Njemački prijatelji, pomažite ako Boga znate!

Povezani članci

• Provincijalno licemjerje
• DŽONI ŠTULIĆ: MRZIM IDOLE,NIKADA NISAM BIO IDOL. TUŽIĆU ONE KOJI NA MENI ZARAĐUJU
• Slavo Kukić: Studente se koristi kao instrument nacionalističkih politika
• Idite, halal vam bila sva imovina koju ste oteli
• Sjećanja: Fukushima – najstrašnija godina mog života
• Dragan Markovina: IZMEĐU CRVENOG I CRNOG

Kolinda Grabar – Kitarović i Joachim Gauck, WDR

Znaju li Frau Merkel i Herr Gauck koliko bi taj čin utjecao na udaljavanje svekolikog hrvatskog društva, a o hercegbosanskom da i ne govorimo, od onog spasonosnog suočavanja na koje su očigledno uzalud ukazivali svojoj simpatičnoj gošći?

Više manje svi hrvatski mediji prenijeli su najavu predsjednice Grabar Kitarović da je osnovna svrha njezina nedavnog državničkog posjeta Njemačkoj obnova povjerenja i vjerodostojnosti njezine zemlje narušenih poglavito tzv. „lex Perković“. Većina ih je svoju, po definiciji površnu, publiku ostavila u uvjerenju da je ta nesretna epizoda iz već dalekoga „predeuropskog“ lipnja 2013. i bila glavna tema razgovora Predsjednice s njezinim njemačkim kolegom Joachimom Gauckom i kancelarkom Angelom Merkel. A sva je prilika da su njemački državnici imali puno važnijih i aktualnijih tema i poruka za svoju gošću, pa da se Perkovića ni Herr Gauck ni Frau Merkel nisu ni sjetili.

Što je zapravo gospođa Merkel poručila Predsjednici ne znamo, jer po protokolu, budući da joj ona nije bila službeni domaćin, nije bilo izjava za javnost nakon njihova sastanka. No, ne mogu ne pretpostaviti da je gospođa Merkel, baš kao što je nedavno za svog državničkog posjeta Japanu poručila svojim tamošnjim domaćinima, podsjetila svoju hrvatsku gošću, između ostaloga, i na nužnost da se Hrvatska suoči sa svojom prošlošću, pa i ponudila svoju pomoć u tome. Baš kao što je to eksplicite učinio predsjednik Gauck u svojoj službenoj izjavi u kojoj je naglasio da intenzivne odnose dviju zemalja obogaćuju brojni Hrvati (oko 230.000) koji rade u Njemačkoj, te još brojniji njemački turisti koji ljetuju u Hrvatskoj, ali proces reformi u Hrvatskoj da još nije dovršen, i da su pred Hrvatskom veliki gospodarski izazovi, kao i potreba suočavanja s prošlošću. Jutarnji list je među rijetkim hrvatskim medijima uočio bit i važnost te poruke, odnosno smogao profesionalne odgovornosti pošteno izvijestiti i hrabro (eto dokle smo došli!) nasloviti svoj članak: „MERKEL I GAUCK DOČEKALI KOLINDU „Mi smo prijatelji, pomoći ćemo vam da se suočite s prošlošću“.

