Intervju – Rajka Glušica: Nacionalizmi se međusobno hrane i podržavaju

Povezani članci

• U ponedjeljak press konferencija u J.U. Mostarski teatar mladih: ‘Sunčani vrtuljak’ – predstava za bebe od 6 do 36 mjeseci
• Promocija knjige Alije Pirića “Mogućnosti čitanja teksta” u Mostaru
• Stolac, Mostar, Srebrenica…
• Foto galerija: Stjepan Mesić u Mostaru
• Mišo Marić: ANNO FOOTBALL
• Pravosuđe u BiH dobilo od SAD sve o slučaju bivše tužiteljice Tadić

Rajka Glušica

Lingvistica Rajka Glušica redovna je profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Nikšiću. Diplomirala je na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost jugoslovenskih naroda i narodnosti u Nikšiću, a doktorsko zvanje stekla je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Više godina radila je kao profesorica srpskohrvatskog jezika u Poatijeu u Francuskoj. Autorica je nekoliko knjiga i brojnih znanstvenih i stručnih radova, članaka, recenzija i prikaza, a među njima i izuzetnog prikaza knjige Jezik i nacionalizam lingvistice Snježane Kordić, suradnice portala Tačno.net. Profesorica Glušica već nekoliko godina, zajedno sa kolegicom prof. dr. Tatjanom Bečanović, izložena je konstantnim napadima od strane crnogorskih nacionalista, baš kao i studijski program na kojem predaje pri Filozofskom fakultetu u Nikšiću. U nastavku sa profesoricom Rajkom razgovaramo o nacionalizmu u jeziku, jezičnoj politici u Crnoj Gori, sprezi lingvista i političara, nacionalističkim povezivanjima, napadima na studijski program na kojem predaje te drugim temama.

Razgovarao: Nikola Vučić, Tačno.net

Profesorice Glušica, već duži niz godina zbog svog suprotstavljanja nacionalističkim grupacijama u Crnoj Gori, posebno onim koje kreiraju jezičnu politiku i koji se (samo)nazivaju lingvistima, izloženi ste učestalim napadima i pritiscima od strane istih. Odakle je sve to počelo i kako komentirate takvu sistemsku hajku na protivnice svakog oblika nacionalizma, posebno u Vašem slučaju onog koji je ušao u struku?

Sve je počelo od sukoba sa srpskim jezičkim nacionalistima autorima i podržavaocima čuvenog pamfleta Slovo o srpskom jeziku (1998) u kojem se eksplicitno tvrdi da se svi standardni idiomi zasnovani na novoštokavštini smatraju srpskim jezikom. Srpski jezički nacionalizam u Crnoj Gori je bio u najvećem zamahu u predreferdumskom periodu, a naročito pred donošenje Ustava (2007) u kojem je trebalo definisati ime službenog jezika. Negiranje crnogorske države, nacije i naročito jezika u tom periodu doživljava kulminaciju. Temeljni postulati srpskog nacionalizma su: sve države koje su na današnjem prostoru Crne Gore postojale od doseljavanja Slovena (Duklja, Zeta, Crna Gora) jesu srpske države, Crnogorci su po nacionalnosti Srbi, pravoslavci su i vjernici Srpske pravoslavne crkve i naravno, govore samo srpskim jezikom i tako ga oduvijek nazivaju.

Prava poplava radova protiv crnogorskog jezika i ideje da se u Crnoj Gori jezik u službenoj upotrebi nazove crnogorskim, zapljusnula je časopise, medije i neke naučne skupove u kojima se pozivajući se na: struku i nauku, istinu, istoriju, tradiciju, književnost, pretke i nerijetko Boga i vjeru, „naučno“ dokazuje da crnogorskog jezika nema, niti se takav lingvonim može unijeti u Ustav. Bila sam jedna od rijetkih lingvistkinja u Crnoj Gori koja je istupala i branila pravo crnogorskog naroda da svoju varijantu policentričnog srpskohrvatskog jezika nazove crnogorskim imenom, isto onako kako su to već uradila ostala tri naroda u svojim državama, i zbog toga bila izložena žestokim pritiscima i difamacijama.

