KARMINE ZA CHARLAMU

Povezani članci

• Drago Bojić gostuje u Mostaru: Etika u postmodernom društvu
• NADIA FAZLIĆ – Tvorac čudesnih trodimenzionalnih slika
• Besima Borić: Pismo mojoj poznanici Katici
• Srđan Sekulić o knjizi Adnana Žetice „Velesje“: “Slušajući planinu i čoveka”
• Božica Jelušić: Račja slovarica – Fritzu
• KNJIGA O ŽIVOTOPISCU MNOGIH

Ili kako je izgledala posljednja večer(a) u napuštenom prostoru Charlame

 Piše: Gradimir Gojer

Putem sms poruke dobio sam danas obavijest: „Večeras u 18 sati otvaranje ambijentalne izložbe Velika praznina u Charlami. Poruku je potpisao idejni vođa umjetničke akcionosti najavangardnijeg konceptualog prostora u Sarajevu, kada je likovnost u pitanju, Jusuf Hadžifejzović. Priznajem, nisam baš najbolje razumio poruku, iako je, kada je konceptualna umjetnost u pitanju poruke moguće shvatati tek u izravnom susretu sa onim što je izložak, instalacija ili kakakv artefakt!?!

Ušao sam u prostor gdje je, u periodima kada nisu istjerivani od vlasti, djelovala umjetnička akcionost Charlame. Prostor je djelovao šokantno. U sekundi sam shvatio o čemu se radi. Sa svih zidova ovog do prije samo nekoliko sati izložbenog prostora u Privrednom gradu Skenderije gledali su nas izlošci iznimno ozbiljnih stvaralaca suvremene umjetnosti, i ne samo kod nas i BiH, i ne samo u regionu…

Sada su nas dočekale zidne plohe na kojima je ostala sijen od izložaka koji su iznijeti iz ovog prostora… Gorko, gotovo crnohumorno, gotovo bizarno, sa puno tuge u glasu Jusuf Hadžifejzović će primjetiti da su: „…sijeni ustvari granice praznine…“ U tom trenutku vidio sam tek dva izloška, jer partviš koji je bio na podu smatrao sam rekvizitom potrebnim da se ova nekada propulzivna galerija dovede u red glede čistoće…

I tu je majstor Hadžifejzović napravio artističku varku. U trenutku kada je direktor Ars Aevija Enjo Hadžiomerspahić tužnim zvukom svoje blok flaute, kojim je više od godinu dana pokušavao da uspavanu kulturnu i drugu javnost (ako druga javnost u BiH uopće i postoji???) pokrene i senzibilizira da se spasi zbirka neprocjenjive vrijednosti suvremene umjetnosti, koju su najmoćniji stvaraoci svijeta darivali Sarajevu, otpočeo ritualiku konačnog napuštanja umjetničke akcionosti Charlame iz ovog prostora, njen guru Jusuf Hadžifejzović sa jednog je od pustih zidova skinuo malu figuru Krista. Sa pomenutim partvišem na čiji vrh je stavio Krista ritualno je Hadžifejzović skinuo sa zida najprije jednu maskirnu odoru, a potom splet doratnih zastava Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.

Položio ih je na pod negdanjeg galerijskog prostora. Potom je mirno stajao preko puta njih, odnosno nad njima! Svi mi, poput prvih kršćana u katakombama, sjedeći za praznim stolom, bez daha smo pratili, za mene osobno, jedan od tragičnih krajeva kulture u Sarajevu i BiH. Onda je pjesnik Admiral Mahić recitirao jednu svoju karakterističnu pjesmu. Karakterističnu upravo po tragičnom pogledu na svijet i zemlju u kojoj živimo, na državu čijim smo građanima…

To je bio kraj.

To je bio kraj niza ataka na najavangardniji dio suvremene umjetnosti u Sarajevu. Jer, godinama je vlasnička elita koja gazduje (tačnije je kazati upropašćava!!!) prostor kulturno-sportskog centra Skenderija uskraćivala električnu energiju Charlami, pa onda vršila druge pritiske sa plaćanjem enormno visokih dažbina na ovaj prostor, kako bi se desio ovaj današnji finalni prizor!

Bojažljivo sam, sa golemim strahom u glasu, tiho za stolom koji je bio odslik karmina ka kulturu i umjetnost u Sarajevu i BiH upitao Jusufa Hadžifejzovića što će ubuduće biti sadržaj ovog prostora?!?

Nevoljko, ali precizno Hadifejzović je kazao nimalo iznenađujuću dijagnozu, tipičnu za liberalni, prevedeno na bh. prilike, divlji kapitalizam: „… Od sutra u ovom prostoru biti će fitness klub!???!“

Nisam drugo niti očekivao… Ali, što je tu je. Da budem pravedan Hadžifejzović me je izvjestio unutar ove artističke instalacije, sa posljednjom večerom (bez jela, sa ponekom flašom pića) o tome da su im dali alternativni prostor u Skenderiji… Veli: „… Biće to sad mala Charlama!?!“

Mala ili velika, ne zanima mene to.

Ja sam danas, u jednom danu shvatio da je tekst koji sam nedavno naslovio Sada je stvarno kraj, pišući o odlasku vrhunske umjetnice Vanje Popović iz Sarajeva, zapravo demantiran. Danas su vlastodršci i kulturni komesari liberalnog kapitalizma u Sarajevu i BiH otišli, ipak, korak dalje. Pretvorili su jedan galerijski prostor u fitness klub???!

