ENG
VJEČITI MLADIĆ
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Ili o glumačkim okomicama Rudija Alvađa
Piše: Gradimir Gojer
Rođen daleko od Sarajeva, garda u kojem će ostvariti blistavu teatarsku karijeru, Rudi Alvađ je iz rodnog Petrovca na Mlavi krenuo preko Sremskih Karlovaca i Križevaca da bi 1948. godine započeo svoju profesionalnu teatarsku karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Njegove prve uloge – Karla Tonkovića u Povlačenju Božića, zatim Tase u Sumnjivom licu Nušića, Bartola u Jandrićevom djelu Ljubomirovići pokazale su da se radi o rasnom talentu. Već u Varaždinu Alvađ stvara jedan dramski, do kraja osmišljen glumački rafinman… Kompletna kretanja u svjetskom teatru učinila su da je Alvađ već u Varaždinu inklinirao modernom scenskom iskazu. Zato će mladi Alvađ inicirati stvaranje jednog komornog teatra. Bitno neshvaćen u svojim namjerama odlazi u Pulu gdje će u Istarskom narodnom kazalištu provesti tek jednu sezonu. To je doba kad scenski maštar i inovator Jurislav Korenić u Sarajevu otvara oazu maloscenskog teatarskog eksperimenta kroz Malo pozorište – Kamerni teatar 55.
Start Rudija Alvađa u teatru i trupi Jurislava Korenića biti će ostvaren ulogom Čitača u predstavi Priča o vojniku autora Čarlsa Ferdinanda Ramija, insipiranoj glazbom Igora Stravinskog.
Redaju se iznimno uspješne uloge Gospodina u Talaru, u Kohoutovoj drami Slučaj Lide Matis, Džontana Pičema u Prosjačkoj operi Bertolda Brehta, Jaga u Otelu Vilijema Šekspira, Korejka u Zlatnom teletu Iljifa i Petrova, Menelaja u Lijepoj Heleni Rosina i Greja, Bernarda Šoa u komedjiji Dragi moj lažljivče Džeroma Kiltija, Alfreda Dulitla u Pigmalionu Bernarda Šoa.
Već 1962. na festivalu MESS Alvađ je nagrađen Zlatnim lovorovim vijencem. Iako je i dalje kao gost igrao na sceni Kamernog teatra 55, 1966. Alvađ će preći u ansambl Drame Narodnog pozorišta Sarajevo.
Pune dvije decenije glumačkog carevanja velikom pozornicom središnje teatarske kuće u BiH donosi radost Alvađevim ostvarenjima Kaplara u predstavi prema drami Ćamila Sijarića Bihorci (adaptacija Safet Pašalić i Miodrag Žalica). To je bila prva uloga, a onda će Alvađ ostvariti čitav niz bisernih karakternih dramskih i rasno-komedijskih ostvarenja (Junona i paun, Bosanski kralj, Mjesečina za nesrećne, Osveta ruske sirotice, Gospoda Glembajevi, Revizor, Tri sestre, Kuća oplakana, Dundo Maroje, Narodni poslanik, Građanin plemić…
Brojne su nagrade koje je Alvađ dobio na bh. teatarskim smotrama i festivalima u Jajcu, Brčkom, a zabilježeni su njegovi uspješni glumački pečati koje je ostavio na brojnim gostovanjima diljem Jugoslavije, pa onda svakako i na festivalima poput Sterijinog pozorja u Novom Sadu.
Mjera u kreiranju lika, mjera u jezičkoj strukturi i impostaciji dramske fakture karakterizirale su briljantna ostvarenja Lebedeva u Ivanovu Antuna Pavloviča Čehova, Žutilova u Rodoljupcima Jovana Sterije Popovića, Gajeva u Čehovljevom Višnjiku, Oca u Kolu Miroslava Jančića, Justina u komediji Ive Brešana Smrt predsjednika kućnog savjeta, Pantelije Crnkovića u Vučjaku Miroslava Krleže, Dejvisa u Pinterovom Nastojniku.
Paralelno dramskom i komediografskom repertoaru Alvađ je bio vrlo uspješnim i u mjuziklima i operetama, pa tako bilježim njegove kreacije u Maloj Florami Iva Tijardovića, u Tri djevojčice Hajnriha Berta, kad ovaj veliki glumac kreira birljantne uloge Šjor Bepa i Novotnija.
Nikada neću zaboraviti kongenijalnu suradnju i umjetničko partnerstvo između scenskih i životnih prijatelja, prvaka Drame Narodnog pozorišta Sarajevo Rejhana Demirdžića i Rudija Alvađa u briljatnoj komediji Nila Sajmona Vječiti mladići. To je bila predstava Kamernog teatra 55 u kojoj sam zapamtio da se dugo nisam mogao opredjeliti što je bilo bolje: Demirdžićeva i Alvađeva igra ili bravurozna redateljska postavka Željka Oreškovića…
Prirodno je da glumci, a pogotovo oni sa prvačkom oreolom, dakle najbolji među najboljima, stalno tragaju, istražujući u domenima i fenomenu scenske umjetnosti. Zato je skupina teatarskih strasnika iz Narodnog pozorišta Sarajevo (Alvađ, Dorićeva, Demirdžić, Petković, Đuverović…) predvođena redateljem Josipom Lešićem odlučila pokrenuti Pozorište u pokretu. Alvađ je sa Demirdžićem tu bio stožerom te, ipak na svoj način scenske avanture.
Alvađ je ostvario i životno kontaminirane uloge na televiziji i filmu (Ugursuz, Bog Kurt…)
Angažman ovog glumca u humorističkim prilozima, najprije na radiju, a potom i u specijalnim revijalnim programima rezultirali su kreacijom jednog od najpoznatijih estradih dueta, čuvenim likovima Mome i Uzeira… Teško bi bilo nabrojati sve nagrade koje je Rudi Alvađ dobio u svojoj karijeri, ali ipak izdvajaju se: Dvadeset sedmojulska nagrada SR BiH, nagrada na Festivalu jugoslovenske radio drame, te Zlatni lovor vijenac na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu.
Neizbrisiv trag dramskog prvaka Rudija Alvađa u analima bh. kazališne umjetnosti ocrtan je, prije svega, njegovim prilježnim, do kraja osmišljenim, racionalnim tretiranjem i klasične i suvremene dramske literature. Po prirodi smiren, ponekad, naizgled povučen i drugoplani čovjek, Rudi Alvađ, za mene osobno ostvario je fenomenalnu ulogu kao Lir u predstavi Narodnog pozorišta Sarajevo Lir Eduarda Bonda u režiji Sulejmana Kupusovića.
Poslije odlaska sa životne i teatarske scene niti u Narodnom pozorištu Sarajevo, niti u Kamernom teatru 55, a o radiju i da ne govorimo, nije se pojavio doličan nasljednik ovog velikog glumca, koji nije birao žanrove, a koji je briljantnim glumačkim zanatom lako i jednostavno upadao u stilske metamorfoze i različite redateljske koncepte.
Autor/ica 👤tačno.net