Nakon ustavnog definisanja crnogorskog jezika službenim, ušlo se u proces kodifikacije crnogorskog jezika i izrade pravopisa i gramatike. U radu tijela koje je bilo zaduženo za taj posao zalagala sam se naučni pristup, bez pravljenja vještačkih razlika prema drugima, vraćanja u XIX vijek i narodne govore, pa tako došla u sukob sa crnogorskim jezičkim mitomanima koji su uz pomoć stranih eksperata (J.Silić i Lj.Vasiljeva, njihovo „ekspertstvo“ za crnogorski jezik najbolje potrvrđuju oblici uvedeni u normu, a nepoznati Crnogorcima: ćelohranitelj, ćeme, ćenovnik, ćelodnevni…) napravili pravopis koji je Ministarstvo prosvjete odmah proglasilo službenim. Po istom modelu kao i srpski nacionalisti mojim koleginicama (T. Bečanović i Z. Radulović) i meni, koje smo se bile protiv nacionalističkog pristupu kodifikaciji, crnogorski nacionalisti su javno pripisivali razne kvalifikacije, optuživali su nas za neznanje, strah, srpski nacionalizam i podaništvo, lijenost, nadobudnost, prijetili nam preko medija limenim sanducima, profesionalnom likvidacijom, objavljivanjem naših rukopisa predatih Ministarstvu iz kojih bi javnost saznala kolikih je razmjera naše neznanje i koliko su naše naučne biografije bez pokrića.

Rajka Glušica i Tatjana Bečanović

I srpski i crnogorski nacionalisti smatraju jezik osnovnom odlikom nacionalnog identiteta, pa prema mišljenju prvih isti jezik – srpski dokazuje da su Crnogorci – Srbi, a drugi smatraju da različiti narodi moraju imati i različite jezike pa pokušavaju napraviti što više razlika između crnogorskog i srpskog, ali i drugih standardnih jezika nastalih na novoštokavštini. I kod jednih i kod drugih ideologija i lični interesi su prevagnuli nad naukom, a naučni argumenti u polemikama zamijenjeni su proizvoljnostima, falsifikatima, poluistinama, neznanjem, nerijetko teškim uvredama, ličnim i navijačkim odnosom umjesto objektivnog. Moje koleginice i mene srpski nacionalisti nazivaju i smatraju crnogorskim ekstemistkinjama, a crnogorski velikosrpkinjama i četnikušama. Istina je da smetamo i jednima i drugima jer jasno i argumentovano ukazujemo na nacionalističku i nenaučnu stranu njihovih stavova i iz tih razloga složno rade protivu nas.

Nacionalizam nije samo neodvojivi dio crnogorske jezične politike, već je on itekako prisutan i kod ostalih zemalja u kojima se govori naš zajednički policentrični standardni jezik. Kakvim se metodama služe jazični nacionalisti u Crnoj Gori? Izjava crnogorskog ligviste Adnana Čirgića da je jezik koji se govori u Crnoj Gori autohton doista izaziva podsmjeh kod bilo koje osobe koja je barem osluhnula jezik kojim se govori u ne samo susjednim, već i u svim (južno)slavenskim zemljama.

Nažalost, nije to jedini nonsens koji zastupa A. Čirgić kao nosilac zvanične jezičke politike u Crnoj Gori. Predstavnici crnogorskog jezičkog nacionalizma, podržani od aktuelne vlasti, okupljeni su na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju sa Čirgićem kao dekanom, do prošle godine je to bio Institut za crnogorski jezik i književnost sa Čirgićem kao direktorom, a prije Vladine milosti i budžeta to je bio NVO „Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“ takođe sa Čirgićem na čelu. Munjevita karijera mladog lingviste koji se uglavnom bavi parafraziranjem stavova svog „duhovnog mentora“ nelingviste Vojislava P. Nikčevića, od nevladine organizacije do fakulteta i dekanske pozicije moguća je samo u zarobljenim društvima. Crnogorski nacionalisti dosljedno njeguju sve nacionalističke mitove o crnogorskom jeziku i za razliku od drugih nacionalizama, ugrožavaju isključivo Crnu Goru i njene građane.

