Zločini i nagrade

Izdvajamo

• Dovoljno je pogledati ceremonijalnu kulturu u BiH da se to shvati. Sve je svedeno na cupkanje uz pjesme tipa “Oj Sjenice nova Srebrenice”, na dočeke ratnih zločinaca ili širenje najopasnije paradigme “i heroj i zločinac”. I sve to pod pokroviteljstvom parlamentarnih stranaka. Šta drugo osim nasilja, povezanog s fatalističkim pogledom na svijet, treba očekivati u zemlji u kojoj su ljudi ili žrtva ili posljedica rata, u kojoj se sa zločinima nije raskrstilo na vrijeme pa mlade stalno sustižu vijesti o otvorenim masovnim grobnicama ili uhapšenim osumnjičenicima za ratne zločine koje su svakodnevno sretali u opštini, na pijaci, u javnom prevozu ili obrazovnim institucijama? Šta očekivati u zemlji u kojoj mladi ljudi svjedoče veličanju ratnih zločinaca i zločina? Ko ih je uopće mogao naučiti da se zločin ne isplati kada gledaju zločince u imućstvu i kada su svjedoci činjenice da tajkunsko bh. društvo više radi na resocijalizaciji zločinaca (nek se nađu zlu ne trebalo) nego žrtava rata?

Povezani članci

• Prije nego što glave počnu da se kotrljaju
• Dragan Stojković: Radovan – sramota dovijeka
• Bilježnica Robija K.: Govno i vitamini
• Sarajevski atentat: Povodom 100-godišnjice Sarajevskog atentata (I)
• PAD MASKI, DEFINITIVNI!
• Petar Jeleč: Vlast treba formirati bez oba HDZ-a

Foto: Flickr

Šta drugo osim nasilja, povezanog s fatalističkim pogledom na svijet, treba očekivati u zemlji u kojoj su ljudi ili žrtva ili posljedica rata, u kojoj se sa zločinima nije raskrstilo na vrijeme pa mlade stalno sustižu vijesti o otvorenim masovnim grobnicama ili uhapšenim osumnjičenicima za ratne zločine koje su svakodnevno sretali u opštini, na pijaci, u javnom prevozu ili obrazovnim institucijama? Šta očekivati u zemlji u kojoj mladi ljudi svjedoče veličanju ratnih zločinaca i zločina? Ko ih je uopće mogao naučiti da se zločin ne isplati kada gledaju zločince u imućstvu i kada su svjedoci činjenice da tajkunsko bh. društvo više radi na resocijalizaciji zločinaca (nek se nađu zlu ne trebalo) nego žrtava rata?

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Informativni haos, nakon napada u Zvorniku u kom je Nerdin Ibrić ubio jednog a ranio dva policajca, se polako smiruje. Ispočetka je izgledao ovako: napad je bio terorizam/ne, bio je lična osveta; napadač je bio vehabija/nije bio vehabija jer nije imao bradu/onda je ipak bio vehabija in potentio; napadač je vikao Allahu ekber/Napadač je vikao jebem vam majku, sve ću vas pobiti. Informacije su plasirane krajnje neodgovorno i sustizale su jedna drugu. A onda je progovorila Nerdinova majka i ispričala o njegovom nesretnom djetinjstvu, druženju sa skautima Bilala Bosnića i posljedicama koje je sve imalo po njegov mladi život.

Nerdinov otac je, to nije nebitan detalj priče, ubijen 1992. godine u Zvorniku. Odveden je sa svojih 700 komšija i pogubljen. Samo zato jer je imao nepoćudno ime i nacionalnu pripadnost. I Nerdinova je majka odvedena, a sreli su se tek nakon jedne ili dvije godine. Nerdin zbog preživljenih trauma nije mogao niti da hoda. Dvadeset četiri mučne godine kasnije, većina izvršilaca ratnih zločina je ostala nekažnjena, Nerdin se vratio u selo pored Zvornika, u kuću u kojoj je kao dijete posljednji put vidio oca. Završio je srednju školu u Zvorniku skupa sa djecom srpske nacionalnosti. No, aveti prošlosti su učinili taj mali gradić poprištem strašnoga zločina, samo ovaj put ne masovnog kao početkom devedesetih. Odrastavši u traumi i beznađu, Nerdin se počeo družiti s ljudima koji su mu obećavali bolju budućnost. U zagrobnom životu, doduše, ali što je sigurno – sigurno je. Onda je Nerdin kojem je dvadeset četiri godine života u ratnoj i poratnoj BiH uništilo um, a potom ga izručilo radikalima na ispiranje, odlučio da se lati oružja. Tačan motiv do sada nije poznat. Krivac se zna: ubijen je, a suradnici se hapse. O odgovornima se šuti. Da stvar bude gora, odgovorni će profitirati.

