Vučićeva Srbija na putu povijesnog revizionizma

Povezani članci

• (Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku
• U Japanu konferencije o jeziku i nacionalizmu
• Živela smrt!
• MEKI RITUALI – SHOWCASE INSTITUTA ZA UMETNIČKU IGRU
• Dnevnici naših huligana
• Milorade, ne priznajem dugove tvoje, dugove djece tvoje, kabineta tvojega, vlade tvoje

Piše: Marino Badurina

Pristup i mišljenje kako bi se Srbija sa svojom hipotekom 90-ih morala nositi na isti način kao i Njemačka s hipotekom nacizma i Drugoga svjetskoga rata u današnjoj Srbiji nemaju gotovo nikakve šanse. Političke i intelektualne elite na takav scenarij niti ne pomišljaju, dapače, one spremno prelaze u protunapad. Nikada Srbija u novije vrijeme nije, kao sada pod Aleksandrom Vučićem, više i jače isticala vlastite žrtve i stradanja. Ove godine po prvi puta je na pompozan način obilježena godišnjica NATO bombardiranja, pri čemu nije ostavljeno mnogo prostora za kritički (a kamoli negatorski) odnos spram Miloševićeve politike koja je uzročno-posljedično suodgovorna za takvu radikalnu reakciju Zapada. Takođe, unatoč svoj deklarativnosti mijenja se i odnos srbijanskih vlasti prema Srebrenici. Vučić tako unaprijed otklanja svoj dobrovoljni odlazak na srebeničku komemoraciju (ograđuje se uz infantilno opravdanje „doći ću ako me baš budu željeli“), a cjelokupni državni vrh de facto negira sve relevantne ocjene o genocidu. No zato  5. kolovoz (august) i godišnjicu „Oluje“ spremno proglašavaju Danom sjećanja na srpska stradanja. Pri čemu opet neće biti prostora za preispitivanje politike koja je od 1991. dovela do raspleta 1995. Stoga se nameće jedno logično pitanje: Plovi li današnja Srbija na valu povijesnog revizionizma?

Ako su već okolnosti omogućile da ondje izostane suočavanje s prošlošću slično onom njemačkom nakon 1945. (kakvo ionako nitko u svijetu osim Nijemaca dosada nije postigao, a ni oni svojevoljno), mogu li se određene paralale povući makar s Njemačkom nakon 1918? To bi već bila realnija usporedba. Njemačka je nakon 1918. poražena, ponižena i voljom pobjednika, u Versaillesu proglašena najvećim i jedinim krivcem za izbijanje svjetskoga rata, što je rezultiralo i konkretnim teritorijalnim i financijskim reperkusijama. No, Nijemci su unaprijed dali do znanja kako se ne slažu s takvim ocjenama, te kako svoju krivicu prihvaćaju samo zato jer su na to prisiljeni, na temelju prava jačega. Stoga će ondje ubrzo početi široka „kampanja nedužnosti“ gdje će se sva njemačka politička i intelektualna mašinerija biti upregnuta u publiciranje dokumenata, povijesnih izvora i interpretacija kojima će pokazati kako Njemačka ne može snositit odgovornost za početak rata. Naposljetku, ta kampanja, u koju su uložena enormna sredstva, početi će pokazivati rezultate, te će čak i u zapadnom javnom mnijenju ocjena o Njemačkoj kao jedinom krivcu biti najprije dobrano relativizirana, a onda i odbačena. Tako su Nijemci postigli svojevrsnu redistribuciju ratne krivnje, čime su sa svojih leđa skinuli veliki politički, psihološki, a s vremenom i financijski teret. Postupno, zapadni saveznici (posebno Velika Britanija) sve više su popuštali Njemačkoj. Kruna svega bila je kada je čak i Lloyd George, britanski premijer i jedan od konstruktora za Njemačku tako neprihvatljivog i ponižavajućeg Versajskog ugovora, u svojim memoarima zapisao da su naprosto „narodi skliznuli preko ruba u kipući kotao rata bez traga straha ili očaja“.