Centralni mit crnogorskih jezičkih nacionalista jeste da nacija i država ne postoje bez jezika: Ni narod, ni nacija, ni država kao samosvojna…ne mogu postojati bez svoga jezika, pa prema tome ne mogu postojati ni Crnogorci. Ako nema crnogorskog jezika, nema ni crnogorske države, ni crnogorskog naroda, ni crnogorske nacije (V.P.Nikčević). Ovaj stav negira postojanje velikog broja nacija i država koje ne dijele isto ime sa imenom zvaničnog jezika (SAD, Kanada, Australija, sve države Latinske Amerike, Austija…) i ne treba ga komentarisati jer je neistinit, nenaučan i tipično nacionalistički. Nastavak ovoga je mit o nesrodnosti crnogorskog jezika sa susjednim jezicima i njegovo autohtono postojanje od davnih vremena. Crnogorski jezik je autohton jezički idiom tvrdi A. Čirgić, ponavljajući stavove „duhovnog mentora“, iako se zna da je u lingvističkoj nauci termin autohton jezik rezervisan za jezike kojima se ne može dokazati pripadnost nekoj jezičkoj porodici, koji nemaju jezičkih srodnika, niti se mogu povezati sa nekim drugim poznatim jezikom. Takvi su baskijski, koptski, japanski, korejski, ainu jezik starosjedilaca Japana, burušanski jezik na granici Indije i Pakistana, i evo crnogorski.

Slijedi mit: crnogorski jezik je kao poseban donijet iz prapostojbine iz Polablja-Pomorja (današnja istočna Njemačka), nastao je iz izumrlog polapskog, nema zajedničko porijeklo sa drugim južnoslovenskim jezicima, pa se zbog tog i razlikuje od drugih susjednih jezika. Crnogorski jezik pośeduje i vlastito porijeklo koje nije isto s porijeklom srpskog jezika (A. Čirgić). Sve je to daleko od naučne istine i veoma opasno. Mit da su crnogorska nacija i crnogorski jezik bili paćenici i žrtve kroz istoriju, te bili izloženi raznim nepravdama koje se danas upravo zalaganjem „utemeljivača“ montenegristike ispravljaju. Već oko stoljeće i po nad Crnogorcima se vrši etnocid i nad jezikom crnogorskijem lingvocid (Nikčević) ili Crnogorci govore crnogorskijem jezikom…koji je u pośljednjijeh sto i pedeset godina bio na udaru srpske jezičke unitarizacije i homogenizacije (A. Čirgić).

Naučne činjenice pokazuju sasvim drugu sliku od one koju nacionalisti ističu ali njih te naučne činjenice ne zanimaju. Neznanje i nekompetentnost crnogorskih jezičkih nacionalista pokazalo se po ko zna koji put kada su, nasuprot opšteprihvaćenim naučnim teorijama i stavovima, pri kodifikaciji crnogorskog jezika pošli od tvrđenja da se između crnogorskog narodnog jezika i crnogorskog književnog jezika može staviti znak jednakosti, što u Evropi nije slučaj ni sa jednim jezikom (V.P.Nikčević). U kojim god značenjima uzimali termine standardni, književni i narodni jezik, toga, zaista, nema nigdje u svijetu, pa ne može biti ni u Crnoj Gori. Nikad nijedan standardni jezik nije identičan nijednom narodnom govoru, pa ni onom koji mu se nalazi u osnovici. Standardni jezik je vještačka, dogovorna tvorevina sa eksplicitnom (planskom) normom, a narodni govori su prirodni idiomi sa implicitnom (spontanom) normom. Iako se standardni jezik izgrađuje izričito dogovorom, crnogorski standard se gradio tajno, iza kulisa, bez rasprava, uvažavanja drugačijeg mišljenja, okruglih stolova na kojima bi učestvovali profesori jezika, novinari, pisci, kulturni poslenici i svi zainteresovani kojima je crnogorski jezik maternji, pa bi se lako iskristalisala opšteprihvatljiva norma. Javnost i korisnici standardanog idioma nijesu imali priliku da iznesu svoje mišljenje i stav, već su im se servirala gotova rješenja u vidu pravopisa i gramatike sa radikalnim otklonom od postojeće norme. Posljedica toga je opšta neprihvatljivost propisane norme, pa se pribjegava sili i zastrašivanju – iza pravopisa stoji država, ko ga ne poštuje protiv države je i protiv crnogorskog jezika.

