Stipe Šuvar: Oluja – već mit, a još zbilja

Svatko normalan u Hrvatskoj bio je za reintegraciju Krajine, ali ne i na način Oluje i onog što se na njezinom tragu, evo, zbiva. Krajinske Srbe su predvodili i neki notorni razbojnici, i s njima se i nije moralo pregovarati. No, zar stvari ipak nisu sazrijevale u pravcu mirnog rješenja? Tuđmanu se, međutim, pružila prilika da se riješi svih krajinskih Srba, kada mu je ujko Sam povjerio da odradi dio posla za Pax Americana u Bosni i Hercegovini i uopće na ovim prostorima.

Autor: Stipe Šuvar, Danas

“Ovo su dani za povijest, ne samo za Hrvatsku, nego i za Europu i svijet”, uzviknuo je patetično načelnik Političke uprave hrvatskog Ministarstva obrane general-bojnik Ivan Tolj na konferenciji za novinare. Sličnih smo se euforičnih izjava u ovih mjesec dana od početka Oluje (a euforija se još nije posve smirila) naslušali napretek, a one će nedvojbeno i ubuduće pljuštati.

Od Oluje je, sudeći i po tim izjavama i po svemu što sada obilježava hrvatski politički i javni život, već stvoren tipično hrvatski mit. A što je onda doista bila, kako je izvedena, kakve je neposredne tragove ostavila i koje će joj biti dugoročne posljedice malo se tko pita na sadašnjem vašaru hrvatske taštine i nimalo suzdržanih zanosa.

Pobeda nad Srbima u Hrvatskoj

Prvo, zar Hrvati u trinaest stoljeća doista nisu imali veće pobjede? Ako je tako, onda nam je povijest prilično siromašna pobjedonosnim pothvatima.

Drugo, teško bi se moglo reći da je Oluja bila samo hrvatska, kada nije tajna da su značajnu ulogu u njezinoj pripremi i logistici igrali i u ovom času moćni hrvatski više pokrovitelji nego saveznici. Neku su ulogu valjda odigrali i umirovljeni američki oficiri (koji hrvatsku vojsku instruiraju, kako je izjavio sam hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, sa znanjem i odobrenjem američke vlade). Oluju su prethodno blagoslovile, i valjda nisu ostale samo na tome, dvije najmoćnije zemlje Zapada, SAD i Njemačka. Ne samo da je Hrvatska vojska imala avio snimke i detaljne podatke o svim položajima i naoružanju krajinskih Srba, već su joj avioni NATO na početku operacije Oluja pritekli u pomoć, kada su bombardirali i uništili glavni radarski centar kod Knina.

Treće, Hrvatska se upustila u Oluju sa pouzdanim saznanjem da će to biti obračun samo sa Srbima iz Krajine, da se Srbija, odnosno SR Jugoslavija neće umiješati, a da će eventualnu manju pomoć krajinskim Srbima pružiti bosanski Srbi. Da je Tuđman znao da Milošević neće ratovati za hrvatske Srbe i da će ih prepustiti NJEGOVOJ volji i milosti moglo se zaključiti i po njegovim izjavama o tome kako je i što razgovarao s Miloševićem, u vremenu dok su se sastajali.

Uostalom, i general Tolj je na konferenciji za novinare na vrhuncu Oluje izjavio da je predsjednik Tuđman “ovo što se sada odvija predvidio i prije pet godina”. Znao je da se Srbija neće umiješati. “Povijesno iskustvo govori da su oni (Srbi iz Krajine) uvijek ostavljeni i da su moneta za potkusurivanje”, rekao je Tolj i pojasnio da je “potpuno prirodno da su ostavljeni, jer su ovo prostori Republike Hrvatske, koje hrvatski narod nastanjuje od 7. stoljeća i doista nemaju ni političku, ni civilizacijsku, ni kulturološku, niti bilo koju vezu i svezu sa Srbijom”.

Prema tome, ne radi se o “najvećoj hrvatskoj pobjedi” nad Srbima i Srbijom već o pobjedi nad Srbima u Hrvatskoj i njihovoj tragediji.

Četvrto, radilo se o odviše velikom nesrazmjeru snaga, oružja i logistike strane koja je napala (hrvatske) i strane koja se trebala braniti (krajinskosrpske).

