Nemojmo se lagati, na Bleiburgu se slavi poražena zločinačka ideologija

Povezani članci

• Marinko Čulić: Novi patriotizam
• Janjić: Na Balkanu već postoji „izgubljena generacija“ mladih, prijete socijalne pobune
• Grč laži na licima glumaca u igrokazu hrvatske Vlade
• Ista meta, isto odstojanje, isti promašaji
• NE SVIĐA MI SE VAŠ MODNI IZRIČAJ, KATOLIČKI AKTIVISTI
• Pančić: Demokratska melanholija

Stipe Mesić, koji na Bleiburg nikad nije otišao, a komemoraciju je još u doba dok je uredovao na Pantovčaku vrlo precizno opisivao kao “ustaški dernek”.

Piše: Petar Vidov-Index.hr

“BLEIBURG je mjesto žaljenja zbog propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH)”, kazao je na komemoraciji u Jasenovcu Zoran Milanović, u vjerojatno najodlučnijem govoru kojeg je održao kao premijer RH.

Nije time iznio ništa drugo nego neospornu povijesnu činjenicu, ali i to je u Hrvatskoj 2015. godine dovoljno da se čovjek nađe na meti ultra-desničarskih medija, redom nalinkanih na paraobavještajno podzemlje, koji su zadnjih dana svoje čitatelje savjetovali kako da se na dan komemoracije besplatno dovuku do Bleiburga.

I Tuđman je izbjegavao Bleiburg, a Kolinda mu daje pokroviteljstvo i izjednačava ga s Jasenovcem

Blajburška pučka fešta ove godine ima i pokroviteljstvo s Pantovčaka, iz Ureda predsjednice, a sama Kolinda Grabar Kitarović u zadnji je čas ipak odustala od dolaska na komemoraciju. Umjesto toga Bleiburg je u četvrtak ipak obišla potiho, na isti način kao i Jasenovac koji tjedan ranije. Poruka koju time šalje sasvim je očita – za Grabar Kitarović Jasenovac i Bleiburg, tvornica za klanje nevinih i polje koje se u kolektivnoj svijesti Hrvata povezuje s osvetničkim pohodom protiv fašističke vojske, imaju jednaku težinu i isti značaj.

Najavu dolaska na komemoraciju, koju će ove godine prenositi i HRT, zato nije još povukao Kolindin dojučerašnji stranački šef Tomislav Karamarko, koji je na Bleiburg dolazio i kao ministar unutarnjih poslova, a koji se poprištu ustaškog logora u Jasenovcu u kojem je ubijeno oko 100 tisuća ljudi radije ni ne približava, već ga se na prigodničarske datume prisjeti – na Facebooku.

Već sama ta činjenica dovoljna je da se zapitamo je li vodstvo HDZ-a danas čak i radikalnije nego što je bilo devedesetih godina. Jer Franjo Tuđman, neprežaljeni autokrat kojeg su Karamarku svakodnevno puna usta, nogom nikad nije stupio na Bleiburg. Blajburško polje Tuđman je izbjegavao upravo zato što je znao da se ova komemoracija poistovjećuje s ustaštvom, pa si nije mogao dopustiti da pred očima Europe dodatno ukalja svoj ionako ne pretjerano laskavi politički imidž.

Uvidjela je to, kako se čini, u zadnji tren i Grabar Kitarović pa je barem izbjegnuto postavljanje nimalo ugodnog presedana; nikada se najviši državni dužnosnici – predsjednici i premijeri – na ovoj komemoraciji nisu pojavljivali. Istina, žrtvama Bleiburga poklonili su se prije aktualne predsjednice i Ivica Račan, i Ivo Sanader, i Jadranka Kosor, pa i Ivo Josipović i Zoran Milanović, ali nitko od njih nije svojim prisustvom želio dati legitimitet komemoraciji koja se redovito povezuje s isticanjem ustaških obilježja i veličanjem fašizma.

Bez obzira što privatno mislili o blajburškoj komemoraciji, državnim liderima oduvijek je bilo jasno da moraju povući razliku između povijesnih činjenica i nacionalističkog mita o Bleiburgu na čijoj izgradnji rigidna desnica vrijedno radi već desetljećima. Red je stoga da se još jednom prisjetimo događaja iz svibnja 1945. godine, koji se danas često stavljaju pod zajednički nazivnik “blajburškog masakra”.

