Božo Vrećo, čovjek i sevdah: Mrva dobrote u pogači humanosti

Izdvajamo

• Umjetnost, kao i humanost, je bespolna, ona je jedino vezana za ljudskost, talenat i potrebu da vlastitim djelovanjem činimo pomake u društvu.

Povezani članci

• Upoznajte Borisa, hip-hopera iz internata
• Solidarno uz Unu Hajdari i Dragana Janjića
• Knut Naerum: Zaustavite šibanje, ukinite presudu i oslobodite Raifa Badawija i ostale zatvorenike savjesti
• Inicijativa „Jer me se tiče“: Zločinci nisu dostojnih nagrada
• Ustavni sud BiH odlučio: Bošnjačka djeca u Vrbanjcima diskriminirana
• Narandžasti dan – Bh. društvo mora stati iza žena i djevojčica koje su žrtve nasilja

Piše: Kristina Ljevak, lgbt.ba
Foto: Kristina Ljevak, Božo Vrećo Facebook page

Umjetnost, kao i humanost, je bespolna, ona je jedino vezana za ljudskost, talenat i potrebu da vlastitim djelovanjem činimo pomake u društvu.

U ovom današnjem, izgleda da je najteže biti čovjek. Ljudska dokolica i njegovanje mržnje prema drugom i drugačijem zbog neznanja i nerazumijevanja učinit će od odjeće predmet rasprava i pokrenuti lavinu komentara zahvaljujući kojima, nažalost, imamo jasniju sliku o okruženju u kojem živimo. I dok bi u nekom civilizovanom svijetu i na nekom drugom red carpetu eventualno modni stilisti/kinje komentarisali usklađenost boja i dezena, u ovom bosanskohercegovačkom, pojavljivanje umjetnika sevdaha Bože Vreće u dugačkoj žutoj suknji na otvaranju Sarajevo Film Festivala dao je povod svim anonimnim komentatorima/cama na internet forumima da ‘puste mržnji na volju’ i da vrijeđaju, prijete, omalovažavaju… Ovoga puta otišlo se i korak dalje, te se pod punim imenom i prezimenom nisu ustručavali na društvenim mrežama oglašavati nesitomišljenici/e, stvarajući jednoglasje kao zaštitni zvuk palanačkog pogleda na život i njegove različitosti. Tamo gdje bi svi krojili i haljine i sevdah po kolektivnoj heteropatrijarhalnoj mjeri, Božo Vrećo priznaje samo vlastitu. Vjerujući u ljubav i dobrotu. Viteški je podnio galone mržnje zanemarujući da oni/e koji/e se bave njim najčešće niti mogu niti žele baviti se sobom i vlastitim iskoracima. ‘Sporna’ haljina prodata je na aukciji za hiljadu konvertibilnih maraka, a Božo Vrećo novac je donirao Zemaljskom muzeju za potrebe održavanja Hagade.

U zemlji kakva je naša prihvatljivije je da muzej ne radi tri godine već da Božo nosi suknju.

“Ja sam svjestan da se moram suprotstaviti ljubomornim, ozlojeđenim i ljudima zatočenim u vlastitom mikrosvijetu koji je užasno depresivan. Do sada nikada javno nisam reagovao na to, obično ignorišem, jer sam više okružen ljubavlju, pažnjom i prihvatanjem od strane drugih ljudi. Teško mi pada što je ovo mnogo više pogodilo ljude koji mene vole.”

“Ovoga puta se jesam oglasio jer je humanitarna dimenzija važnja i zahvaljujući tome haljina je dobila posebnu notu. I zaista mi je srce puno. Jer kako ono kažu – važna je mrva tvoje dobrote u pogači humanosti koja može da nahrani puno ljudi. Ako je tako, onda sam ja privilegovan čovjek”, kaže za portal LGBT.ba Božo Vrećo kojeg nije, kao i reditelja predstave Koštana Kokana Mladenovića, zaobišlo još jedno nerazumijevanje.

Naime, ovaj talentovani srpski reditelj, prepoznat kao rijetki koji se svojim predstavama u ‘demokratskoj’ Srbiji suprotstavio dominantnoj politici, ali i pozorišnoj aljkavosti, te je ‘nagrađen’ smjenom sa upravničkog mjesta u beogradskom Ateljeu 212, treba na sceni Pozorišta na Terazijama postaviti Koštanu Bore Stankovića sa Božom Vrećom u glavnoj ulozi. Tome ili Mladenovićevoj političkoj nepodobnosti, usprotivili su se mnogi. Naš sagovornik vjeruje da će sve biti u redu, a i ako ne bude, bit će nešto bolje, kaže s osmijehom.

“Uloga je potvrđena, probe trebaju početi u oktobru. Problemi prate takve stvari, možda je bolje da ne govorim ništa o tome. Sve što je imao da kaže, Kokan Mladenović je već rekao. Nije u korist ni jedne ni druge strane da se stvara takav nesporazum, nema potrebe za konfrontacijom i sukobom. Baš smo neko jutro Kokan i ja pričali o tome jer je bio u Sarajevu – čemu se protiviti glumi muškarca u ulozi žene kada su negdje u prapočecima pozorišta muškarci igrali ženske uloge. Koštanom se vraćamo na ono što je bilo prije, kao i ja u svom sevdahu koji je akapela, vraćam se praizvođenju, pjevajući intimnu žensku pjesmu. To je savršen spoj i ne vidim razloga da se neko tome protivi”, kaže naš sagovornik na temu netolerancije prisutne nažalost i u susjedstvu i odsustva potrebe da se uvaži umjetnička imaginacija i težnja ka iskoracima od konvencionalnog, što je temelj Mladenovićevog pozorišnog izraza.

Da je konvencionalno najčešće i najprihvatljivije, a sve pod tobožnjom brigom za očuvanjem tradicije, potvrđuje i odnos prema interpretaciji sevdaha savremenih interpretatora/ica poput Amire Medunjanin, Damira Imamovića i našeg sagovornika.

“Uopšte ne znam po kom osnovu neko može da vam zamjera na vašem stvaranju. Zar nije bitno da se sevdalinki udahne nova duša kroz stvaranje sopstvenih sevdalinki? Imamo period od 40 godina nestvaranja ili stvaranja gluposti, sevdalinke koja je obrađivana kroz neki novokomponovani niz koji se ne može svrstati ni u kakav žanr, i onda na kraju stvorite nešto što može odgovoriti tekstu od prije 500 godina i ne valjate samo zbog toga što imate drugačiji vizuelni izražaj, zato što vaš glas nije ni muški ni ženski već se nalazi između. Zar to nije dar? Zar ne trebamo na to gledati kao dar? Ja nikoga ni svojim bivstvovanjem, ni djelovanjem, ne ugrožavam. Naprotiv. Ja radim na tradicionalnoj muzici, ne miješam ‘babe i žabe’. Nastojim da sevdah bude na pijedestalu, a sve ostalo dopuna. Ali sam negdje ipak ispunjen jer znam da većina stvari koje uradim i svaka pjesma koju zapišem jako dobro dopire do ljudi jer su moji koncerti rasprodati i posjećuju ih ljudi koji to dobro osjećaju i prepoznaju, znaju šta je sevdah jer su i oni sami sevdah. Za ostalo me nije briga”, kaže Božo Vrećo, čovjek i umjetnik, koji je na sebe preuzeo teško breme rušenja stereotipa u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina. I najvažnije je da ne odustane i ne ode negdje gdje će više cijeniti i njegovu umjetnost i ljudskost, negdje daleko od svijeta u kom je još uvijek plava boja za dječake, a roza boja za djevojčice.