Opametiti nas ne uspijeva ni katastrofično iskustvo Srebrenice

Izdvajamo

• Čitav svijet je, da zaključim, na licu mjesta imao priliku vidjeti da su razlike među nama puno manje od sličnosti koje nas povezuju – i to sličnosti zbog koji nam se žig barbarstva prišiva kao zajednička civilizacijska crta. Bilo kako bilo, i dvadeseta obljetnica srebreničkog genocida potvrdi ono što je, pošteno govoreći, već znano – da nas opametiti ne uspijevaju ni civilizacijski najkatastrofičnija iskustva. Balkan, jednostavno, ostaje Balkan.

Povezani članci

• Timothy Garton: Osamdeset deveta za mlade Arape
• Viktor Ivančić: Nećeš me, Paveliću, otjerati iz Hrvatske!
• Hommage, prva samostalna izložba Emine Lagumdžije u Zvonu od 16. novembra
• Collegium artisticum: ADNAN SOFTIĆ “A better History – No.3”
• Jordanske muke sa sobom, istorijom i vanjskim interesima
• Erica Johnson Debeljak: Smrt kulturnim radnicima

U vikendu kojeg ostavismo obilježena je dvadeseta godišnjica srebreničke tragedije, godišnjica najvećeg zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, zločina kojeg Haški tribunal označi genocidom. I poricanje kojeg, a to u Srebrenici ponovi i glavni haški tužitelj, smatra uvredom – srebreničkim žrtvama i ljudskoj savjesti. I, iskreno, u pravu je. Jer, za samo nekoliko dana tamo je, prije dvadeset godina, ubijeno preko osam tisuća nedužnih ljudi – odraslih muškaraca prije svega, ali i žena i djece isto tako. I ne samo to. Ni dvadeset godina poslije – a i u vikendu iza nas ih je sahranjeno 136 – preko tisuću žrtava srebreničkog genocida nije identificirano, i nije našlo vječni smiraj uz pogubljene sumještane.

Piše: Slavo Kukić

I u vikendu iza nas srebrenička tragedija, usprkos i činjenici da se dogodi prije punih dvadeset godina, okupi svijet. Na jednom te istom mjestu, i iz istog razloga, skoro devedeset delegacija iz različitih dijelova svijeta, državnici koji i samom pojavom nose poruku. Ali, i jedinstvena poruka kako srebrenička tragedija mora biti pouka čovječanstvu da se srebreničko zlo nikada više, i nigdje ne smije dopustiti – kao što je dopušteno u ovom istočnobosanskom gradiću. Gotovo dirljivo je, a on nije i jedini koji takav osjećaj izazva, bilo slušati bivšeg američkog predsjednika – i najiskrenije molbe liderima regije da jedino na priznanju genocida i traženju oprosta, ali i oprostu s druge strane, mogu graditi budućnost drugačiju od prošlosti čiji je sastavni dio i srebrenička kalvarija.

Na srebreničkom stratištu je, konačno, i premijer zemlje istočnih susjeda – koja će zbog sulude ideologije, i Srebrenice kao njezina najgnusnijeg proizvoda, biti obilježena kroz čitavu povijest svoga postojanja. Prije dvadeset godina, istina, u službi sulude ideologije bio je i premijer sam. Ali, za najnoviju je Srebrenicu, treba biti pošten, slao poruke ozbiljna državnika. Uoči odlaska na mjesto genocida, recimo, upamtiti mu vrijedi barem tri poruke – a vrijedi ih i ovdje ponoviti. Ne postoje, priznade Vučić, „riječi kojima bilo tko može izraziti žal i tugu za nastradalima, kao i bijes i ogorčenje prema onima koji su taj monstruozni zločin počinili“. A onda i nastavi – da „Srbija jasno i nedvosmisleno osuđuje taj užasni zločin, gnuša se onih koji su u njemu sudjelovali i nastavit će ih privoditi pravdi“. I, na koncu, da je njegova ruka Bošnjacima pružena – i da će pružena i ostati.

