NJ. E. PROTOKOL

Povezani članci

• TKO TEBE LAŽJU, TI NJEGA CITATOM!
• Vatikanske ugovore potrebno je revidirati
• NEPOZNATI POČINITELJ
• Bilježnica Robija K.: Strah od terora
• Vesna Rajnović: Kordićev povratak u zatvor
• Zašto je Bakir Hadžiomerović ugasio ’60 minuta’?

Saopćenja o protokolu zvaničnika nisu na podužem spisku zadataka javnog servisa. Svaki minut potrošen na to – uludo je bačen novac građana, od kojih zavisi opstanak javnog servisa

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

FTV nas je u dnevniku 20. maja izvijestila kako su se četiri ovdašnja političara sastala s kolegom iz inostranstva. Dok je voditelj čitao saopćenje za medije poslano iz nekog ureda, na ekranu smo gledali lošu fotografiju četvorice zagrljenih političara. Ovakvim nerelevantnim poluinformacijama o aktivnostima zvaničnika redovno nas obasipaju javni servisi. Nerijetko moramo slušati i o redovnim aktivnostima pojedinih stranih diplomata u BiH, što je još manje interesantno i relevantno. Tek rijetko ovakvi izvještaji sadrže informaciju bitnu za široku javnost, kakvu građani očekuju od javnog servisa.

Jer obavijestiti nas o tome da je neki zvaničnik primio nekoga ili se sastao s drugim zvaničnikom, ako na sastanku nije postignut neki značajan sporazum koji će donijeti bitnu promjenu, u bilo kojem smislu, jednostavno nije ni interesantno ni bitno. Naime, to je kao da svaki dan slušamo izvještaje o tome ko je sve došao na posao. Istina, s obzirom koliko malo rade naši zvaničnici, možda to i ne bi bila informacija za odbaciti.

Izvještavanje o protokolarnim aktivnostima zvaničnika je nešto što smo mogli pratiti u medijima u Jugoslaviji. No, tada su novinari bili “društveno-politički radnici”, a njihov osnovni zadatak bio je da šire ideje režima. Taj režim je imao punu kontrolu nad medijima, što znači da su imenovali urednike, odlučivali koji će novinari pratiti koje teme, imenovali direktore, i imali moć cenzure. Rečeno nam je da to više nije slučaj od 1991. godine. Danas, kažu, imamo javni servis na kojem novinari ne moraju biti sjene političara. Jedini kojima danas mediji odgovaraju su građani koji ih finansiraju, u slučaju javnih servisa, plaćanjem mjesečne pretplate.

Svrha javnog servisa je da bude od javnog interesa, da se obraća građanima i djeluje u njihovom interesu. Građani plaćaju pretplatu, te su oni pravi gospodari ovog medija. Javni servis trebao bi biti lako dostupan svim građanima, imati prepoznatljivu i svima blisku identifikaciju, obraćati pažnju na manjine, raditi na približavanju građana, distancirati se od raznih interesnih grupa, praviti kvalitetan program i voditi se principima koji promoviraju slobodno razmišljanje, a ne cenzuru. Tako je u teoriji. Većina javnih servisa u razvijenim zemljama manje-više uspijeva ovu teoriju pretvoriti u praksu. Javni servisi se ne takmiče za gledanost, ali se takmiče u kvalitetu. Unutar javnih servisa postoje uredi za pritužbe i sugestije građana, kojima se rukovode oni koji prave program. Jer to je servis koji služi građanima. Kao što i svaki javni zvaničnik treba da služi građanima koji ga plaćaju.

Čitanje saopćenja o protokolu zvaničnika nije na ovom podugom spisku zadataka javnog servisa. Svaki minut potrošen na to, uludo je bačen novac građana, od kojih zavisi opstanak javnog servisa. Umjesto ponavljanih poziva, nekada i prijetnji, na plaćanje pretplate, javni servisi trebali bi ponuditi program koji je u interesu građana, bez senzacionalizma i politikanstva. Nažalost, čini se da su javni servisi u BiH još uvijek daleko od toga.