ČUDESNI SVIJET DEMIRDŽIĆEVOG TEATRA

Povezani članci

• Soba broj četiri (6): Džordž (s)Kljuni
• Branimir Pofuk:Pogorelić je više svjetski nego što je naš
• “Mala liska” Ani Mariji Veselčić, “Demokracija” rasprodana, u četvrtak “Buzdovan”
• Armin Huseinović: Crveni skafander
• NEKE OD NAJVEĆIH SVJETSKIH PRODUKCIJA PRVI PUT NA 55. FESTIVALU MESS
• NESVAKIDAŠNJA KNJIGA

Piše: Gradimir Gojer

Umjetnost glume Rejhana Demirdžića, prvaka Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, bila je, nakon godina koje su prošle u mom životu, sad to mogu utvrditi, gotovo presudnom da teatar zavolim onom strašću koja se naziva prvom ljubavlju.

Ovaj umjetnik, rođen u Sarajevu. Od početka svog teatarskog djelovanja iskazivao je nevjerojatnu dozu ozbiljnosti u pristupu scenskoj umjetnosti uopće! Demirdžić je iskazivao izniman talenat već dok je pohađao Mali dramski studio kod negdanje čuvene glumice i redatelja Lidije Mansvjetove. Poslije uloge Pire u Goldonijevoj Mirandolini Demirdžić će postati iznimno zanimljiv za sve poslenike profesionalnog teatra u Sarajevu, pa će već tada potpisati i prvi ugovor kao glumac, angažiran pretežno za epizodne uloge, a što je vrlo interesantno vršiti će i dužnost inspicijenta u kazalištu.

Mlad i prirodno nemiran u tragalaštvu, Demirdžić vrlo brzo odlazi u Titovo Užice gdje će kao član Oblasnog pozorišta ostati punih pet sezona, a nakon toga njegova umjetnička putanja odvodi ga u tradicijom opervaženo niško Narodno pozorište, gdje pune tri sezone dokazuje svoj nesumnjivi talenat u različitim fahovima scenskog iskaza. Nakon toga vraća se u Sarajevo i iz godine u godinu postaje kolekcionar čitavog niza uspješno ostvarenih uloga. Iako član Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje će ostati do kraja svog radnog i životnog vijeka, njegov talenat, ali i lucidan odnos prema teatarskoj umjetnosti neće mu dozvoliti da bude zarobljenikom logike tek jedne teatarske kuće.

U početku će surađivati sa takozvanom Humorističkom scenom, koja je bila praktično dio Narodnog pozorišta Sarajevo, a potom postaje i jednim od fundatora Malog pozorišta, današnjeg Kamernog teatra 55. U tom teatru pamte se Demirdžićeva ostvarenja, njegove uloge u produkcijama Mladost pred sudom, Šarena lopta, Pobuna na Kejnu, Dantonova smrt, Vječiti mladići…

Raznovrsnost žanrova i stilova u kojima se Demirdžić potvrđuje na pozornici središnje teatarske kuće u BiH je uistinu impresivna: Car Edip Sofokla, Domanovićeva Stradija, Mrtve duše Gogolja i Adamova, pa onda Zaustavljeni uspon Artura Uija, Učene žene Molijera, Bogojavljanska noć Šekspira, Dundo Maroje Držića.

Imao sam sreću da surađujem sa ovim umjetnikom, da budem dramaturgom Narodnog pozorišta u sezoni u kojoj je Demirdžić obilježio trideset godina svog umjetničkog rada. Te 1973., Josip Lešić postavlja u Narodnom pozorištu Sarajevo Čehovljevu dramu Ivanov. Ta kreacija Demirdžiću će donijeti jednu od najvećih bh. nagrada i priznanja – Dvadesetsedmojulsku nagradu za oblast umjetnosti.

Zahvalan likom, karakterologijskim mogućnostima i intelektualno nadmoćan, ovaj je glumac vrlo brzo stekao i nevjerojatnu naklonost filmskih redatelja…

Višestruko nagrađena bila je Demirdžićeva uloga Doktora Štala Študmanfirera u filmu Glineni golub redatelja Tome Janjića. Nakon toga Rejhan Demirdžić briljira i u filmovima Derviš i smrt, Diverzanti, Neka daleka svjetlost, Atentat u Sarajevu, Vratiću se, Krst Rakoc…

Godine 1968. otpočinje jedan umjetnički proces u kojem je Rejhan Demirdžić centralna osobnost, umjetnik oko koga se okreće cjelokupna sadržajnost projekta Karađoz pozorišta, zasnovanog na drevnoj magiji teatra sjena, u Svrzinoj kući u Sarajevu.

Moglo bi se kazati da su redatelj Jurislav Uco Korenić i Rejhan Demirdžić spiritus movensi ove čudesne teatarske meštrije, koja će rezultirati predstavom Lažni bakalin, dugo prisutnom na repertoaru. Iz ove predstave nastaće ponovo zajedničkim djelovanjem ove dvojice stvaralaca neponovljiva i jedna od najpopularnijih televizijskih serija Karađoz. Popularnost ove serije bila je enormna na jugoslavenskim prostorima, a likovi koje su ostvarili Rejhan Demirdžić i Aleksandar Mičić ostali su do današnjeg dana neprevaziđeni u glumačkom smislu, u analima bh. televizije.

U seriji Odbornici Derviša Sušića i redatelja Sulejmana Kupusovića, Rejhan Demirdžić dobiva nagradu za najbolju mušku ulogu na televizijskom festivalu u Portorožu.

Svoj rasni talenat Demirdžić potvrđuje i kroz kreacije u TV serijama i dramama: Odbornici, Tale, Kože, Blago u duvaru i Tako dozvaše tajnu.

Nesmireni i nikada obuzdani talenat ka traganju Demirdžića će voditi i u prostore revijalnih programa sarajevske televizije, pa su njegova ostvarenja u serijalu U đul bašti, pa onda neprevaziđeni likovi Mome i Uzeira, koje kreira u kongenijalnoj suradanji sa Rudijem Malvađem, takođe prvakom Narodnog pozorišta Sarajevo…

Treblao bi jednoga dana napisati ozbijnu kritičku analizu obimnog radio-dramskog programa, ali i revijanih emisija u kojima je Demirdžić briljirao (Vedro popodne, Vesela revija, Profesor manjak, Veselo veče, Cik-cak…)

Rejhan Demirdžić je ostao zapamćen kao rijetka glumačka pojava, jer je sa istim uspjehom komunicirao sa najširom teatarskom, radijskom i televizijskom publikom, a u isto doba ispunjavao zahtjeve i želje najserioznijih redatelja kazališta kod nas, pomjerajući iz godine u godinu ljestvicu teatarskog kvaliteta prema visinama koje nose predikat europske kazališnosti!

Nikada neću zaboraviti svoju suradnju kao dramaturga u projektu revitalizacije jednoga zaboravljenog teksta Vukodlaci, malo poznatog autora Vaska Hamovića, u kojoj sam imao prigodu učiti od Rejhana Demirdžića kako se postira glumački iskaz, kako se traga bh. biserjem od jezika i literature, kako Demirdžić trijumfalno izlazi iz svake dramske zamke i stupica koje ovaj tekst, tada redateljski (Sulejman Kupusović) tretiran kao bh. naiva, postavlja pred realizatore…

Demirdžić je i tada, kao i u svim drugim projektima pokazivao da je za njega teatar pitanje života i smrti, pitanje krajnjih ishoda svega u njegovom životu. On je i tada pokazivao da je rijedak strasnik kome je gluma, praktično, jedini smisao života!