Na Dan šutnje, šutimo o LGBT populaciji

Izdvajamo

• Svi možemo čekati da odemo, ali svi otići nećemo. Stoga bi onu krilaticu o životu u miru a spremnosti na rat mogli formulirati i ovako: Živimo u nadi kao da ćemo sutra otići iz BiH, a budimo spremni i da smrt dočekamo u njoj. Zato ipak treba raditi na poboljšanju života ovdje. Organiziranje Dana šutnje jedna je aktivnosti koja u ovoj zemlji mladim LGBT osobama može olakšati život.

Povezani članci

• Miroslav Krleža: Vjetar nad malim gradom – Na rubu pameti (3)
• VIKTOR IVANČIĆ: PARODIJA UZVRAĆA UDARAC
• Neplaćeni ženski rad: i nakon posla, posao
• Predrag Lucić o sramotnom posjetu kardinala Puljića ratnom zločincu Dariju Kordiću: Milost za zločinca
• Besima Borić: Predstavnici i pripadnici
• Tačka razlaza s pristojnošću

Foto: Flickr

Boje se diskriminacije, fizičkog nasilja, odricanja od porodice i prijatelja, itd. Strah je, dakako, osnovan jer je BiH klerikalizirana, etnički getoizirana, patrijarhalna, nacionalizmom i ratom opterećena, militantna primitivna zemlja obučena u antihumanističku dejtonsku košulju s mnogo kriminalaca (uključujući i ratne zločince) na slobodi, ali i u vlasti. Šute, tako, LGBT-ovci i žive dok se ne steknu uslovi da odu, kao manje-više svi mladi koji su tu samo zahvaljujući kosmičkoj nepravdi rođenja na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Piše: Amer Tikveša

U petak, 17. aprila, srednjoškolci i studenti u mnogim zemljama svijeta (najviše u Americi, gdje je ideja i začeta) obilježili su Dan šutnje. Svake godine, jednog dana u aprilu, oni šute, što predstavlja eho šutnje njihovih kolega i kolegica, gayeva i lezbijki, koji su zbog različitih vrsta uznemiravanja i diskriminacije prisiljeni da skrivaju svoj seksualni identitet.

Dan šutnje se organizuje uz saradnju uprave škole ili fakulteta kako bi se pronašao datum u kojem oni koji šute ne bi morali šutnju prekidati aktivnostima koje zahtijevaju razgovor – ispitivanja, prezentacije i sl.

U BiH se niko od srednjoškolaca i studenata nije potrudio da svojom šutnjom podrži ovu kampanju. Više od samog skretanja pažnje na probleme LGBT populacije, bilo bi zanimljivije dogovaranje s direktorima škola, šefovima odsjeka i dekanima da se kampanja organizuje. Šta bi ti dobro uhljebljeni kadrovici naših konzervativnih stranaka činili da se organizacija ne desi, možemo prepustiti mašti na volju.

Međutim, nije se desilo ništa. U našim srednjim školama i na fakultetima lezbijke i gayevi ili nemaju problema ili ih jednostavno nema. Kao što ih, prema riječima bivšeg iranskog predsjednika Ahmedinedžada, nema u Iranu.

Šalu na stranu. Ima ih, samo što ih, poput niza drugih stvari za koje vjerujemo da postoje, ne vidimo. Ne vidimo ih jer se boje ispoljiti svoju seksualnost. Boje se diskriminacije, fizičkog nasilja, odricanja od porodice i prijatelja, itd. Strah je, dakako, osnovan jer je BiH klerikalizirana, etnički getoizirana, patrijarhalna, nacionalizmom i ratom opterećena, militantna primitivna zemlja obučena u antihumanističku dejtonsku košulju s mnogo kriminalaca (uključujući i ratne zločince) na slobodi, ali i u vlasti. Šute, tako, LGBT-ovci i žive dok se ne steknu uslovi da odu, kao manje-više svi mladi koji su tu samo zahvaljujući kosmičkoj nepravdi rođenja na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Šute iako postoje u zakonskom i institucionalnom smislu gotovo sve pretpostavke da odbace strah i da se autuju. Isto postoji i za druge ugrožene, pa im ne pomaže, zašto onda rizikovati? Ovdje postoje ljudi, prije svega radnici, koji doprinose poretku tako što mjesecima rade bez plate puneći džepove svojih gazda. Time im se krši pravo na život. Zašto onda ne vjerovati da ćeš biti životno ugrožen ako svojim autovanjem direktno narušavaš učmali arhaični etnokapitalistički konzervativni poredak, kao i to da za tvoje ugrožavanje neće niko odgovarati?! Uz to, homoseksualna orijentacija je sinonim za smrt. Svaki anti-gay lobist računa s pričom o AIDS-u i depopulaciji kada radi protiv gayeva. Oni su, dakle, smrtonosna opasnost, a svemu što je smrtonosno vraća se istom mjerom.

Upravo zbog toga Dan šutnje čini se dobrim početkom afirmacije u srednjim školama i na fakultetima. Naime, tu inicijativu ne moraju pokrenuti, a u svijetu najčešće i ne pokreću gayevi. To rade straight, ali gay friendly osobe koje, kako je već rečeno, jednim danom šutnje skreću pažnju na težak položaj onih koji su prisiljeni cijeli život šutjeti o svom seksualnom identitetu. Također, skreće se pažnja i na šutnju o homofobiji i svemu što ona uzrokuje. Tako se ustvari gay friendly mlade osobe autuju kao takve, rade na afirmaciji LGBT ljudskih prava ali i LGBT populaciji daju do znanja pred kim u svojoj sredini mogu biti slobodni ispoljiti svoju seksualnost. Jedan od velikih problema te populacije je, pogotovo kod adolescenata, upravo taj što je svak potencijalni neprijatelj. Sami teško mogu ispitati ko nije, zato bi dobro bilo da oni koji nisu sami to kažu na aktivistički način. Također, broj gay friendly osoba jedan je od indeksa LGBT sloboda kao i bitan statistički parametar za osmišljavanje bilo kakve strategije za poboljšanje istih.

S druge strane, autirani gayevi trebali bi više podrške davati obespravljenima po drugom osnovu kako bi se obespravljeni po različitim kriterijima počeli umrežavati i uviđati da jedni drugima nisu neprijatelji.

Svi možemo čekati da odemo, ali svi otići nećemo. Stoga bi onu krilaticu o životu u miru a spremnosti na rat mogli formulirati i ovako: Živimo u nadi kao da ćemo sutra otići iz BiH, a budimo spremni i da smrt dočekamo u njoj. Zato ipak treba raditi na poboljšanju života ovdje. Organiziranje Dana šutnje jedna je aktivnosti koja u ovoj zemlji mladim LGBT osobama može olakšati život.

Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske