Proleteri, sve će to biti vaše!

Povezani članci

• Što s Titom?
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (30): Četvrtstoljetni tabu hercegbosanskih zločina
• Marijan Vogrinec: Je li zapaljena vatra „hrvatskog Majdana“?
• Pobijedila je globalizacija manipulacije
• „Demokracija“ u slavu mržnje, rata i smrti
• Vučićeva pokazna vežba: Kako demonstracije okrenuti u svoju korist

Da, zaista, “Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi” (Montaigne). Marxova svjetlost još putuje do naših očiju!

Uoči propasti grčkih pregovora sa Trojkom (EK, ECB, MMF), filozof Srećko Horvat dao je slijedeću konstataciju:

“Njemačka i privatne banke teroriziraju Grčku….Njemačka je ovaj puta okupirala Grčku putem banaka i kredita umjesto tenkovima. Varufakis je, čini mi se, grčki spasitelj”.

Naravno, Varufakis koji je prethodno odstupio, nije se pokazao grčkim spasiteljem, dok narod za sada spas može očekivati samo od božjeg čuda, s obzirom da sam nije spreman preuzeti sudbinu u svoje ruke, a kreditori mu ionako predviđaju vraćanje dugova idućih 30 godina – onih koje do sada ima. Paolo Moraiš, kandidat za predsjednika Portugala, pozvao je grčkog premijera Tsiprasa da ih posjeti, kako bi na licu mjesta vidio kako su se na tu zemlju odrazile surove posljedice nametnute štednje:

“To što se dogodilo u Grčkoj sve smo već proživeli u Portugaliji. Sve negativne posledice, koje će tek na svojoj koži osetiti Grčka, mi u Portugaliji proživljavamo već nekoliko godina”,

 navodeći kako će se one odraziti ne samo na recesiji, planu porasta nezaposlenosti, smanjenju plaća, penzija, na socijalno najosjetljivijem sloju stanovništva koji će morati sanirati prvenstveno strane banke kreditore – već i na prijelazu (otuđivanju!) imovine grčkog naroda u strane ruke:

“‘Plan sa privatizacijom, koji je predviđen, bez sumnje će dovesti do gubitka imovine koja je sada još u rukama grčkog naroda’, kaže portugalski zvaničnik. On je naveo da se sve to odigralo u Portugaliji tokom poslednjih nekoliko godina kada su kompanije prodavane u bescenje, kao na rasprodaji.”

Tomislav Jakić, u intervjuu koji prenosi i Tacno.net, kaže:

“Koliko je čitava situacija besperspektivna ilustrira i detalj da su pojedini grčki otoci stavljeni u prodaju. Prodaja Akropole, o čemu se prije nekoliko godina govorilo kao o karikaturalnom obliku rješenja grčke krize, danas nije daleko od pameti.”

        Cjelokupna povijest ljudske vrste govori da osnovni pokretač obračuna među ljudima nikada nisu bile ideje bilo kojeg (socijalnog ili vjerskog) tipa, već materijalno bogatstvo. Od prije Križarskih ratova do dana današnjega. Jedna od neprikosnovenih dogmi koja nam je nametnuta – ravna iracionalnoj vjeri u bogove – je nedodirljivost privatnog vlasništva, što se vrlo perfidno servira stanovništvu u smislu da će u socijalizmu i njihove gaće morati biti zajedničke. Zbog “obrane” privatnog vlasništva tijekom povijesti lila se krv u potocima; možete li onda zamisliti koliko će se “lako” svi ti svjetski bogatuni (bez obzira radi li se o pojedincima ili korporacijama i bankama sa svojim menadžmentom koji isisava sokove društva) – njih 1% (privatnih) vlasnika većine svjetskog bogatstva – odreći svog vlasništva kad se jednom neizostvano pred povijest i ljude postavi to pitanje. Kad se shvati kako se zapravo radi o uzurpiranom (eufemizam!) društvenom vlasništvu. Nad vodama, šumama, sirovinama, bankama koje ne vrše svoju društvenu ulogu, nad sredstvima za proizvodnju koja prevazilaze svako etičko pravo posjedovanja od ograničenog broja osoba,…. A upravo prethodni autori spominju kako se to bogatstvo nastoji još više gomilati u rukama sasvim ograničenog broja ljudskih jedinki. To se dešava pred našim očima, kao što će se i krv lijevati pred njma; dapače mnogi od nas, ili bližih i daljnjih potomaka (sasvim svejedno), bit će uvućeni u te radnje. To nas uči povijest, a ne autorova sadistička želja za pokoljima. Mnogi to ne shvaćaju, pa izbjegavaju pogled u stvarnost i što ona potencijalno, s vrlo velikom vjerojatnošću za ostvarenje – poznavajući moralni habitus većine ljudi – obećava. Uostalom, krv i dan danas lipti svuda oko nas širom svijeta, pa zar nije to dovoljno za otrežnjenje?

