SLADOLEDAR
Povezani članci
Piše: Petar Fehir
Najomiljeni zvuk svoj djeci u Lundu, gotovo raj za uši, jest melodija sirene sladoled-autobobila.
Taj sporovozeći hladnjak nekoliko puta nedjeljno prošeta uskim gradskim uličicama. Na već ranije određenim mjestima zasvira poklič koji razvuče najširi osmjeh Noama i Daria i svih njihovih sladokusnih vršnjaka.
Tu se prekida svaka igra, zadaća, večera. Molećivi pogled se propne prema roditeljima. Ili tetkama, bakama, djedama.
Brzinom strijele se uskače u cipele i bez kape istrčava tragom mirisna zvuka sa čvrsto stisnutim kovanicama u omalenoj šaci.
I onda se vraća, ponosno i trijumfalno s jezikom preko cijele ledene ploče i brkovima od čokolde.
Dok najljepša glazba velike šarene kutije jenjava u daljini.
U meni ti tonovi bude jedan usnuli glas.
Jedne promukle trube. I škripe jednog plavog bicikla s početka šezdesetih…
Ljeto je. Žega. Tolika vrućina da se i sunce sakriva u hlad visoke krošnje jablana. Gusani i patke, otvorena kljuna, čežnjivo traže “onu posljednju baricu”.
I onda se pojavi ON.
Sladoledar.
Jaše svoj stari “Rog” sredinom puta. Zastane kraj svake kuće malog bilogorskog sela.
A mi, djeca, već na prvi glas trube iskočimo iz svojih skrovišta. Iz sjenika i koliba, iza ornica. Razbježimo se po svim “tajnim mjestima” na kojima koke znaju ostaviti po koje jaje. U ganjku i štali. Komori i slami.
Dva jaja za jednu žlicu sladoleda. Vanilije ili čokolade. U kornetu. Ako baš, kao za vraga, u tom času ne nađemo ni jedno, znali smo zavući ruku u simplu u kojoj su se čuvala jaja. Ona “prava” za koje se kupovao šećer, sol ili “svjetlo”.
Kakva je to sreća bila. Lizali bismo brzo da se sladoled na onom suncu ne otopi. Odgrizli bi vrh korneta i usisavali slatku ledenu kremu.
Povlačeći bose tabane po gustoj, žutoj, vreloj i kao najsitnije brašno mekoj prašini.
I sa zahvalnošću gledali koke, koje bi nam uvijek javljale kada bi snijele koje novo jaje.
I kada bi me tada stariji radoznalci pitali što ću biti kad porastem uvijek bih im odgovarao isto.
Pa naravno, sladoledar.