Kratka lekcija iz povijesti

Izbjeglička kolona iz tadašnje NDH prema Austriji formirana je po direktivi Ante Pavelića, koji u zadnjim danima rata ustaškoj vojsci zabranio da se predaju partizanima. Namjera im je bila u Austriji se predati britanskim vojnicima, koji su se iz Italije probijali prema sjeveru. No, ono što se često zaboravlja je činjenica da na tzv. “križnom putu” nisu bili samo Hrvati. Bilo je tu fašista svih boja, pa su zajedno s Pavelićevim ustašama bježali i srpski četnici i slovenski domobrani. U kolonu je uključen i nezanemariv broj civila, i to prvenstveno s ciljem da poraženim fašističkim postrojbama služe kao živi štit.

Iako je Drugi svjetski rat u Europi formalno završio predajom nacističke Njemačke i njenih suradnika 7. svibnja, izbjegli ustaše iz kolone koja se kretala prema Bleiburgu i u narednim su se danima sukobljavali s partizanskim jedinicama. Predaja na Bleiburgu konačno je započela 15. svibnja, kada su predstavnici vojske NDH pokušali o predaji pregovarati s britanskim trupama. Britanci su ih odbili i poručili im da će se ipak morati predati jugoslavenskim postrojbama.

Što se na Bleiburgu toga dana točno događalo, i do danas ostaje misterija. Razni izvori tvrde da su zločini počeli već na samom blajburškom polju, smaknućem određenog broja ustaških vojnika, iako se takve teze uglavnom temelje na svjedočenjima koja nije moguće potvrditi sa stopostotnom sigurnošću. No, nitko ne osporava da su zločini počinjeni na povratku Iz Austrije, tijekom prisilnog marša kroz Sloveniju, a najveće takvo stratište je grobnica u Teznom koju je Milanović posjetio u petak. Žrtve se sasvim sigurno broje u tisućama, vjerojatno i desecima tisuća, ali njihov točan broj nikad nije utvrđen.

Povjesničar Ivo Goldstein u svojoj knjizi o Bleiburgu tvrdi da je na tzv. “križnom putu” bilo oko 116 tisuća ustaških vojnika, oko 60 tisuća hrvatskih civila, oko 17 tisuća slovenskih i srpskih vojnika, te oko 10 tisuća slovenskih civila. U procjene o broju žrtava Goldstein se nije upuštao, ali razni drugi izvori smještaju ih u rasponu od 10 do (sasvim nerealnih) 100 tisuća. Tuđman je u svojim “Bespućima povijesne zbiljnosti” tvrdio da se ukupan broj blajburških žrtava kretao između 35 i 40 tisuća.

Nacionaliste ne zanimaju žrtve

Koja god procjena bila točna (pa sve i da je ona minimalna), neupitno je da se radi o krvavom ratnom zločinu kojeg nije moguće opravdati. No, hrvatski nacionalisti nisu nimalo zainteresirani za stvarne žrtve Bleiburga i upravo zbog toga redovito napuhuju njihov broj. Njima Bleiburg služi isključivo kao antiteza Jasenovcu, pomirivanje nepomirljivog kako bi se između fašista i antifašista stavio znak jednakosti. A to bi ujedno i značilo reviziju neprebrisivih povijesnih činjenica.

“Mora biti jasno da nijedan ubijeni u Jasenovcu nije kriv ni za jednog ubijenog na ‘križnom putu’, dok su mnogi ubijeni na ‘križnom putu’ bili krivi za ubijene u Jasenovcu i još šezdeset ustaških logora i stratišta, poput Jadovnog. Nije dostojno izjednačavati Jasenovac i Bleiburg”, riječi su kojima je ova nacionalistička bulažnjenja izvrsno opisao bivši predsjednik RH Stipe Mesić, koji na Bleiburg nikad nije otišao, a komemoraciju je još u doba dok je uredovao na Pantovčaku vrlo precizno opisivao kao “ustaški dernek”.