Adnan Čirgić

Valja svakako spomenuti i pomoć s vana koja se pruža takvim lingvistima: Kako i na koji način, primjerice, Mostar i ovdašnje Sveučilište, ali i Osijek sudjeluju u oblikovanju jezične politike u Crnoj Gori?

Nacionalizmi se međusobno hrane i podržavaju, naročito kad prepoznaju zajedničkog neprijatelja, ipak najsuroviji su prema onima koji njihov nacionalizam razotkrivaju. Nacionalistički mit o postojanju nacije-neprijatelja koja ugrožava crnogorski narod i njegov jezik prepoznaje prije svega srpsku naciju i njenu asimilatorsku politiku. Mit o srpskom jezičkom unitarizmu zauzima skoro centralno mjesto u knjigama crnogorskih nacionalista (povezuje i učvršćuje mitove o naciji žrtvi i naciji neprijatelju, a ujedno opravdava aktuelno nametanje radikalnih normativnih rješenja) razvijen je kod nas i u Hrvatskoj i tako stvorio zajedničkog neprijatelja prijeko potrebnog nacionalizmu. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje otkud u kodifikaciji crnogorskog jezika toliko Hrvata, čemu treba dodati i finansijski motiv, visoki honorari za uloženi „trud“ i „pomoć“.

Dobro ste uočili da dva pomenuta univerzitetska centra jesu u neku ruku oblikovala jezičku politiku u Crnoj Gori preko A. Čirgića koji je doktorirao na Sveučilištu J. J. Štrosmajer u Osijeku na kojem je kao profesor radio Milorad P. Nikčević, brat Vojislava P. Nikčevića „utemeljivača“ montenegristike i Čirgićevog „duhovnog mentora“, inače i dalje veoma involviranog u sve aktivnosti crnogorskih jezičkih nacionalista. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru je 2009. izabran u zvanje docenta za predmet Suvremeni crnogorski jezik koji tamo inače ne postoji u nastavnim programima. U obrazloženju jedan od recenzenata prof. Marko Dragić kaže da je Čirgićev izbor samo jedna u nizu dobrih gesti hrvatskih znanstvenika koji su uvijek priskakali u pomoć Crnogorcima.

Rajka Glušica

Zbog interesnih skupina nacionalističkih lingvista koji, blago je reći, vrše nasilje nad jezikom, najviše ispaštaju sami govornici. U tom smislu možete prokomentirati i “sukob” oko jotovane i nejotovane varijante. Vi, za razliku od Vaših oponenata, favorizirate nejotovanu varijantu. Zbog čega?

Nejotovana varijanta u normi crnogorskog jezika je sistemska i već je vijek i po u upotrebi. Na toj varijanti je stvoreno književno i drugo blago i ona se stabilizovala dugom upotrebom. Međutim, tu normu crnogorski nacionalisti smatraju srpskom ili srpskohrvatskom, a samo jotovanu crnogorskom. Uvedeni kompromis da su obje varijante u normi nevoljno je prihvaćen i smatara se samo prelaznim rješenjem do potpune crnogorske “jotacije” po mjeri crnogorskih mitomana. Novouvedena jotovana varijanta sa novim slovima ne može biti sistemska (strani eksperti su uveli sistem u prvo izdanje pravopisa pa smo dobili rješenja nepoznata čak i narodnim govorima). Drugo izdanje Pravopisa čišćeno je od jednog broja jotovanih oblika ali se nije postiglo mnogo jer se taj posao ne može uraditi temeljno i sistematski jer ne postoje jasni kriterijumi i naučna opravdanja za intervencije. Očigledno je da se u odabir jotovanih oblika ušlo bez jasnog kriterijuma, ili bolje reći u odsustvu kriterijuma po kojem se vršila selekcija. Propisivalo se po ličnom osjećanju pravopisaca i od primjera do primjera. Tako ćemo u Pravopisnom rječniku drugog izdanja Pravopisa naći kao ispravne: cjepalo i ćepalo, cjepkati i ćepkati, li samo cjepidlačiti i cjepidlaka, zašto su ponuđena različita rješenja ako je osnova riječi ista. Zatim, primjeri osjenčiti i ośenčiti, sjenčiti i śenčiti ali samo kao normativan se propisuje sjenka u nejotovanom obliku iako se taj oblik nalazi u osnovi glagola sjenčiti i osjenčiti. Veliki je broj primjera propisivanja u ovom Pravopisu bez jasnih pravila i naučne metodologije.

