća. Problem bi, međutim, mogli stvoriti birači koji žive u BiH – neovisno o tome jeli im tu i mjesto boravka ili su s mjestom boravka fiktivno u Hrvatskoj. I jedne i druge se, ako su u pograničnim područjima, tako čuh, mobilizira da glasuju u Hrvatskoj – i time utječu na drugačiju distribuciju tamošnjih glasova. Građanima se, primjerice, objašnjava da u mjesta svoga fiktivnog boravka, ako im je ono u Hrvatskoj, čak ni ne moraju ići – a isto se postupa i s onima kojima je mjesto boravka u BiH – da je dovoljno, jer oni će im takvu mogućnost osigurati, da prijeđu granicu i glasuju na prvom biračkom mjestu.

Ali, građane BiH, njezine Hrvate prije svega, na to je potrebno i motivirati. Kako? Pa, demagoškim bacanjem prašine u oči, koje se ovih dana sresti može u različitim dijelovima ove zemlje, da se time stvaraju pretpostavke i za njihovu ravnopravnost u BiH, pod uvjetom, istina, da pobjedi Karamarko i njegova družina.

A tko su ljudi koji bi tu ravnopravnost trebali i donijeti? „Kitovi iz Velike Gorice i Zagreba, ljudi koji govore kajkavski“, veli čelnik hrvatskoga SDP-a, oni kojima je BiH zadnja rupa na svirali – ali i put do još jednog saborskog mandata. Da bi čelnik hrvatskog SDP mogao biti u pravu, govore i statistike. Na svim  listama za Sabor, tvrdi jedna od lokalnih kandidatkinja za saborsku fotelju, kandidirale su se „84 osobe, od čega ih samo 15 živi u XI. izbornoj jedinici, od toga 13 u BiH“. A to znači, oni drugi bi – njih 69 iz Zagreba, Zaboka, Osijeka, Zadra, otkuda sve ne – trebali stavljati ruku u vatru za sreću Hrvata BiH. Ma dajte, molim vas. Pa, to je smiješno – ali i pokazatelj svijesti ovdašnje svjetine. Možeš ju šamarati koliko ti drago, ona će ti bez imalo prigovora okrenuti i drugu stranu lica – pa udri i objašnjavaj kako je to za njezino dobro.

Mislite, nije točno? Nažalost, jeste. Jer, ovih dana baš to radi Božo Ljubić, nekadašnja pobjegulja iz, a današnja pribjegulja u HDZ. Čovjek svaki u Boga dan, bez da se i zacrveni, pojašnjava kako ga je na kandidaturu motivirala želja da bude most između Hrvatske i BiH – a time omogući posao i egzistenciju mladim ljudima ovdje, i demotivira ih da zbog kore kruha „skidaju gaće“ utvarama po bijelu svijetu. U njegovu ambiciju „ćuprijaša“ – tako mu „ulogu mosta“ prokomentira dobar mi drugar – doista ne treba sumnjati. Jer, to je činio i do sada – uvijek kada je domoljublje mogao kapitalizirati. Ne dvojim da je baš to po srijedi i ovog puta – jer da nije, saborske bi desetice tisuća kuna prepustio nekom mlađem, nekome tko bi zbog manjka u džepu mogao, koliko sutra, zdimiti preko državne međe.

U svakom slučaju, i time bi završio, izbori za hrvatski Sabor će pokazati trenutačni odnos snaga hrvatskog biračkog tijela. Ali, oni će, ponavljam, biti i još jedno bacanje prašine u oči građanima BiH s hrvatskim državljanstvom – Hrvatima ove zemlje prije svega.