Svoju posjetu Srebrenici u istom duhu je i okončao. Upisao se u knjigu žalosti, i to porukama kajanja, ali i relativiziranjem fizičkog nasrtaja kojemu je bio izložen. U Srebrenici je, naime, dobio kamen u glavu, ostao bez naočala, ali ga sve to nije priječilo da po povratku kući izjavi kako to nije čin osvete obitelji žrtava nego čin budala kojih ima u svakom narodu – kojima, kako izjavi, u deficitu nije ni Srbija sama.

Mora se priznati, Vučić je od strane organizatora bez mržnje i dočekan – s poljupcima, kako sam priznaje, srebreničkih žena i molbama majki tamošnjih žrtava da pomogne u procesu pomirenja.

Ali, ni dvadeseta godišnjica srebreničkog genocida nije prošla bez one druge, ružnije strane. Najveći dio toga je, dakako, obilježavanju ove tragedije prethodio – a bez ponečega nije mogao ni sami čin obilježavanja. I, teško je reći kako među onima, kojih se Srebrenica tiče više no ostalih, ima nevinih – ni na srbijanskoj, i uopće srpskoj, ni bošnjačkoj strani priče.

Srpskoj političkoj klasi, i istočno i zapadno od Drine, britanski je prijedlog rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti bio povod da srebreničku tragediju izdigne na ravan planetarnog nerazumijevanja – pa i nove planetarne polarizacije. U lobiranju kod Putina, a i svih ostalih, prednjačio je četnički vojvoda – danas, nažalost, prvi čovjek Srbije. Ali, po revnosti zaostajao nije ni laktaški „socijaldemokrata“ – danas Srbin kojemu se, po onome što čini, titula vojvode sve ozbiljnije i samom „smiješi“.

Da, u Srebrenici se, priznaju, dogodio zločin. Ali, ni na kraj pameti im – zaludu i haški tribunal i mišljenje svega demokratskog svijeta – priznati da je u osnovi srebreničkog zločina genocid. Zašto? Po njihovu, priznanje onog što je čitavu svijetu jasno bilo bi uvod u demontažu Republike Srpske. A ona je, Bože moj, srpska svetinja – i, zbog nje prezalo se ne bi ni od izazivanja, ne novog lokalnog nego, ako ustreba, i svjetskog rata.

Što se, pak, mene tiče, nespremnost srpske političke bulumente, i istočno i zapadno od Drine, uteg je o vratu vlastitom joj narodu. Jer, njemu – kao, uostalom, i drugima na ex-ju prostoru – prozor u budućnost može biti samo kolektivna katarza. A nje, bilo im krivo ili pravo, nema bez svijesti o prošlosti – i vlastitoj ulozi u njoj dakako. Onim, pak, što srpskom narodu, pa kad je i Srebrenica po srijedi, čini vlastita politoligarhija, katarza se odgađa, i to na neodređeno vrijeme – a time i produžavaju kolektivne zablude, i kolektivna nesreća.

Nisu Srebrenicu u susretu s vlastitom savješću očekivali ni bošnjački jahači na logici status quoa. Prisjetimo se, uostalom, švicarskog hapšenja Nasera Orića. Ne ulazim u to je li bivši komandant obrane Srebrenice nevin ili nije. Ali, nitko pojedinačno ne može biti iznad svih zajedno. A njega se izdiglo baš na tu ravan. Zbog njega je zaprijećeno čak i pravom obitelji novih 136 identificiranih žrtava srebreničkog genocida da konačno, dvadeset godina nakon njihova umorstva, pokopaju najmilije. A tu je ludost opravdao i bošnjački član kolektivnog šefa ove zemlje. Orić je, poruči on, danas najvažniji čovjek ove zemlje. Kome? Tko je on da bi bio iznad svih ostalih? I što to treba značiti – i Bošnjacima i svima ostalima?

Istim porukama se, potom, zahvaljujući ruskom vetu, nastavilo i nakon odbijanja rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti. Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, danas političar, tada poruči kako na dženazi u Potočarima zbog toga treba otkazati gostoprimstvo i srbijanskom premijeru. Kome takve poruke mogu pomoći? Bošnjacima? Definitivno – ne! A ne ni svima ostalima.