Pravopisni haos izbjegavaju svjesno oni koji odbijaju da koriste jotovane oblike u javnom diskursu, pa se pridržavaju sistemskih rješenja i pravila koja su postojala u prethodnoj normi. Njihov broj je dominantan u crnogorskoj jezičkoj zajednici tako da se upotreba jotovane varijante crnogorskog jezika, uprkos nastojanjima nosilaca te jezičke politike, svela samo na upotrebu na Fakultetu za crnogorski jezik i Matici crnogorskoj. Nijedan medij ni štampani ni elektronski nije ništa mijenjao u svom pisanom i verbalnom iskazu, niti je prihvatio novonormirane oblike i nova slova. Državna administracija, ustanove, institucije, takođe ne prihvataju, jezičke vratolomije propisane novim Pravopisom crnogorskoga jezika. Smatram da će se nejotovana varijnta koja se i do sada dominantno koristila u javnoj sferi upotrebe jezika koristiti i dalje u situacijama koje zahtijevaju upotrebu standardnog jezika, a jotovana varijanta živjeće u kolokvijalnom govoru i dijalektima.

Prošlo je pet godina od ministrovog usvajnja prvog Pravopisa crnogorskoga jezika i njegovog proglašenja za službeni i obavezujući u Crnoj Gori. Nosioci jezičke politike nijesu napravili niti jedno istraživanje, okrugli sto ili raspravu o akceptuaciji i implementaciji novouspostavljene norme, da o evaluaciji ne govorimo jer i najmanja kritika nekog rješenja doživljava se kao atak na državu samu, a oni koji kritikuju odmah postaju državni neprijatelji i izdajnici

Kakav je status studijskog programa na kojem Vi predajete u Nikšiću i u kakvoj se situaciji on nalazi danas kada je Vlada Crne Gore otvorila na Cetinju Fakultet za crnogorski jezik? Novootvoreni fakultet ima samo jedan studijski program, a dekan je upravo Čirgić?

Tako je, Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju ima samo jedan studijski program i što je još interesantnije to je, koliko je meni poznato, jedini fakultet na svijetu za jedan jezik. Matične institucije za studiranje nekog jezika, kulture i književnosti jesu filološki ili filozofski fakulteti. Izgleda da je naš crnogorski jezik toliko poseban, “autohton i autentičan” i prestižan (po broju govornika i po ekonomskoj snazi države) da za takav jezik mora postojati poseban fakultet izvan postojećih institucija (ne pripada nijednom Univerzitetu) i akademske prakse. Opasnost od nacionalističke i nenaučne priče o crnogorskom jeziku sa novim fakultetom se uvećava jer se mladi ljudi koji tamo studiraju izlažu manipulacijama koje će im se servirati kao naučne istine.

Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na kojem radim je kost u grlu i srpskih i crnogorskih nacionalista. Naš Studijski program, na primjer, od svog osnivanja 2008. godine organizuje međunarodni naučni slavistički skup Njegoševi dani na kojem učestvuju najznačajniji evropski i južnoslovenski slavisti, skup se takođe konstatno napada jer razgrće mrak koji šire dva nacionalizma u Crnoj Gori. Inače, zbog nepodržavanja aktuelne jezičke politike, Studijski program je stalno na udaru, čak se javno i eksplicitno više puta zatražilo njegovo ukidanje kao najjačeg anticrnogorskog uporišta. Između dva nacionalizma i vlasti koja favorizuje Fakultet na Cetinju, budućnost našeg Studijskog programa veoma je neizvjesna.