General Červenko je (u intervjuu HTV, 9. kolovoza 1995) iznio podatak da je “cjelokupna vojska tzv. Republike Srpske Krajine brojila 37.000 do 41.000 vojnika”. Ako je na srpskoj strani bilo najviše 40.000 ljudi pod oružjem, onda je realno uzeti da je najmanje 15.000 njih bilo (i ostalo) u sektoru Istok, odnosno na području istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje, a gdje su linije razdvajanja duge 120 kilometara. Oluji se, dakle, moglo suprotstaviti oko 25.000 krajinskih vojnika. Kako je u Vjesniku (13. kolovoza 1995) pisao (p)ovlašteni vojni komentator Fran Višnar, Hrvatska ima 80.000 profesionalnih vojnika, a za Oluju je mobilizirala još 120.000 ljudi u jedinice domobranskog sastava. A sudjelovalo je i nekoliko tisuća pripadnika specijalnih jedinica Ministarstva unutarnjih poslova. U bosanskom zaleđu Knina nalazile su se i snage HVO, a u borbe se uključio i Peti korpus Armije BiH, koji se na Uni spojio sa jedinicama Hrvatske vojske.

Rat “ljubavi” ili destrukcije

Premda je Hrvatska morala držati svoju vojsku u stanju pune pripravnosti u sektoru Istok i u zaleđu Dubrovnika, ipak je u akciji Oluja sudjelovalo najmanje 200.000 hrvatskih vojnika, a na strani krajiških Srba najviše 25.000. A treba spomenuti i različit dobni sastav vojnika. Na hrvatskoj strani on je bio znatno povoljniji. Jer, među krajinskim Srbima pod oružjem bilo je i nemalo starijih od 55 godina, a i mlađih od 18 godina. Fran Višnar iznosi da su u toj vojsci “najbolja godišta obuhvaćala pet do deset tisuća vojnika, a 20 tisuća su predstavljali drugopozivci”. Hrvatske snage su napale iz 31 pravca na frontu dugom 700 kilometara, a potpomognute snažnom i nesmiljenom vatrom ne samo sa zemlje već i iz zraka. General Agotić se pohvalio da je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo bilo krlježnica vojnog manevra, dok je general Červenko ulogu tog zrakoplovstva ocijenio kao vrlo djelotvornu, a u situaciji kada je “gotovo svakog dana bilo 30 do 40 polijetanja MIG-ova”. A general Vrbanac spominje još 12 do 20 helikopterskih polijetanja. Srbi u Krajini imali su pak, prema Červenku, 25 lovaca orao, koji su uglavnom bili neutralizirani bombardiranjem aerodroma kod Udbine ne samo s hrvatske strane, nego i iz aviona NATO (navodno je devet tih srpskih lovaca odbjego u Banjaluku).

Krajinski Srbi i nisu imali logističku podršku, dok se logistička podrška Hrvatske vojske protezala ne samo na čitav teritorij Hrvatske, već i šire, do NATO pozadine.

Neviđeni topničko-raketni udar u Oluji, kako to opisuje Višnar, počeo je 4. kolovoza 1995. godine u pet sati ujutro, iz 2.000 hrvatskih topova, haubica, minobacača, samohotki, višecijevnih bacača raketa i bestrzajnih topova. Na paljbu 2.000 hrvatskih topova i minobacača moglo je odgovoriti 250 istih oruđa na srpskoj strani. Hrvatska je strana raspolagala sa 45-50 raketnih sistema, a srpska sa 20-25.

S hrvatske strane nesmiljeno se pucalo ne samo na vojne ciljeve, nego i na sva iole veća naselja, da se izazove panika i da srpsko stanovništvo počne bježati glavom bez obzira. (General Vinko Vrbanac u listu Panorama konstatira da “plotunsku paljba jednog topničkog diviziona teško tko može otrpjeti”)

A kada je ministar Šušak objavio da je Oluja nakon 84 sata okončana jer je tako bilo obećano (premda su se još nekoliko dana vodile najžešće borbe na Baniji i Kordunu, posebno oko Dvora), u atmosferi tipično hrvatske euforije i svenarodnog oduševljenja na sve se strane govorilo i pisalo, i još se to čini, da hrvatski vitezovi nisu mogli toliko brzo trčati koliko su brzo srpski četnici bježali. Krajina se, pisali su hrvatski mediji, srušila kao kula od karata. Jednom riječju Oluja je bila nešto kao safari, hrvatsko junaštvo gotovo da i nije imalo prilike da se iskaže kraj tolikog srpskog kukavičluka. “Odradili smo posao”, pohvalio se jedan hrvatski časnik. “Spičkali smo ih tako, da im nema ni traga”, uzviknuo je jedan hrvatski bojovnik. Na stranu to što je najmanje pet stotina hrvatskih vojnika, časnika i civila Oluju platilo svojim životima, a najmanje tri tisuće ih bilo ranjeno. (Službeni hrvatski izvori govore o 211 poginulih i 1.500 ranjenih na hrvatskoj strani, no samo osmrtnice u dnevnim novinama govore o gotovo 500 imena poginulih).

“Ovo je rat ljubavi”, izjavio je jedan ugledni hrvatski intelektualac. No, svaki je rat, a Oluja je to bila više po žrtvama i posljedicama, nego po trajanju, ipak izraz ljudske destruktivnosti i ubijanja, ma tko ga i kako odrađivao. Jedan je hrvatski publicist, izrazito katoličkog uvjerenja, pisao o “pobjedi istinskog humanizma”, da bi ubrzo izrazio svoje ogorčenje, kada je osobno krenuo tragovima Oluje u sjevernoj Dalmaciji. A u novini koju u žargonu zovu Kutlača nakon Oluje osvanuo je pak naslov: Hrvatska gradi novi svjetski poredak. Glavni urednik tih novina najavio je prvi dan Oluje kao hrvatski Veliki petak, da bi trećeg dana u svom pobožno-ideološkom stilu (a tako je ranije pisao i u službi socijalizma), obznanio hrvatski Uskrs. U istoj je novini kolumnista koji se voli predstavljati kao nonkonformist izrazio zadovoljstvo “argumentom hrvatskog oružja”.

Akcija dugo i pažljivo pripremana

Samo se nekolicina hrvatskih intelektualaca od formata usudila izreći svoju sumnju i u doseg Oluje i u namjere službene hrvatske politike. I samo su se na stranicama nekih novina (Federal Tribune, Arkzin, Novi list) pojavile riječi osude. Samo jedna politička stranka, Socijalno-demokratska unija (SDU) nije pružila bezrezervnu podršku. Oglasilo se, u zajedničkom saopćenju, i desetak antiratnih i humanitarnih grupa, a koje ionako u Hrvatskoj imaju tretman podrivačkih i nedomoljubnih.

Predsjednik Republike dr Franjo Tuđman, shvativši valjda da se pričama o padu Krajine kao kule od karata i o bježanju Srba čini smiješnom fama o najvećoj hrvatskoj pobjedi u povijesti, izjavio je, prigodom posjete ranjenicima u bolnici Dubrava, kako je to bio pravi, žestoki rat, iznoseći nepotpune podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. A onda su hrvatske tiskovine, možda i nehotično, obznanile i neke detalje, da se baš i nije radilo samo o srpskom kukavičluku i bježaniji. Potpredsjednik Vlade dr Ivica Kostović skrenuo je pažnju javnosti i na (pokoju) babu koja je negdje u Medačkom džepu svojedobno pucala na hrvatske vojnike iz protuavionskog topa! Dopisnica Vjesnika iz Šibenika izvještavala je (7. kolovoza) o “djevojkama s bombama i staricama u maskirnim uniformama”, koje su “pucale na hrvatske vojnike” i, dakako, “ubrzo savladane”.

Da su u Oluji hrvatski vojnici i policijski specijalci naišli i na žestoke otpore srpskih snaga, posvjedočili su i generali Korade i Markač. Prema riječima generala Ivana Koradea, njegova 7. brigada i 4. gardijska brigada nisu tek tako ušetale u Knin. Žestoka devetsatna bitka vodila se u područje Crvene zemlje, sjeverno od Knina, a tek su se drugog dana hrvatske snage probile u Knin. General Mladen Markač, zapovjednik specijalnih postrojbi MUP, čije su snage imale zadatak da probiju srpske crte obrane na Velebitu, spuste se u Liku i krenu prema Gračacu, iznio je kako su im Srbi najjači otpor pružili na Malom Alanu, te da su vojni specijalci taj mali prijevoj probijali osam sati, a imali su jaku potporu raketno-topnike skupine. Imali su “mali broj žrtava, ali nešto više ranjenih, 70-ak momaka”. No, najteže su se borbe, izgleda, vodile oko Petrinje, Gline, Dvora i u njima, te pred Karlovcem, a zatim i oko Vrginmosta i Vojnića. Najviše je o tome šira javnost mogla saznati iz intervjua generala Vinka Vrbanca, šefa tima za vođenje operacije Oluja u Glavnom stožeru Hrvatske vojske: “Problema je bilo na Kupi, koju je 104. brigada prešla, ali su je četnici uspjeli odbaciti natrag. Paklena situacija bila je u Dvoru na Uni, koji je Mrkšić žestoko branio, da bi mogao izvući svoje snage s Banije. U jednom smo navratu zauzeli Dvor, ali su nas tada sa svih, a naročito s bosanske strane, zasuli topničkom vatrom. Toliko su grčevito htjeli zadržati to mjesto, da je, kada smo ušli u drugom naletu, neki njihov kapetan skočio na naš tenk. Naši borci su ga likvidirali, tako da nije uspio ništa napraviti”.

