Tako je govorio Šejh Imran “pravoslavnim hrišćanima”

Izdvajamo

• Kako je ovaj „analitičar međunarodne politike“ mogao samo toliko riječi prosuti a da ni jednom rječju ne spomene ni jedan konkretan zločin. Po njemu su to počinili sve NATO vojnici preobučeni u srbijanske vojne uniforme. Mi ćemo spomenuti samo jedan simbol sveukupnog stradanja Bošnjaka od 1992. do 1995., ne Srebrenicu, već najveću masovnu grobnicu poslije Drugog svjetskog rata, TOMAŠICU kod Prijedora, koja je skoro 20 godina skrivala blizu 500 žrtava srpskog genocida, za koji još počinioci nisu odgovarali. U svrhu pomirenja ovaj bi nam mogao ponuditi kakav referendum. A dok se ne desi takvo što Hava Tatarević će, sama k’o panj u šumi, sama umirati za svojih šest sinova i mužem, iščekujući neku novu definiciju genocida od nekih lutalaca, lažnih svjetskih mesija.

Povezani članci

• Psi laju, poštari uvek zvone dvaput
• Škorino gluho kolo
• WASHINGTONSKO MRTVOROĐENČE
• Beograd uz Sarajevo: Na Kalemegdanu skup podrške “Svi smo mi Belmina”
• Slavo Kukić: Kad bi se političari barem nakratko ugledali na sportske legende
• Anto Nobilo: Hrvatska će biti šokirana presudom za Herceg Bosnu koja je bila fašistčka država

Foto: e-novine

“Sirija se nalazi u srcu kraja istorije. Kako stoji u islamskoj svetoj knjizi, u Damasku će se, na kraju istorije, sresti lažni mesija (antihrist) i Isus Hrist, koji će sići, i to će biti mjesto konačnog obračuna. Tako stoji i u Bibliji. Kraj istorije se naslućuje, a prema crkvenoj eshatologiji (religijsko učenje o tzv. poslednjim stvarima), o onome što poslije smrti čeka pojedince, čovječanstvo i cijeli svijet, o smrti, besmrtnosti duše, strašnom sudu, smaku svijeta, vječnom blaženstvu i paklu, strašni sud će se odigrati baš u Siriji”.

Piše: Ismet Muratspahić

Tako nije govorio Zaratustra. Tako je govorio izvjesni Imran Husein, koji je proteklih dana boravio u Srbiji. Naslov je mogao biti i „mesija, šej Imran, ponovo među Srbima”, “šejh mesija zagovara srpsku mitsku autentčnu istoriju”, “Srbija dobila nasljednika Dobrice Ćosića”, ali svejedno. Srbijanski mediji su ga predstavili kao Šejha Imran Husein, jednog od,kako kažu, najuglednijih islamskih teologa i filozofa, kao i vrsnog analitičara međunarodne politike. Boravak i misija u Beogradu, kako je sam rekao, imala je “pomiriteljski karakter između pravoslavnih hrišćana i muslimana na Balkanu”.

Mi u BiH, posebno Bošnjaci, moguće krivo smo mu poruku razumjeli. Subjektivno, u dijelu koji se odnosi na Bosnu, njegovu osnovnu poruku sam razumio ovako: u Srebrenici i Bosni nije bilo genocida, suština je cijele njegove priče. Toliki put sa Trinidada i Tobaga prevalio da bi nam to rekao iz Beograda samo potvrdio politički stav Srbije koji oni ponavljaju od kad je i počinjen genocid. To smo iz Beograda od zvanične politike toliko puta čuli te nije bilo potrebe za dodatnim uvjeravanjima, uz napor tolikog prevaljenog puta. Samo rijetki intelektualci i drugi u Srbiji priznaju da je Srbija počinila genocid nad Bošnjacima . Kao što u Srbiji manjinu čine priznavaoci genocida, tako ovaj u svijetu pripada manjini negatora genocida u Bosni. Zato je u Srbiji prihvaćen kao najrođeniji, uz nesvakidašnju dobrodošlicu, koja je rezervisana samo najdražima.

