Antonije Nino Žalica: „CRNE KUTIJE“ NAŠIH NAJDUBLJIH INTIMA

Povezani članci

• Božica Jelušić: VANI I UNUTRA I OBRATNO
• ‘Mapiranje’ u Studentskom kulturnom centru u Beogradu
• gledam deset ćupova
• SVICI SU NAŠA BRAĆA
• Preminuo Stanko Lasić, književni teoretičar, povjesničar i esejist, najistaknutiji krležolog
• IN MEMORIAM: MIKIS THEODORAKIS, 1925. – 2021.

O knjizi Alme Đozić „Bijeli tunel“

Iako je centralna tema „Bijelog tunela“ upravo ono o čemu se izbjegava misliti i ono što se ne pominje ova knjiga ni u jednom svom segmentu, ni u jednom svom momentu ne prelazi u poziciju žrtve ili samosažaljenja. Tačno je, tu ima boli ali ne jadanja, ima i drhtanja ali ne i straha, patosa itekako ima ali ne i patetike, riječ „nada“, čini mi se, nigdje se ne pominje, ali knjiga zrači energijom katarzičkog ohrabrenja.

Piše: Antonije Nino Žalica

Energija koju zrači ova knjiiga bila bi ista zvali je mi zbirkom priča, romanom ili nečim trećim. To je jedno čisto formalno pitanje, ali ipak neko malo određenje neće biti suvišno. Prije svega ovo je jedna duboko poetična knjiga, i to u najizvornijem značenju, onom prastarom koje, ako hoćete, zamišlja nadahnuće kao neku vrstu nadnaravnog uticaja. Po klasičnoj definiciji, sigurno ne bi bila greška nazvati je proznom zbirkom; jer svaka bi od priča mogla funkcionisati i kao neovisno djelo. Sa druge strane, sve priče su organizovane i povezane u okviru zaokružene cjeline i tek unutar te cjeline poprimaju svoje puno značenje. Zato smatram da je „Bijeli tunel“ roman. Neki to nazivaju romanom labilne kompozicije, neko fragmentarnim romanom, ali možda bi izraz mozaični roman najbolje opisao prirodu ove knjige. Izbliza gledano nadjačava fragmentarnost, bogatstvo brižno odabranih detalja, ali postepenim udaljavanjem izoštrava se jedinstvena slika jasno prepoznatljive kompozicije i hronologije. Kroz sve priče ocrtavaju se isti glavni likovi – protagonist u prvom licu, njene kćerke, suprug i majka – formalno gledano radnja knjige održava se u Amsterdamu, u uskom krugu između kuće i bolnice; jasno se iscrtava jedna osnovna priča, hronologija zbivanja, i onog zemnog i onog koje pripada višim sferama svijesti. Osnovna priča ima svoj jasan prolog (u priči Pavor Nocturnus) pripremu kroz sva poglavlja prije „Bijelog tunela“, kulminira u poglavlju Phenix i potom se razvija do epiloga u priči „Vjetrovi ne šapuću“.

Tok romana otkriva se u višeslojnosti, od onog svakodnevnog nivoa egzistencije gdje pratimo zbivanja od prve pomisli o „onom nemislivom“ sve do tog centralnog tunela, prostora gdje se dijele ono što je „ovdje“ i ono što je „tamo“.

U uvodnoj priči za vrijeme teške turbulencije u avionu glavni lik žurno ukucava posljednje poruke svojim najdražim na malenom ekranu iphone telefona koji se pretvara u neku vrstu „crne kutije“ naše najdublje intimnosti, to osjećanje, duh tog momenta će se zadržati kao osnovni motivacijski poriv sve do kraja knjige. Već u samom startu autor nas, gotovo neprimjetno, odvaja u rakurs ogoljene duše i kroz pripovijedanje sopstvenih iskustava vodi nas, sasvim nenamjerno, prema višim nivoima svijesti dok se tek kroz njih zrcale aspekti svakodnevnog kao sentimentalne naslage izbjegličke sudbine, potonule atlandide naših djetinjstava i mladosti, arogancija i iritacija nove životne sredine, putovanja, kupovina automobila, dječije igre i maštarije, dosađivanje Jehovinih svjedoka, opasni uljez na vratima kućnog utočišta pa sve do pustinjske ruže koju čine dva pupoljka na jednoj grani kao bolog simbola izgubljenog ploda i suptilna veza sa sterilnim mirisom bolnice i empirijom drugostranih zbivanja.

„Bijeli tunel“ se sastoji od tri jasne cjeline, koje bih najjednostavnije nazvao: priče prije „big banga“, priče poslije njega i završna priča koja se odvaja još dalje, sve do iza tog suštinskog bijelog tunela.

“U jesen 2013te u rano jutro kihnula sam i istog trena završila na podu, a kasnije i u hitnoj ambulanti. To je bio bukvalno BIG BANG mom tijelu (to sam kasnije shvatila). Poslije Big Bang-a počeo je, kao što se to desilo i sa majkom zemljom, novi život u meni. Ili novo poimanje života. Prije poznatog Big Bang-a nije bilo nas na zemlji. A možda nije bilo ničega. Ako to apliciram na sebe, onda znači da nisam ni živjela prije nego što sam kihnula. Ili sam bila mrtva iznutra.”