Koincidentno, u istom danu saznao sam da je Gradska galerija Collegium Artisticum prepuštena na brigu čovjeku koji osim svoje mladosti nema nikakvu ozbiljnu referencu da bi je vodio???

Eto još jednog dokaza kako novoformirana vlast u kulturi, potpuno nekompetentna, sustavno uništava sve ono što su bile ozbiljne umjetničke i kulturne iskaznice grada Sarajeva.

Sjećam se godina u kojima su u Collegiumu Artisticumu sjedili, u njemu izlagali, a bogme i njime rukovodili sve sami asovi intelektualne scene u BiH, koje je taj prostor i zasluživao. Onaj tko zna povjest umjetničkog pokreta ljevičarske provenijencije nazivom Collegium Artisticum, gdje je jedan od vođa bio nenadmašni dirigent, skladatelj i partizan, ljevičar do posljednjeg daha svoga života, Oskar Danon, shvatiti će moju gorčinu i jed kardovskom politikom potpuno nekompetentne kulturne vlasti u BiH.

Uništavaju se redom jedna po jedna najznačajnije kulturne institucije BiH: sramotnim daskama okovan je i dandanas ulaz u Zemaljski muzej; u najjadnijoj situaciji od svog postajanja djeluje Nacionalna i univerzitetska biblioteka; prije dvije noći bio sam na promociji časopisa Baština u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti. Atmosfera je i tamo bila komemorativna… Više se razgovaralo koliko još može izdržati Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti do svog definitivnog dokinuća, nego što se govorilo u slavu poslje desetljeća i desetljeća obnovljenog značajnog časopisa Baština??!!

Naravno da izgleda kao da vlastodršce sve ovo ne zanima, ali, bojim se kazati da ih možda i previše zanima, jer svjesno, sad sam u to potpuno siguran, uništavaju segment po segment kulture, a to praktično znači i tapiju na državnost BiH!

U jednom trenutku čuo sam za stolom posljednje večere parolu, koja je izrečena iz duboke gorčine i jeda: “Živjela praznina!“

Dobio sam poruku da dođem u Charlamu na otvaranje izložbe koja je nosila naziv Velika praznina. Netačan je bio naslov, a pošto ovo nije niti likovna kritika niti likovni prikaz (a možda je i sve to!?!) mogu kazati i šta je bila ova demonstracija skupine rijetko svjesnih stvaralaca koji su se tu noć okupili u negdanjoj Charlami: bio je to bunt protiv nekompetentne kulturne vlasti u gradu, kantonu, entitetu i državi (ako je još išta od nje ostalo???)!!!

Pozdravio sam se sa Jusufom Hadžifejzovićem i uputio mu tek jednu kratku rečenicu: „Doviđenja Juka u novoj Charlami!?!“

Ni tad a ni sada nisam bio siguran da li ćemo se tamo sresti, jer oni koji u ovom Kantonu, u ovim sarajevskim općinama, u Gradu Sarajevu upravljaju procesima uništavanja kulture i umjetnosti, a ponavljam, rade to sustavno, propagiraju najopsniju tezu da je kultura i umjetnost tek roba???!!!

Duboko se neslažući sa ovom ogavnom karakteristikom divljeg kapitalizma, a pogotovo sa teoremama da na čelu kulturnih institucija moraju biti menadžeri a ne umjetnici, sa ovih karmina za kulturu i umjetnost održanih večeras u negdanjoj Charlami, pozivam Adila Osmanovića, Zoru Dujmović, Samera Rešidata, Ivu Komšića, da žurno prekinu procese ubijanja umjetnosti i kulture u državi BiH, jer kad se sve ovo dešava u Sarajevu ja ne smijem ni pomisliti kako je u Livnu i Bihaću, kako je u Nevesinju i u Prijedoru???

Sa karmina za Charlamu pozivam i prozivam Mladena Ivanića, Bakira Izetbogovića, Željka Komšića i Dragana Čovića da zaustave krvničko čerečenje kulture i umjetnosti u BiH.

Izlazeći tužan na skenderijski potpuno uništeni trg, prolazeći kroz paklenski ambijent primitivizma i provincijalizma okićenog po Privrednom gradu Skenderija, sjetio sam se jedne anegdote. Ona je možda najtačnija za sve što se danas dešava u kulturi i umjetnosti. Razgovaraju dva čovjeka. Prvi pita: „…Kad će čovječe biti bolje???“ Drugi mu spremno odgovara: „… Bolje je bilo!“

Sretan što sam živio dane kada je bilo bolje, ponosan na sve što sam učinio u kulturi i umjetnosti s prezirom gledam na ono šta rade u meni najdražim institucijama kulture, teatrima, gdje je produkcija ne upolovljena, nego svedena na jednu premijeru godišnje!!! Valjda tako treba raditi da bi se pokazalo kako su menažeri bolji od umjetnika na čelu kulturnih institucija!

Ovo nije politički tekst, ovo je tekst prikaza gašenja kulture step by step, ali ovo jeste tekst za nesanicu svakog onoga tko se ćuti Bosancem i Hercegovcem. Siguran sam da oni koje sam prozvao i nabrojio to nisu!