A odgovorni su Republika Srpska, ali i Federacija BiH. Drugim riječima država BiH koja je svojim nakaradnim ustavom eksperimantalno-decentralizirana i svedena na zbir entiteta, kantona i jednog distrikta. A oni postoje zato i samo zato da bi elite koje su harale u ratu to isto činile i u – miru. Uz svesrdnu pomoć svjetskih lihvarskih institucija koje tobože rade na normalizaciji i funkcionalizaciji onoga što su upravo oni učinili nenormalnim i očito nefunkcionalnim. Današnji ustroj BiH je rezultat ničega drugog do li terorizma s početka devedesetih u suradnji s interesima svjetskih megalomana.

RS, da se vratimo na odgovorne, nije htjela da raščisti s avetima prošlosti i žrtvama zločina pruži barem tu satisfakciju da počinioci budu kažnjeni. O tome svjedoče i žrtve koje na dnevnoj bazi susreću one koji su zločine počinili. Odgovorne su i bošnjačke političke elite koje su trebale učiniti nešto na resocijalizaciji žrtava zločina i pobrinuti se za njih (budući da su, jelte, zaštitinici naroda koji je preživio tako strašne masovne zločine i genocid), a ne svoditi te ljude jedino i isključivo na žrtve kako bi poslužili njihovim ciljevima.

Zbog toga je u BiH sve veći broj onih što utjehu traže u propovjednicima koji izgubljenim mladim ljudima nude čudovišnu simbiozu zločina i spasenja. Drugim riječima, BiH je plodno tlo za bujanje svih vrsta ekstremizma.

Dovoljno je pogledati ceremonijalnu kulturu u BiH da se to shvati. Sve je svedeno na cupkanje uz pjesme tipa “Oj Sjenice nova Srebrenice”, na dočeke ratnih zločinaca ili širenje najopasnije paradigme “i heroj i zločinac”. I sve to pod pokroviteljstvom parlamentarnih stranaka. Šta drugo osim nasilja, povezanog s fatalističkim pogledom na svijet, treba očekivati u zemlji u kojoj su ljudi ili žrtva ili posljedica rata, u kojoj se sa zločinima nije raskrstilo na vrijeme pa mlade stalno sustižu vijesti o otvorenim masovnim grobnicama ili uhapšenim osumnjičenicima za ratne zločine koje su svakodnevno sretali u opštini, na pijaci, u javnom prevozu ili obrazovnim institucijama? Šta očekivati u zemlji u kojoj mladi ljudi svjedoče veličanju ratnih zločinaca i zločina? Ko ih je uopće mogao naučiti da se zločin ne isplati kada gledaju zločince u imućstvu i kada su svjedoci činjenice da tajkunsko bh. društvo više radi na resocijalizaciji zločinaca (nek se nađu zlu ne trebalo) nego žrtava rata?

Drugi par rukava u ovoj priči je govor o terorizmu. Svaki terorizam, ma koju ideološku pozadinu imao za sobom, nudi matricu koja je ustvari višegodišnja stvarnost svih građana BiH: sakralizaciju zločina. Zašto bi onda mladima ovaj tip nasilja bio neprihvatljiv?