Predmet naše pažnje u ovom osvrtu nije ličnost Imran Huseina, već njegova poruka koju je odaslao u svijet iz Beograda. Iz nje se da iščitati da primitivizam i neučenost nisu privilegija samo Balkana. To je masovna pojava u svijetu, koju potvrđuje i beogradski gost. Čovjek je to koji na prvi pogled ima stav, naizgled primamljiv i prihvatljiv slobodarski stav, da svako ima pravo da kaže kako nešto vidi i osjeća. To bi bilo uredu da se iza toga ne krije tipični ljudski cinizam, koji ćemo pokušati obrazložiti kroz njegove riječi. On je tipična autokratska, egoistička (neostvarena) osoba koja sebi daje važnost skolastičkim zabavljanjem publike, pričama vannaučnog sadržaja. Po tome može biti privlačan i zanimljiv poput popularnih gatara u svijetu. Osvrnut ćemo se samo na najvažnije akcente iz njegovog skolastičkog poimanja svijeta, koji mogu biti od “koristi” samo Srbiji u produženju njene mitske svijesti o sebi. Srbiju poima kao pravoslavno društvo i ništa više od toga, jednako kao što vidi svu različitost sadašnje civilizacije u njenoj podjeli na religijskoj osnovi. Po njemu ta podijeljenost dostigla je tolike razmjere netrpeljivosti da već danas može početi smak svijeta, koji on ne samo, izgleda, najavljuje nego i priželjkuje i priziva sukob dvoje najjačih u svijetu, čime ovaj prihvata i potpuno potvrđuje teoriju o neizbježnom “sukobu civilizacija”, koji, po njemu, proističe iz osnovnog, religijskog raskola svijeta.

Krenimo od njegovog općeg poimanja svijeta. Na predavanju studentima beogradskog univerziteta i u izjavama medijima rekao je da će se taj strašni sukob civilizacija dogoditi u Siriji i kao neki novi mesija najavljuje kako će se baš tada zbližiti pravoslavni hrišćani i muslimani, pobjedom u Siriji ali i zajedničkim bratskim ulaskom u nekadašnji Konstantinopolis. Mogao bi cinik druge vrste reći – šteta što se to događa baš pred smaknuće svijeta.

“Došao sam u Beograd da pokušam izgraditi prijateljstvo i privrženost, razumijevanje i saradnju između hrišćana i muslimana”. Da bi tome svom činu dao veći značaj navodi kako je to krenulo sa vrha piramide pravoslavlja.“Predsjednik Rusije Vladimir Putin je u Moskvi dozvolio da se napravi veleljepna džamija u svoj raskošnoj islamskoj arhitekturi. Gradonačelnik Moskve je bio protiv, ali je bogomolja nikla na oduševljenje ruskih muslimana. Tako je ruski predsjednik učvrstio međunacionalno povjerenje u svojoj zemlji za sva vremena. Možete da se ugledate na njega”. Sva prethodna ubijanja i protjeravanja muslimana u carskoj Rusiji i Sovjetskom savezu, po ovom skolastiku, mogu ići u istorijski zaborav, kao i “pravoslavni grijeh” genocida u Bosni. “To kažu i najugledniji pravoslavni ruski teolozi sa kojima vodim eshatološki dijalog. Biblija i Kur’an pišu isto. U ranijim, lošim eshatološkim tumačenjima Kur’ana kao pad Konstantinopolja uzimana je 1453. kada su Otomani sa Mehmedom Drugim uzeli ovaj grad od Istočnogrčkog carstva. To je namjerna greška u islamu. Uzimanje Konstatnopolja je veliki muslimanski grijeh prema hrišćanima, kao i pretvaranje najveće vizantijske bogomolje, Crkve svete mudrosti, u džamiju Aja Sofiju. Sljedeći islamaski grijeh prema hrišćanima je promena imena Konstantinopolja u Istanbul. Sve to će biti ispravljeno kada u grad na Bosforu ponovo uđu zajedno pravoslavni i muslimani. To će biti i kraj satane, kraj NATO . Nema sumnje da su pravoslavna braća ta koja odnose pobjedu. To je zapisano, a o tome svjedoči strah protagonista svjetskog poretka oličenog u vladarima Amerike i njegovim satelitima. Ruski predsjednik Putin je odlučio da interveniše, a pravoslavni hrišćani se jedini ne plaše satane pred odsudne bojeve”. Tako Imran vidi novu preraspodjelu svjetske moći, koja je već počela u Siriji, sa mogućim krajem svijeta. Kao skolastički mudrac on ne sugerira etičku potrebu ukidanja sile u svijetu, već se samo stavlja na jednu stranu. Nigdje nikad ne kaže da sila ne treba da bude kriterij svijeta, nego samo nameće svoju slijepu pristrasnost kako jedna sila treba da bude zamijenjena drugom. Sve je to postigao pogrešno shvaćenim trećim stepenom sufijske spoznaje, srcem, zanemarujući svaku moguću naučnu spoznaju društvenih događanja i ratova u svijetu. On ovdje otvoreno zagovara rat.