„Bijeli tunel“ je, istinita, direktno iskustvena knjiga, koja kao da nikada nije ni imala pretenzije da ulazi u tajnovite svjetove različitih nivoa egzistencije. Baš kao i ovaj „big bang“, koji je u stvari neka vrsta duhovne inicijacije, prosvijetljenja, ti se fenomeni u ovoj knjizi događaju u punoj neposrednosti, mimo volje ili neke nakane već, naprosto – silom prilika. Poetika ove knjige sadržana je u tačnosti njihovih opisa. Fatum jeste tragički, ali tek naše prihvatanje ili neprihvatanje može da ga učini i pogubnim. Snaga ljubavi, a majčinska je iznad svih, jedino je istinsko mjerilo.

Tunel svjetlosti kroz koji prolaze duše stari je i poprilično poznat fenomen, iskazi drevnih rukopisa podudaraju se sa mnogim savremenim istraživanjima, a motiv je odavno poznat i u umjetnostima. Ovdje se pojavljuje neposredno i nenametljivo, kao još jedan od tačnih opisa duhovnog pejzaža, i to stvarnog i duboko ličnog iskustva. Uspjelom metaforom taj tunel nazvan je „bijelim“ i sa punim pravom nosi naslov ove knjige. Bijeli tunel se pojavljuje kao olakšanje i spas, bijeg od svakog bola, straha i drhtanja, ali sila ljubavi je ta koja odlučuje da čudna libela postojanja prevagne nazad i da se ostane u bolu ovog svijeta i ovog tijela. Naš strah nije od smrti već je nepristajanje na rastanak. Ničiji život, i nikada, ne pripada samo njemu.

“Mamine suze teško mi padaju. Kao i moje. “Eto, nemoj šta zamjeriti”, izgovaram dok ruku prebacujem preko maminog ramena i gledam je u oči. Time i zadnju trunku mogućeg zamjeranja koje sam ja imala od djetinjstva pa sve do sad puštam da odleti u beskrajni prostor sadašnjeg momenta.”

„Beskrajni prostor sadašnjeg momenta” – nije to baš misao koja se može tek tako „smisliti“, takvi izrazi nisu nikad plod neke namjere, sračunatosti, ne možes naprosto sjesti i napisati nešto takvo? Jedina namjera je opisati izvornost tog osjećanja (u stvari, pokušati reći ono što se i ne može kazati?). Koraknuti u izvornost značenja nekog od onih momenata koji se doživljavaju vrlo rijetko, fundamentalno i krucijalno, i kada taj momenat nosi potencijalnu težinu posljednjih riječi, praštanja i opraštanja – i ako se desi da je taj opis tačan, da pogađa tu tajnovitu vibraciju ili da je barem podnošljivo približan, kada se barem malo dotakne višedimenzijalnost realiteta, gotovo da bi se moglo zloupotrebiti čak i toliko slobode i pomisliti da su stari imali pravo kada su vjerovali da takve misli dopiru iz viših sfera, kao nadahnuće muza ili šaputanje anđela?

Kierkegaard je govorio o očajanju kao jedinoj smrtonosnoj bolesti, ili „bolesti na smrt“ u ljepšem prijevodu. Očajanje je odsustvo nade i tek u tom odsustvu terminus ima moć konačnosti. Iako je centralna tema „Bijelog tunela“ upravo ono o čemu se izbjegava misliti i ono što se ne pominje ova knjiga ni u jednom svom segmentu, ni u jednom svom momentu ne prelazi u poziciju žrtve ili samosažaljenja. Tačno je, tu ima boli ali ne jadanja, ima i drhtanja ali ne i straha, patosa itekako ima ali ne i patetike, riječ „nada“, čini mi se, nigdje se ne pominje, ali knjiga zrači energijom katarzičkog ohrabrenja.

Senzibilitet i nenametljivost uopšte ne smetaju (ne izabranom, ne voljnom, još manje željenom, ali ipak) herojskom duhu ovoga romana, naprotiv, a u završnoj priči pod tananim naslovom „Vjetrovi ne šapuću“ taj duh se projektira i u vrijeme nakon odlaska protagoniste iz ovoga nivoa postojanja. Zajednička maštanja i igre sa kćerkama, djevojčicama u punom cvijetu najmaštovitijeg djetinjstva, propliću se na razne načine kroz cijelu knjigu. Tu su i kutije pune malih ali značajnih predmeta, neke kutije od cipela ispunjene napuknutim fotografijama kao tajnoviti vremeplov na tragu kroz rat i izbjeglištvo zagubljene prošlosti, tu su i metalne kutije od bombonjera u kojima se pod poklopcem kriju hiljade malih stvari i zapisa kao čitav mozaik jedne vječne i neuništive ljubavi. Realizacija svih najstrašnijih pomisli, svaki strah, svaki pavor nocturnus, zamire i utapa se u okeanu svoga sopstvenog ostvarenja. U doba velike oluje djevojčice su same i uplašene, majka je napolju, u kiši – a kišoviti zrak pretvara se u morsku vodu kroz koju se lebdi, dva delfina – anđela njeni su pratioci. Djevojčice ne mogu dohvatiti maminu kutiju koja je negdje na vrhu ormana, mlađa sestra je u strahu, starija se bori dođe do nje prije nego se oluja razbjesni. Majka i njeni delfini pomažu joj da dođu do spasonosne kutije. Oluja se stišava, rastanka nema:

Dok se ja grlim sa delfinima, djevojčice gledaju kroz prozor kako se oluja potpuno smiruje, a negdje u daljini nebo se ponovo spaja sa zemljom. Njihovo disanje kaže mi da se opet osjećaju sigurno. Mlađa djevojčica uzima kutiju ispod ruke svoje sestre i veselo trči prema stolu da je otvori. Starija ostaje da još zuri kroz prozor i tiho izgovara: “Hvala, mama…”