        Izbjegavajući pogled u oči stvarnosti, javljaju se svakojaka tumačenja, svijesno ili nesvijesno skrećući poglede masa sa suštine stvari. Primjerice, internetom se proširilo “genijalno” pismo, čiju suštinu možemo sažeti naslovom s jednog sajta koji ga prenosi: “Latvijci genijalnim pismom nokautirali Grke: Želite solidarnost? Super, dajte nam tećinu svojih plata i penzija”. Radi se o kritici Grčke koja traži pomoć od EU, a kako se usude kad „mi“ – Latvijci – mnogo gore živimo od njih, pa neka nam onda u ime solidarnosti na koju se pozivaju, oni pomognu sa trećinom svojih plaća i penzija umjesto da okolo prosjače! Tekst je jasna diverzija na ionako labilne mozgove, koji se sve manje snalazi u svjetskoj situaciji, procjenjujući je samo u vremenskom okviru svojeg života. Kao prvo, EU je zasnovana na principu solidarnosti, dok Grci ne traže pomoć od ekonomski najslabijih članica, već od cjeline Unije – a svatko bi trebao doprinjeti prema svojoj ekonomskoj moći. Kad autori rečenog tendencioznog pisma prozivaju Grke za solidarnost, tražeći da se solidariziraju s Latvijcima koji žive gore od njih, osnovno pitanje je zašto to – temeljem navodne logike kojom se vode – ne zatraže od od najmoćnije ekonomije Evrope – Njemačke? Odgovor je jednostavan poput pitanja. Zato jer su pismo pisali predstavnici neoliberalnog kapitala, s tendencijom na tragu one kojom su najmoćnije elite radile pritisak na Grčku – da je slome, što su uspješno i učinile. Daklem, dragi Latvijci – točnije, pismotvorci – nemojte tražiti da od svoja 3 Eura, iz solidarnosti, jedan priložim vama. Tražite to od onih koji raspolažu milijunima spomenutih banknota! Jedna od loših karakteristika ljudskog roda je da slabi uvijek za svoj položaj okrivljuju još slabije i diskriminiranije, umjesto da razbistre pogled i krivca potraže u moćnicima. Pa su im krivi, Romi, druge etnije, azilanti, strana radna snaga ili imaginarni vanjski neprijatelji koji se prigodno izmisle, što samo ide na ruku stvarnim krivcima njihova položaja.

        Kaže se da su ideologije mrtve, jer to odgovara onima koji vide “kraj povijesti” i “mijenjaju ploču” kako im njihov ništavni svjetonazor ili potreba vlastite akademske promocije nalažu, odnosno ljudima bez vizije koji ovaj svijet smatraju “najboljim od svih mogućih svijetova”, kao što je Leibnitz svojevremeno pisao u jednoj paradigmi. Takav nazor već i Voltaire ismijava u jednoj pričici:

„Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. “To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet”. Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.“,

no, kako se čini, nekima je zaista svijet u kojem kapital siluje većinu čovječanstva – najbolji! Retoričko je pitanje, zašto tako misle? Ideologije, kao svjetonazor interesno suprotstavljenih društvenih struktura – klasa – nužno su oružje u klasnoj borbi, ali samo ako su otvorene prema promjenama dinamičkog svijeta. Nužan, ali ne i dovoljan uvjet – potrebno je i “oružje”, bez kojega sve ostaje puko laprdanje i pametovanje, kao što se iskazalo Syrizino predizborno pokazivanje mlohavih mišića. Uostalom, i bez “municije” Grci su imali opciju – izaći iz eurozone, ili se obratiti obratiti Rusiji za pomoć. Dakako realnosti – referendumski OXI, uz istovremeno protivljenje izlasku iz eurozone (čime su si zabili autogol), kao i strah od prisjećanja na ne baš tako davni “režim pukovnika”, posebno u kontekstu Grčke kao aktualne NATO članice – odredili su ponašanje vlade. Daklem, nije dovoljan samo svjetonazor i volja za promjenama, treba pronaći moduse djelovanja koji će se pokazati djelotvornima.

        Ne jednom je konstatirano kako suštinske promjene mogu postići samo hrabri, odlučni ljudi, koji za to ne posjeduju samo spremnost već i čvrste “skele” na koje se mogu osloniti u svom pravednom traženju, te podršku naroda. U grčkoj situaciji ničega od toga nije bilo (podrška naroda nije bila bezuvjetna), a ponajmanje spremnosti da se promjene učine uz žrtve, jer – nema besplatnog ručka. Hoće li sad grčki građani jeftinije objedovati negoli bi, da su se do kraja oduprli diktatu kapitala, sami će zaključiti. Na niz portala, pred dosta godina, pokušavao sam pokrenuti neka škakljiva pitanja o socijalizmu – kako se obično naziva pravedniji sustav koji bi trebao zamijeniti kapitalistički – tražeći javne i jasne odgovore od viđenijih socijalista u regiji, koji ih u javnosti obično zaobilaze u širokom luku (članak je bio i na ovom portalu, ali se nažalost više ne može pronaći). Odaziv je bio nikakav (jer nemaju smislenih odgovora, pa je probitačnije javnosti prodavati floskule koje u konačnici završe kao Syrizine), no ono što želim istaknuti je konstatacija o ostvarenju takvog svijeta, bez našeg angažmana:

“Nastavi li se sadašnji trend razvoja društvenih odnosa “mic po mic” promjenama, uz postojeći tempo protivljenja eksploataciji te trendove iscrpljivanja resursa i porasta svjetskog stanovništva, možemo uspostavu socijalizma očekivati u času iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa (najracionalnije je prihvatiti – znajući njihovu ograničenost, te zakone očuvanja energije i porasta entorpije – da će do toga doći, doduše ne nužno, na čemu najviše ustraju dvije vrste vjernika: u svemoć Gospodnju, odnosno znanosti). Tada će dobro potkoženi, opskrbljeni i zaštićeni opsjenari i pljačkaši sirotinje dobrovoljno (ha, ipak!) i velikodušno izjaviti: ‘Za ovim ste žudjeli vjekovima. Vaš san se obistinio. Sve je vaše, i to sve smijete pravedno raspodijeliti’. A sve će biti ništa.”

Upravo tako, posjedujemo ništa (u kontekstu usporedbe moćnika s pripadnicima groa ljudskog roda), a to će nam i preostati prepustimo li im pasivno daljnji razvoj.

        Završit ćemo odlomkom iz pisma hrvatske Radničke fronte kojim se obraćaju javnosti (badava ćete ga tražiti u mainstream medijima), analizirajući Syrizino kalkuliranje:

“Radnička fronta zagovara i zalaže se za stvaranje internacionalnog antiimperijalističkog bloka jer se ujedinjenom imperijalizmu mogu suprotstaviti samo ujedinjeni potlačeni narodi i sva solidarizirana radnička klasa. Samo su tako promjene i drugačija, socijalno pravednija, Europa moguće!”

Ukoliko ne želite, pa samo gledajte kako se kapital ujedinjuje, uvjeravajući da se radi o neumitnom procesu globalizacije. Sasvim sigurno, samo je pitanje – na kojim osnovama i u čiju korist? Kratko i jasno rečeno, završnim pozivom navodno arhaičnog “Manifesta Komunističke partije”:

Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

Da, zaista, “Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi” (Montaigne). Marxova svjetlost još putuje do naših očiju!