I dok svi pričaju o tome kako je terorizam ušao u naše društvo zaboravlja se jedna gorka činjenica. U naše društvo je nakon rata (kada je eskalirao u svijetu) ušao terorizam povezan s islamističkim ideologijama. Terorizam koji nadilazi ovu odrednicu živi u našem društvu neometano već više od 23 godine. Svjedoči tome činjenica da se svake godine neometano održavaju susreti na Draževini i to da Herceg-Bosna de facto postoji kao para-struktura. Svjedoči tome svakodnevno otkopavanje masovnih grobnica, a ako proširimo spektar i nepriznavanje da se desio genocid, kao i činjenica da je MUP RS tukao, a potom krivično gonio majke Srebrenice kada su došle na Kravicu da polože cvijeće na mjesto gdje je ubijeno hiljadu ljudi. I, posljedično, priča o tome kako je bošnjačka elita štitila raznorazne bilalebosniće pod izlikom da su to novi muslimani, dakako pravovjerniji od “starih”. U takvoj situaciji žrtvama nije pružena prilika da budu bilo šta drugo do li žrtve, pa ni ne čudi da kojekakvi mentalni isprdci naloženi na bliskoistočne krize mogu neometano da prevoze djecu do Sirije i nazad.

Sav život u BiH nakon rata je sveden na kulturu mučeništva. Svi ljudi, bez obzira u kojem entitetu žive, se sistemski i svakodnevno svode isključivo na žrtve koje će za to što su žrtve dobiti kompenzaciju. Najčešće na onome svijetu. Na ovom žive u bijedi i višestruko marginalizirani. A u takvom okruženju obećanje onosvjetskog raja zvuči utopijski. I kudikamo izvjesnije od toga da će jednom i nama, ovdje na zemlji, biti bolje.

Ako pogledamo priču nesretnog mladića koji je unesrećio još tri porodice s one strane nacionalne crte, jasno je da je nasilje stvarnost u kojoj je (kao i svi mi) živio. Da se ne lažemo, svima je poznato kako žive povratnici u RS. I svima je poznato da se oni svakodnevno susreću s onima koji su nad njihovim najbližima vršili zločine. I sve je oko njih podešeno tako da bude ekskluzivno srpsko: zastave, ptice, šume. A tu je i ekonomska marginalizacija koja se, doduše, proteže na sve građane koji nisu spremni dati mito za posao. S druge strane, ni političari, wannabe branioci naroda, iz FBiH Nerdinu nisu ponudili ništa. On je za njih, kao i ostali povratnici, bio i ostao žrtva kojoj ne treba dati da izađe iz tog žrtveničkoga kluba kako bi se adekvatno politički kapitalizirala. Posebice pred izbore, a da bi se postizborni plijen dijelio s političarima iz RS od kojih bošnjački političari, tobože, štite Nerdina i brojne druge povratnike. Tako su povratnici, kao i svi građani BiH, pogonsko gorivo političkoj i bezbjedonosnoj šizofreniji.

Poginuo je nevin čovjek. Policajac. U javnosti se pojavila priča o tome kako su neki od policajaca koji su stradali bili na spisku za ratne zločine i kako je to bio jedan od motiva. No, o tome nije bilo više detalja i vrlo bi ružno bilo nagađati o tome. Činjenica je, ipak, da u bh. policijskim strukturama ima ljudi koji su osumnjičeni za ratne zločine. Postojanje čak i sumnje, makar ne bio slučaj sa stradalim policajcima, govori o tome kako entitetske institucije nisu našle za shodno da se razračunaju s ratnim zločinima. Koliko god brutalno zvučalo, to je dovoljno da neko uzme pravdu u svoje ruke. Ako se tome još dodaju brainwashing ideologije dobije se idealno tlo za ovakav zločin.

Zato je priča o Nerdinu i ubijenome policajcu prije svega tužna priča o kontinuitetu propasti ljudskih života. Osim toga, ovo je i test za građane BiH, test na kome ćemo se izjasniti o tome pristajemo li na politiku straha od onih drugih.

Na kraju, šta je bilans ovog zločina? Bilans su dva ugašena života koja su pala od iste ruke: militarsitičkih ideologija koje i dvadeset godina nakon rata haraju u BiH. Bilans su i dvije razorene porodice koje su, da tuga bude veća, unesrećene već u ratu a sada je njihova nesreća upotpunjena. Bilans su i zadovoljna lica bh. političkih elita koje su dobile siguran zalog da haraju i pljačkaju ne bi li nas zaštitili od “njih”. Sve to dok glume zabrinutost za sigurnost. Dva su čovjeka mrtva. A simbolički plijen se dijeli. Po matrici: kapital kapitalu, strah strahu.