Bez mrlja i očiglednih simptoma tereta prošlosti, nažalost, nije mogla ni obljetnica sama. U Srebrenici se, ako dobro upratih, ne pojavi nitko iz vrha Republike Srpske. Kao da ih se to i ne tiče. Nema u Srebrenici formalno prvoga, predsjednika manjeg bh. entiteta – ali, ni bilo koga drugog iz ovog dijela zemlje.

Netko bi mogao reći – pa, naivno je očekivati da bi se itko, tko je u političkom savezu s Dodikom, u Srebrenici i mogao naći. Ali, tamo nije bio nitko ni od onih koji u savezu s Dodikom nisu. Ne bi, među inima, tamo ni prvog čovjeka predsjedništva BiH – iako, iza 11. srpnja kao dana žalosti su stali ministri i iz njegove partije. Zašto Ivanić ne dočeka goste iz svijeta – jer, on bi im, a ne ni Čović ni Izetbegović, trebao biti domaćin? I znači li to da je politički pragmatizam ispred suštine čak i njemu? A usput, sveučilišni je, pa kakav-takav profesor – i, ako je po tome, osoba kojoj bi principi morali biti iznad gole pragme.

Nije li, drugim riječima, i Ivaniću, od zemlje kojoj je formalno na čelu, važnije kako diše Srbija? Jer, i tamo – nastranu Vučićevo nastojanje pokazivanja javnog suosjećanja s žrtvama srebreničke tragedije – nema puno znakova kajanja. Uostalom, država i tamo, a nije to bez njegova znanja, zabrani mirno okupljanje, kojim se pred Skupštinom ove zemlje htjelo iskazati pijetet zbog genocida u njihovo ime – i omogući javno likovanje haškog optuženika Šešelja jer je, tako on pojasni, izravno zaslužan zašto su im izrazi suosjećanja sa srebreničkim žrtvama od državnih struktura onemogućeni.

Ali, ni to nije sve. U Srebrenici se ne pojavi ni ministar vanjskih poslova Kosova. A, želio je, kako na društvenim mrežama naknadno pojasni, doći – i želio se pokloniti u Srebrenici nevino nastradalima. No, nije išlo. Zašto? Zato što mu je, pojasni Tachi, jasno dano do znanja da je na prostoru Republike Srpske, pa radilo se i o obilježavanju srebreničke tragedije, nepoželjan. Put za Srebrenicu se, drugim riječima, priječi komu ga je god, pa ma na kakav način, pripriječiti moguće.

Dužni, dakako, i to na sami dan obilježavanja srebreničke tragedije, ostali nisu ni oni koji brinu o „bošnjačkoj sreći“. Čitav svijet je mogao svjedočiti zvižduke čovjeku koji je pred srebreničkim žrtvama došao javno pognuti glavu – i pred čitavim svijetom priznati da je u ime njegove zemlje, i njegova naroda, počinjen zločin. Čitav svijet je, potom, zahvaljujući TV kamerama, mogao registrirati pokliče allahu akbar – ne u funkciji zahvalnosti Allahu nego, bilo je očito, borbene pokliče – zbog kojih je, među inima, reagirati prisiljen bio i predstavnik Islamske zajednice u BiH. Čitav svijet se, na koncu, i opet zahvaljujući TV kamerama, mogao uvjeriti u fizički nasrtaj na premijera jedne suverene zemlje – što je vandalizam bez presedana, koliko god da su, i on i njegova zemlja, za srebreničku kalvariju odgovorni.

Čitav svijet je, da zaključim, na licu mjesta imao priliku vidjeti da su razlike među nama puno manje od sličnosti koje nas povezuju – i to sličnosti zbog koji nam se žig barbarstva prišiva kao zajednička civilizacijska crta. Bilo kako bilo, i dvadeseta obljetnica srebreničkog genocida potvrdi ono što je, pošteno govoreći, već znano – da nas opametiti ne uspijevaju ni civilizacijski najkatastrofičnija iskustva. Balkan, jednostavno, ostaje Balkan.