Gdje su sličnosti s današnjom Srbijom? Prije svega, ni većinska Srbija, kao ni Njemačka nakon 1918., nikada nije prihvatila tezu kako je ona najveći, a pogotovo ne jedini, krivac za posljednje ratove . Ipak,  htjela-ne htjela, morala je prihvatiti činjenicu da je u tim ratovima najviše poražena. Iako nije morala plaćati nikakve reparacije (jer službeno u ratu i nije sudjelovala) ipak je kažnjena teritorijalnim gubitkom Kosova. No Kosovo je samo dodatni, točnije nepresušni, rezervoar srpskih frustracija i osjećaja nepravde. Stoga danas svoje ratne poraze  Srbija prikazuje gotovo isključivo kroz prizmu vlastitih žrtava i stradanja, ne povlačeći iz njih krajnje zaključke i konzekvence. Na Zapadu prevladava mišljenje kako je Srbija dosta kažnjena i kako ju treba stabilizirati i postupno privući u euroatlantske integracije. Stoga, budući da se od nje uglavnom više ne očekuje posipanje pepelom slično onom „denacifikacijskom“ nakon 1945., ona to shvaća kao praktičnu dozvolu za prevrednovanje svoje uloge u 90-ima. Pritom se polazi od premise kako je pitanje odgovornosti za rat obrnuto proporcionalno broju vlastitih žrtava. Pojednostavljeno rečeno: što imamo više žrtava to smo manje krivi. Takav stav, uvjerene su srbijanske političke elite, djelomično im je omogućen i postojećim međunarodnim okolnostima. Kao što je Njemačka nakon 1918., na račun toga što je opasnost broj jedan postao SSSR,  sve više „kamčila“ popust od strane zapadnih saveznika, tako i Srbija danas kroz svoj dvostruki ples s oslabljenom Europskom Unijom i Rusijom nastoji izvući maksimum. No, niti je Srbija Njemačka, niti su okolnosti istovjetne. Dapače, trenutna problematika s Rusijom dodatno oneraspoložuje Zapad spram Srbije, koju određeni krugovi doživljavaju kao nepouzdanu i labilnu. U tom kontekstu trebalo bi promatrati i najnoviji niz pritisaka, od rezolucije o Srebrenici, pritisaka za uvođenje sankcija Rusiji pa do zahtjeva da se Kosovu omogući članstvo u UN-u. Ipak, postoji i druga strana medalje. Ukoliko Europa, uključujući i  Hrvatsku, bude zaoštravala poziciju spram Srbije to bi moglo opasno radikalizirati (doslovno) tamošnje krhko biračko tijelo. No ključno je pitanje je li ova nova revizija povijesti već sama po sebi opasnija od takvih izvanjskih pritisaka. Neće li njeno toleriranje dovesti do upadanja u zamku sličnu onoj u koje su zapadne sile upale početkom 30-ih godina glede odnosa spram Hitlerove Njemačke. Britanska vanjska politika tada je zauzela stajalište, koje danas djeluje tragikomično, kako Njemačku ne treba dodatno “tlačiti”, inzistirati na ratnoj krivnji, prevelikim reparacijama itd., jer bi se moglo dogoditi da umjesto Hitlera ondje “na vlast dođe netko stvarno opasan”. Dakle, Hitler je, neovisno o naravi njegove vlasti i ideologije, u igru ušao kao good guy. Takav dobrica je sada, na ovoj balkanskoj mikro-razini, i Aleksandar Vučić, pri čemu je, naravno, usporedba s Hitlerom sasvim relativna. Za Europu i europsku Srbiju prava opasnost bio bi neki političar poput Šešelja, šovinist, rusofil, antieuropejac. Upravo u skladu s time, Vučić bi, upotrebljavajući svu svoju političku inteligenciju i pronicljivost, pri izlaženju na kraj sa nagomilanim recentnim problemima i pritiscima, mogao pokušati zaigrati na stari politički trik – izvadi se iz problema preko svoje opozicije. Stav koji bi pritom zauzeo spram Europe i SAD-a sveo bi se na sljedeće: Gospodo, ako tražite od mene da prihvatim rezoluciju o Srebrenici, gradite zid na granici sa Srbijom, tražite da Kosovu dozvolimo članstvo u UN-u, onda de facto potkopavate moju političku poziciju, ja kao proeuropski političar i vaš partner gubim, a tjerate vodu na mlin političkim ekstremistima, protivnicima EU itd. Dakle, sutra ćete umjesto sa mnom morati razgovarati sa njima. Pa vi birajte.

No hoće li takva stara i prokušana politička taktika uistinu i proći  ne ovisi o samoj Srbiji i Vučiću, već opet o odnosu snaga na međunarodnoj pozornici, koliko će Zapad biti spreman na ustupke, o podršci koju će Srbija za takvu politiku dobiti od Rusije i o tome koliko će biti spremna ponuditi zauzvrat. Ishod takvog političkog ekvilibrizma mogao bi biti krajnji test Vučićeva političkog habitusa i njegove vladavine.