Na lokalnom balkanskom nivou još je površniji u njegovom tumačenju rata i srpske agresije na BiH, tako da bi mogli reći da je Srbija dobila dostojnog ideološkog nasljednika Dobrice Ćosića.

„Nisam iznenađen reakcijom u Bosni, ali nisam obeshrabren. Zato sam ovdje u Beogradu. Trenutno je možda moja popularnost opala u Bosni. Održao sam predavanje na beogradskom univerzitetu“…gdje je zadivljujuće naišao na razumijevanje puno ljubavi što je, za njega, dobar početak. Zadivljujuću ljubav doživio je od istih onih studenata (njih 400), koji su slali peticije vladi Srbije da nikako ne smije proći Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici, kojima se poslije pridružilo još 1300 mladih negatora genocida.

Foto: AP

Zanimljiv je naš „analitičar“ u predlaganju rješenja za bošnjačko-srpsko pomirenje, koje on naziva pravoslavno-muslimanskim, te se zalaže i kaže kako hrišćani pravoslavci ovog regiona trebaju biti pozvani pred istražnu komisiju, koja opet treba da istraži događaje i ponudi cijelu priču, te bi se tako saznalo ko je odgovoran za Srebrenicu. Došao je do saznanja (trećim stepenom spoznaje, srcem) kako većina pravoslavnih hrišćana ne podržava zločin i samo zato, po njemu, to se i ne može kvalificirati genocidom, a sve bi to verifikovala ta istražna komisija. Njegova definicija genocida spoznajom srcem može ući u povijest novog razumijevanja društvenih pojava u svijetu. U tom slučaju nepotrebni su svi sudovi i institucije reda i poretka u svijetu. Njihova valjanost može se dovoditi u pitanje ali da ih može zamjenjivati srčana spoznaja, to je već najveći fenomen. Jednaku nelogičnost i apsurdnost, da ne kažemo glupost, nudi i u referendumskom određenju šta je genocid, „…da vlade u Srbiji i BiH provedu referendum među pravoslavnim hrišćanima i vide šta narod ima da kaže o tome, pa ako većina to osuđuje, kako to nazvati genocidom“. Kad već spominje takvu glupost možda mu je neko mogao prišapnuti da se već hoće referendumi, ali takve vrste kojima se želi potvrditi dostignuto na zločinima i genocidu. Ovaj ne zna da se i danas kod velikog dijela srpske omladine genocid i zločini veličaju kao najveće vrline i kult zločina izdiže na nivo mitskog božanstva. Ne može on pojmiti da genocid nije počinjen samo u Srebrenici, kojeg negira, već u svakom dijelu BiH, kao sistemski dio jednog srbijanskog režima prije dvadeset godina, a Srebrenica je samo završni čin i simbol jednog krvavog srpskog režima, osvete Turcima. Sistemsko silovanje, sistemsko rušenje sela i gradova, sistemsko zatvaranje u logore i protjeravanje, sistemsko rušenje džamija (preko 1000), sistemsko rušenje ustanova kulture opredmećeni su u svim strahotama genocida. Kako je ovaj „analitičar međunarodne politike“ mogao samo toliko riječi prosuti a da ni jednom rječju ne spomene ni jedan konkretan zločin. Po njemu su to počinili sve NATO vojnici preobučeni u srbijanske vojne uniforme. Mi ćemo spomenuti samo jedan simbol sveukupnog stradanja Bošnjaka od 1992. do 1995., ne Srebrenicu, već najveću masovnu grobnicu poslije Drugog svjetskog rata, TOMAŠICU kod Prijedora, koja je skoro 20 godina skrivala blizu 500 žrtava srpskog genocida, za koji još počinioci nisu odgovarali. U svrhu pomirenja ovaj bi nam mogao ponuditi kakav referendum. A dok se ne desi takvo što Hava Tatarević će, sama k’o panj u šumi, sama umirati za svojih šest sinova i mužem, iščekujući neku novu definiciju genocida od nekih lutalaca, lažnih svjetskih mesija.