Srebrenica

Povezani članci

• AJNADŽIĆEVA „ZAOSTAVŠTINA“: Na Drveniji počela sječa stabala radi gradnje privatnog objekta po spornom rješenju!
• Esad Bajtal: Život ne poznaje dobrovoljnu smrt od gladi
• Predrag Kojović: Dom naroda treba ukinuti, najbolji dokaz za to je usvajanje programa rada za 2017. tek u septembru!
• Bajtal: Probudite se i zaboravite svoje srpstvo, bošnjaštvo i hrvatstvo
• Zlatko Dizdarević: Planiranje nesreće
• GIORGIO URSINI URŠIĆ DOBITNIK ZLATNIH LOVOROVIH VIJENACA ZA DOPRINOS UMJETNOSTI TEATRA I RAZVOJ SCENSKE UMJETNOSTI

 Fotografije: šg – Srebrenica 2015. 

Bila sam s mojom djecom u Srebrenici prije nekoliko godina. Stajali smo nijemi gledajući polja s hiljade bijelih nišana, spomenika tuge za 8372 ubijena nevina bića. Gledala sam preživjele majke Srebrenice, velike nesretne heroine našeg vremena, koje godinama traže svoje voljene. Mnoštvo ljudi je došlo na mezarje ispratiti makar jednu pronađenu kost svojih najmilijih, okrutno pobijenih, čiji su posmrtni ostaci rasuti posvuda. Gledala sam fotografije po zidovima mučilišta, natopljene krvlju i suzama, drhteći pred svjedočanstvima smrti i svetosti toga mjesta. Osjećala sam ledenu jezu, kao da smo i mi zatvoreni u toj enklavi i ne možemo izaći od Mladićevih i Karadžićevih krvnika. Na odlasku položili smo ljiljane na bijeli mramor na kojem su u nepreglednom nizu uklesana imena ubijenih. Bili smo užasnuti i postiđeni veličinom zla koje može uraditi ljudska vrsta.

“…Nikada više neću reći:
“Postojim”
a da se pri tom
ne zastidim.”

Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA