Predrag Lucić: Rasistima je i Papa crn

Povezani članci

• Stroj za maglu
• Ekonomija i nogomet – je li gora ‘grupa smrti’ ili ‘bankrot-grupa’
• Grčko sjeme na hrvatskoj njivi
• Vesna Pusić nova predsjednica HNS-a
• Donatella Di Cesare: Normalizacija rata
• Zoran Pusić: Nepodnošljiva lakoća laganja Josipa Jovića

Ne zna se je li im gore kad nalete na kriminalce ili na policajce. I jedni i drugi im iznuđuju novac, spremni da ih za velike novce jeftino prevare. Policajci ne prežu ni od fizičkog zlostavljanja: šamaranja, udaranja nogama, ozbiljnijeg batinanja… čak i kad se radi o ženi u petome mjesecu trudnoće.

Tako o kalvariji izbjeglica, migranata i tražitelja azila na balkanskoj ruti od Grčke prema Mađarskoj svjedoči izvještaj organizacije Amnesty International. U kojemu se Srbija i Makedonija nazivaju ponorom u koji se prelijevaju nesretnici s Bliskog i nešto manje bliskog istoka koje nijedna zemlja Europske unije ne želi primiti. A njihovom se primitku, makar i privremenom, najžešće opiru u zemljama čiji su stanovnici do prije četvrt stoljeća i sami očajnički tražili rupe u željeznoj zavjesi ili ih kopali pod Berlinskim zidom kako bi pobjegli s europskog Istoka na Zapad.

Sada se u tim istočnim i jugoistočnim kulama europske birokratske tvrđave s puno više simpatija gleda na posttranzicijske diktatore koji administrativne fortifikacije Unije žele ojačati izgradnjom pravoga zida negoli na ljude što ih je nevolja u zemljama njihova rođenja nagnala da potraže spas preko svih granica.

Neki od tih ljudi pokleknu pred nevoljama na putu, pa azil zatraže u zemljama u kojima se nisu namjeravali skrasiti. Zatraže azil u ponoru ili na njegovim rubovima. I u pravilu ga ne dobiju. U Srbiji je prošle godine odobren jedan jedini azilantski zahtjev, u Makedoniji deset, u Mađarskoj 240. To možda zvuči izdašno u odnosu na Srbiju ili Makedoniju, ali se u odnosu na broj zahtjeva radi o kvoti ispod svakog minimuma.

U Hrvatskoj, kojom se izvjestitelji Amnesty Internationala ovom prigodom nisu posebno bavili, status azilanata steklo je 150 ljudi, ali ne u prošloj nego u posljednjih 11 godina. Lani su taj status zatražile 453 osobe, a u prva četiri mjeseca ove godine – svega 81. Po tome ispada da se samo najvećim očajnicima iz država kao stvorenih za bježanje ostaje u ovoj zemlji u koju su dobjegli greškom sudbine. A i njima se ostaje samo privremeno, dok im se ne otvore putovi prema onim zemljama u koje iz Hrvatske bježe i oni ovdje rođeni, odrasli, školovani i naposljetku lišeni iluzija da bi u njoj mogli živjeti u socijalnim i političkim uvjetima koji ne bi bili ponižavajući.

Ispratit će ta zemlja još egzilanata i egzilanata, a i primit će, eto, ponekog azilanta. Onoliko koliko bude morala i onako kiselo kako je njezin premijer prihvatio kvotu od 1062 migranta, koliko bi ih Hrvatska trebala zbrinuti od njih ukupno 60 tisuća što će u sljedeće dvije godine biti raspoređeni po članicama Europske unije. »Rekao sam da Hrvatska to može sa svoje strane napraviti, ali samo jednom« – izjavio je Zoran Milanović nakon nedavnog summita Europskog vijeća na temu humanitarne aritmetike, uz napomenu da je Teška Naša uložila primjedbe zbog načina izračuna kvota, sve u nadi da će konačni broj migranata poslanih u hrvatske prihvatne centre biti koliko-toliko manji od onog na papiru.

No, ni ta premijerova kiselost, skupa s izračunskim primjedbama, nije bila dovoljna da ga zaštiti od desničarskih prigovora kako »tisuće neeuropskih useljenika uvozi silom umjesto da milom nastoji dovesti tisuće Hrvata iz iseljeništva«. U tom antiimigrantskom pamfletu Tomislava Sunića – bivšega Milanovićeva kolege iz Ministarstva vanjskih poslova – koji vrvi rasističkim stereotipima, poput onoga da neeuropski imigranti imaju niži kvocijent inteligencije od Europljana, zbog svoje je iskrene potpore izbjeglicama i azilantima, više od skiseljenoga hrvatskog premijera nadrapao i sam papa Franjo. Njega je naše gore rasist prozvao »čovjekom osrednje kulture i osobom bez povijesne vizije«, a ništa bolje nisu prošli ni američki kardinali Timothy Dolan i Francis George čije »anacionalne homilije«, po Suniću, »više sliče na riječi bivših jugoslavenskih kultur-boljševika nego na Očenaš onozemaljskoga života«.

U tom hrvatsko-tjedničkom obračunu sa svima koji »nipošto ne žele prihvatiti željezni zakon prirode« po kojemu »različite rase, biološko nasljedstvo i geni igraju važnu, ako ne i najvažniju ulogu u nečijem političkom, apolitičkome ili kriminogenome ponašanju«, hrvatska je politička klasa optužena da »skorim dolaskom neeuropskih imigranata u Hrvatsku otvara vrata neviđenim međurasnim i višenacionalnim sukobima, i to povijesnih razmjera«.

A što ako tu rasističku računicu pokvare ne samo neeuropski imigranti kojima se u Hrvatsku ionako ne dolazi, nego i antirasistički nastrojeni hrvatski građani kojima se ne ostaje u zemlji u kojoj desničari provode čistke i prije nego što su došli na vlast? Što ako se hrvatskim nacionalistima ostvari san da iz ove zemlje nestane svatko tko remeti njihovu idilu? Biste li se kladili da se oni u tom slučaju – kada im pri ruci ne bude »prirodnih« neprijatelja – neće međusobno dograbiti za vratove? Jer što bi oni drugo s tim svojim najzad slobodnim rukama?