E pa gospodo njemački prijatelji, pomažite ako Boga znate! Koliko nam je ta vrsta pomoći potrebna, najbolje će vam ilustrirati podatak da su baš svi oni hrvatski mediji koji najdosljednije podržavaju gđu Grabar Kitarović i najeksplicitnije odražavaju politiku i svjetonazor njezinoga HDZ-a, poput nacionalnog portala  dnevno.hr ili lokalnog mu dubrovačkog pandana PortalOko, a da njihove hercegbosanske inačice i ne spominjem, uredno preskočili tu najbitniju poruku i najkonkretniju i najprijateljskiju ponudu za pomoć velike, uspješne, bogate, demokratske i povijesno očišćene Njemačke, maloj, neuspješnoj, siromašnoj, demokratski invalidnoj i poviješću kontaminiranoj Hrvatskoj. Tiskano izdanje spomenutog nacionalnog portala tjednik „7 dnevno“ pošao je i korak dalje: u opsežnom komentaru svoga (valjda) vodećeg komentatora falsificira se bit i smisao spomenute poruke predsjednika Gaucka, kao da je on mislio (isključivo) na suočavanje Hrvatske sa svojom komunističkom prošlošću. A mislio je i tako se nedvosmisleno izrazio Herr Gauck isključivo na Drugi svjetski rat i nužnost da se Hrvatska suoči sa svojom tamnom stranom u tom ratu (dakle s tzv.NDH i ustaštvom), baš kao što se Njemačka smogla snage suočiti s nacizmom, najsramnijom epizodom u svojoj bogatoj povijesti. A što se tiče hrvatskog komunističkog poraća, vjerojatno ni Herr Gauck, ni Frau Merkel ne vide nekog posebnog razloga za povijesno suočavanje, jer im je zasigurno dobro znano, na primjer, da su već od 1960-tih na ovamo brojni Hrvati s urednim putovnicama radili u Njemačkoj, a još brojniji Nijemci ljetovali na Jadranu, da je 1965-tih u Jugoslaviji i Hrvatskoj započeo zanimljiv proces reformi rigidnog boljševičkog sistema u samoupravni socijalizam „s ljudskim likom“, da je 1974-te ondašnji njemački predsjednik g.Gustav Heinemann odlikovao slavnog jugoslavenskog, ali i hrvatskog, ratnog pobjednika, ali i poratnog osvetnika, velikog predsjednika i državnika, ali i diktatora Josipa Broza Tita ordenom Izvanrednog saveznog križa, najvišim njemačkim odličjem za zasluge, koje se dodjeljuje samo poglavarima država; da je 1980. na Titovom sprovodu, jednom od najvećih ikada u svijetu po brojnosti i rangu državnika koji su mu prisustvovali, njemačku delegaciju predvodio legendarni ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, kasnije jedan od najzaslužnijih svjetskih političara za međunarodno priznanje osamostaljene Republike Hrvatske…

No, sva je (ne)prilika da ni sama gospođa nam Predsjednica nije shvatila, odnosno nije smogla snage shvatiti što su joj njemački prijatelji poručili i kakvu su joj dragocjenu pomoć ponudili. Pa se odmah po povratku na Pantovčak požurila suočiti s – kardinalom Bozanićem, kako bi usuglasili diplomatske i lobističke mjere i aktivnosti oko pospješenja kanonizacije već blaženoga Alojzija Stepinca. Znaju li Frau Merkel i Herr Gauck koliko bi taj čin utjecao na udaljavanje svekolikog hrvatskog društva, a o hercegbosanskom da i ne govorimo, od onog spasonosnog suočavanja na koje su očigledno uzalud ukazivali svojoj simpatičnoj gošći?

A mogli bi nam oni, kad bi zaista htjeli, istinski pomoći. Na primjer, u uzvratnom posjetu Hrvatskoj i, recimo, Bosni i Hercegovini, nakon posjete Zagrebu i Sarajevu, nenajavljeno i mimo protokola prošetati i, recimo, (Zapadnim) Mostarom, epicentrom onog „nesuočenog“ neoustašluka, pa, prethodno jasno dobro brifirani, zastati i tražiti objašnjenje od domaćina (svakako Dragan Čović, a dakao i Tomislav Karamarko, pa i Kolinda Grabar-Kitarović) u ulicama Mile Budaka, Ante Vokića, Mladena Lorkovića, Jure Francetića. Pa skoknuti do Bijeloga brijega, pa se tobože začuditi što na gradskom stadionu smije igrati samo nekakav anonimni HNK, a ne i legendarni Velež. Pa produžiti i zgroziti se nad stanjem zapuštenosti Bogdanovićeva partizanskog remek-djela. Pa skoknuti do Počitelja, Stoca, a što da ne i obližnjih Prebilovaca i Šurmanaca…I zaključiti uzvratni prijateljski posjet Hrvatskoj i Herceg-Bosni posprdnim pitanjem svojim domaćinima: I vi biste našu podršku za treći entitet?

Darko Kaciga Dubrovčanin