Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

Izdvajamo

• Dođe vrijeme da sunce demo(n)kratije obasja bosanskohercegovačka brda, pašnjake i oranice, rijeke i jezera, te ono malo sinjeg mora. Zagrljaj demo(n)kratije da privije uz svoje tople i sigurne grudi stoku krupnog i sitnog zuba, kurjake, debele bukve i vitke jele, te ostalu našu floru i faunu.

Povezani članci

• Studenti iz Banja Luke poručuju: Stop dominaciji kadrova iz drugih država!
• Bajtal: Pitanje odgovornosti može pokrenuti samo pravna država, što kod nas nije slučaj, jer smo stranačka država
• IMA LI SMISLA?
• Performans i predstavljanje knjige „Nindža od Japana sa Balkana“ Marije Grujić u Zvonu
• NAGRADA ZA TOLERANCIJU: DA SE ZLOCINI I TEROR NIKAD VISE NE DOGODE
• „Držanje u šaci“ ostaje na snazi

20 godina Dejtonijade ili splet nasih narodnih igara i obicaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Piše: Haris Hrustemović

Priče obično počinju – Bili tamo daleko …, ili Bio negdje jedan …, ali, pošto ovo štivo nije za mlađe od osamnaest,  nema  svrhe  širiti laži odmah  na početku,  te je, ne lezi vraže,  sa ovom  pričom sasvim druga priča, jer to bješe ovdje, početkom 90-tih, sada već prošlog stoljeća, a koliko me sjećanje služi, i vijeka. Izvedbi i provedbi te priče, danas je koliko i pripovjedača. Možda i odveć. Zašto neki od njih iskopaše  oči da dobiju riječ, a drugi, ne osvrčući se, trčeći, modrog tura od zabacivanja  nogu, utekoše  ili …, da skratim. Glumci poznati,  statisti najebali.  Većina  režisera  i scenarista ove priče nisu više među nama. Njihovi asistenti i najbolji đaci, nesebično zahvatiše po sepet naroda, natovariše ga na leđa prvom do sebe, te se uhvatiše u kolo sa ostalim sepetdžijama. Ne žaleći vremena i truda, pišu, dopisuju i prepisuju jedni od drugih našu svakodnevnu sapunicu koja, pogotovo kada pogledam dnevnik bilo koje televizije, izgleda nikada neće imati happy end, ali da krenem ispočetka, kako su nas stari učili. Dođe vrijeme da sunce demo(n)kratije obasja bosanskohercegovačka  brda, pašnjake i oranice, rijeke i jezera, te ono malo sinjeg mora. Zagrljaj demo(n)kratije da privije uz svoje tople i sigurne grudi stoku krupnog i sitnog zuba, kurjake, debele bukve i vitke jele, te ostalu našu floru i faunu. Gledajući u ogledalo, bilo je to vrijeme kada sam imao puno više kose i želja, kada su svi moji bili ovdje i na broju, a čini mi se, bio sam i visočiji. Nisam  se  nadao  danima  o  kojima neću  reći  ni  riječi.  U  njima  je  bilo  previše  suza,  kako  za ubijenima, tako i za preživjelima. Kada već spomenuh naše sinje more, besjedi se, da su se jedan kovač od Bosanskog Grahova i mostarski zet ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, u vrijeme druga Tita, kada su bili velike fore, poigrali oko granice u Sutorini. Nisu bili sami, ali je od tada Neum naš usamljeni izlaz na more. U posljednje vrijeme, naslušao sam se sijaset zanimljivih rasprava da li ima ili ne u tom sporazumu člana “tike tike tačke, nema više vračke”, ali kako ljudi znaju ogovarati i što jest i što nije, na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije. Osvanu nama dan kada demo(n)kratija pređe ZAVNOBIH-ske granice. Podigoh se iz kreveta to jutro ranije nego obično, pa se počnem spremati za doček. Mimo reda, temeljito sam se okupao, okrenuo gaće na čistu stranu, podrezao nokte i obrijo. Obukoh najbolje što sam imao iz jednopartijske  diktature.  O toj samoupravnom  luku i poriluku nekom drugom zgodom ili nezgodom. I tako, čist i očešljan, izađoh da dočekam demo(n)kratiju.  Dočekati je kao prijatelja, pred kućom, a ne, ne daj mi Bože, sa prozora i iza zatvorenih vrata. Dočekati kao nekoga ko će od prvog dana postati naš, rođeni, u čije ćemo se ime zaklinjati s oba obraza. Nekoga ko neće projuriti pored nas u zatamnjenoj limuzinčini, već će polako, bez srkleta, podjednako i kroz Bosnu i kroz Hercegovinu, jer dolazi sa najboljim namjerama. Zastaće malo tamo, malo amo, upoznavajući se sa domaćinima. Bosanci i Hercegovci će mu putem pojašnjavati šta je šta, ko je ko. Ponuditi će gosta  domaćom  rakijom,  sirom,  suhim  mesom,  pitama, pečenjem,  biće  nešto  i na  kašiku,  a  i zalivenim i nezalivenim slatkom. Mnogo toga će iznijeti na stol, ne reda radi, nego od srca. Malo će se pretjerati, kao obično, u hrani i piću, te u tome ko smo, šta smo i od kojih smo, ali takvi su običaji. Napiće se zdrave hladne vode, i to one pored ceste što ljeti i zimi curi iz crnog gumenog patrljka. Ne iz čaše, već iz ruke, k’o sav domaći svijet. Međutim, kada sam izašao na ulicu sve je bilo isto kako sam jučer ostavio. Hodao sam sat – dva, i ništa. Idi gore, idi dole, sve isto kao dan prije. Kada se je smrklo, vratih se kući razočaran, i to ne malo. Cijelu noć nisam mogao zaspati. Ležeći u mraku, buljio sam u plafon preturajući po glavi demo(n)kratske misli oslobođene od socijalističke  utopije i jednopartijske  doktrine, ali dobrano i zbog jedne skojevke, koja je baš tih dana napunila devetnaest. Dođe nama demo(n)kratija, a kao da nije. Zar se uplašila kako ćemo je udomiti, pa se prerušila  u nešto drugo i krišom  u Bosnu  i Hercegovinu. Istina, dočekivalo  se i odčekivalo ovdje vilama i puškom, ali to je neka druga love story iz našeg spleta igara i običaja. Uglavnom, ne sastavi se dan sa danom kako treba, stadoše se jedni sa drugima prepirati, uključiše se i treći, te ostali. Ako vi ovo, mi ćemo ono. Ko će s’kim, ko neće. Pogane riječi pred pogan vakat. Demo(n)kratija  je možda znala nešto što mi pored svojih očiju i ušiju nismo ni vidjeli ni čuli, ili nismo htjeli, pa je došla kako je došla. Ko će ga sada znati. Možda je došla za jedne pretiho, a za druge preglasno, tako da nije moglo dobrim započeti. Dođoše dani o kojima neću reći ni riječi.

Uživaj, sutra može biti i gore.