EVO ME, USTAJEM

Povezani članci

• Svijet laži ili lažni svijet
• Crna Gora pod opsadom
• U VREMENU GENOCIDA I ZLOČINA
• Božica Jelušić: BEAUVOIR ILI ONO ŠTO PISAC JEST
• Prosperitet zločina
• Marijan Vogrinec: Glas razuma među vukovima koji zavijaju

Piše: Petar Fehir

Nije problem u ploči.

Nije problem ni u predsjedniku “demokratske zajednice” koji provjerenim manirom mutivode konstatira da “nekima odgovara da se od Vukovara radi slučaj”.

Ni u predsjednici koja “čisti teren” za predstojeći izborni cirkus, uvodi kič kao standard, dodvoravajući se rulji s “iznevjerenim očekivanjem” .

Koja na utakmicama i Thompson-dernecima žmirucka na “ustaške nestašluke”.

Ni u Glavašu koji i ne umije drugo već podsjeća na sebe tako što etiketom s brčićima puni akumulatore.

Ni u gradonačelnici Knina kojoj sva kompetencija stane u omanju krokodilsku torbicu.

Ni u Ustavnom sudu koji očito opstruira i svojim “rješenjima” održava stanje napetosti.

Ni u dodvoračkim, tobože, “novinarima” i “fotoreporterima” koji produciraju malene kućne čarolije u epizodama “uradi sam” (pekar, ljekar, apotekar), moler, ribar…

Ni u šatorašima koji smišljaju strategiju “časnog uzmaka” i pripremaju listu za sakupljanje “propalih”glasova.

Problem je u aktualnoj vlasti koja poput seoske namiguše očijuka s ustašoidnim “domoljubljem”. Koja ponavlja grešku iz predsjedničkih izbora kad se za par glasova “umjerenih nacionalista” (drveno željezo?) izgubilo mnogo više glasova razočaranih iz vlastitog obora.

I napose problem je u nama, što ćemo opet glasno otšutjeti, i kao “pametniji popustiti”.

Što nijemo gledamo kad nam razbijaju ploču s državnim grbom.

A baš svi; i oni koji likuju i oni koji se prave nevješti i oni ljuti, a nemoćni i oni koji taktiziraju i oni koji se plaše za vlastite guzice i oni u okruženju i oni u “svijetu” znamo da je na sceni isključivo i samo netrpeljivost i diskriminacija prema Srbima.

I mada je potpuno “neprimjerno u ovom času” spominjati i na bilo koji način dovoditi pjesnika u vezu s ovim kontekstom nije zgorega prisjetiti se njegova stiha kao možda, u krajnji čas…,

“..evo me, ustajem, tek da okrenem ploču…”