Operacija Oluja, inače je, kao što sada naglašavaju hrvatski generali, dugo i pažljivo pripremana i zapravo je počela mnogo ranije od paljbe iz svih oružja i bombardiranja iz zraka u rano jutro 4. kolovoza 1995. godine. General Korade kaže: “Akcija za oslobođenje Knina dugo je i temeljito pripremana. Još od vojnih zadataka koji su poduzimani na Livanjskom polju, kada su kod Čelebića i Rujna probijene neprijateljske crte. Tijekom zime ovladalo se masivom Dinare, probijeni su putevi i stvorena je kompletna logistika potpora za daljnje napredovanje. Nakon toga postrojbe Sedme i Četvrte gardijske brigade, kao najelitnije brigade HV, krenule su prema Grahovu, što nije bio nimalo lak zadatak. A padom Grahova neprijatelji su izgubili prvu crtu obrane njihove izmišljene prijestolnice, što je među njima izazvalo pravu pometnju”. A general Vrbanac navodi da su i sve operacije koje su prethodile Oluji, od Maslenice i Miljevačkog platoa, zauzimanja zaleđa Dubrovnika, pa preko Medačkog džepa, do Bljeska, kao izrazi taktike mišjeg ugriza, bile zapravo njezine predigre i povodi za korekcije njenog plana.

Tuđman se faraonski odmarao na Brionima i zvao filmsku čeljad na domjenke, a ratna mašinerija se punom parom pripremala i očekivala znak za početak Oluje. Razgovor u Ženevi s delegacijom iz Knina samo je spadao u taktiku zavaravanja, kao što je uostalom i neprestanim izvještavanjem da Srbi napadaju Otočac, Gospić, Karlovac, a što oni tih dana inače nisu činili, domaća i svjetska javnost pripremana na ratni pohod. I eto, on je završio brzom pobjedom, mada se i dalje negdje dime zgarišta. Svi leševi mrskih neprijatelja još nisu pokupljeni, a na područjima kojem je Oluja prohujala još se, čini se, događaju i ubojstva, pali i pljačka – pustoš koja je ostala ipak se ne može prikriti uza svu bjesomučnu promidžbu, trikove i parade, držanje naroda u neznanju i euforiji, pa ni “dolaska na kavu u Knin kao hit”!

Teško je vjerovati da uz takve žrtve i posljedice i ranije prognani Hrvati, čije su kuće najčešće popaljene, a nekima ubijeni i njihovi najbliži, mogu biti do kraja sretni, barem većina onih koji ne prihvaćaju načelo: oko za oko, zub za zub!

Svatko normalan u Hrvatskoj bio je za reintegraciju Krajine, ali ne i na način Oluje i onog što se na njezinom tragu, evo, zbiva. Krajinske Srbe su predvodili i neki notorni razbojnici, i s njima se i nije moralo pregovarati. No, zar stvari ipak nisu sazrijevale u pravcu mirnog rješenja? Tuđmanu se, međutim, pružila prilika da se riješi svih krajinskih Srba, kada mu je ujko Sam povjerio da odradi dio posla za Pax Americana u Bosni i Hercegovini i uopće na ovim prostorima.

Svi smo, dakako, suosjećali i još suosjećamo s hrvatskim prognanicima, njihovim stradanjima i patnjama i željeli da se vrate na svoja ognjišta i u svoje zavičaje, ali zar čovjek, ako je čovjek, može da ne suosjeća i sa patnjama i stradanjima, te gubitkom svega na putu bez povratka i stotine tisuća ljudi, a pogotovo žena, djece i staraca one druge nacionalnosti, a kojima je Hrvatska također (bila) domovina?

Članak iz 1995.