Građanski rat protiv građanskog mira

Autor/ica 👤Ladislav Babić 1.3.2015. u 15:10

Povezani članci

Za preporučiti je šatorašima da radije odu ljeti kampirati na morsku obalu (po primanjima si mogu dozvoliti i luksuzniji hotel) ili se liječiti u toplice, te tamo proučavati činjenice. Regularne bi se vlasti trebale prestati izmotavati postupajući prema individualnim procjenama – zavisno od vlastitog straha i koristi – te svakoga (bio invalid, šatoraš ili obični građanin) tretirati u skladu sa zakonom. Da ne mora svaki čas neki ministar u pojedinačnim slučajevima, obmanama (lažima) i fantazmima obrazlagati „demokratsko“ kršenje zakona, organa kvazidemokratske države. Koja to ostaje sve dok ne dokaže suprotno, doslijednim djelovanjem u provođenju zakona. Radi čega ih, uostalom, nisu izabrali šatoraši – već svi građani države.

Nema u Hrvatskoj, a i šire, konsenzusa ni oko građanskog mira a kamoli oko građanskih ratova. Osvrnut ćemo se na samo jednu komponentu zahtjeva upravo trajuće „revolucije kampera“, vođene uz blagoslov HDZ-a i – nakon izborne pobjede – visoke podrške, formalno najviše rangirane državne službenice (mada manjih ovlasti od premijera). Batalit ćemo osnovnu namjeru „šatoraša“ da svojim najjačim oružjem, invaliditetom kojeg kod svakog čovjeka treba poštivati – ali ne i korišćenje za postizanje neprihvatljiv ciljeva – ruši aktualnu vladu. Jeste dozlaboga nesposobne, ali kvazidemokrate prikrivene štakama, invalidskim kolicima i prijetvornim izjavama, krijući se iza domoljublja kojega bi upravo invaliditet trebao biti potvrda, smjele bi samo demokratski raditi na smjeni podjednako izabrane vlade. Ako ćemo pravo, ona zaista zaslužuje što brži odlazak u zaborav, s pomiješanim emocijama prema budućnosti koja nakon toga slijedi građanima bijedne države – najvjerojatnijoj vladavini hadezita uz još ekstremnije partnere. Zašto pomiješani osjećaji? Jer shvaćamo da će biti tisuć’ puta gore, no istovremeno svijesni da gamad ne može vladati drukčije no gamad, bez licemjernog zakrinkavanja kojekakvim proradničkm i prohumanim atributima, poput „kukuriku koalicije“. Rušenje ministra branitelja i njegova savjetnika tek je etapa na putu do ostvarenja konačnog cilja, izostankom zakonitih postupaka koji im stoje na raspolaganju podržanog od policije i same vlade(?), koje u silnom strahu ne poduzimaju ništa protiv nezakonitog, višemjesečnog kampiranja protestanata na ulici usred tzv. „metropole“. Ima li to još negdje, izuzmemo li svojevremeni „kamperski bunt“ američke „Occupy Wall Street“ u newyorškom parku, koji je napokon policija – kad su vladajućima zaista dojadili – prekonoć počistila bez pardona?

Jedan od zahtjeva prosvjednika je i da se čuva dignitet „Domovinskog rata“ (uglavnom je moguće govoriti samo o dignitetu osoba) uz prijetnje da će se u buduće (kad njihova opcija dođe na vlast) zabraniti nazivati ga građanskim ratom. Pa, kakvi li su to bili ratovi koji su popratili raspad Jugoslavije? Bilo ih je ukupno četiri; sasvim kratki rat u Sloveniji, potom u Hrvatskoj koji se prelio preko granica u BiH, i konačno onaj koji je doveo do odcjepljena Kosova (ali ne i konsenzualnog međunarodnog priznanja njegove nezavisnosti). No, prije kratkog osvrta, pogledajmo štoli označava sintagma građanski rat. Da izbjegnemo subjektivni odnos prema njenom značenju, a trebali bi se složiti da ga ne može baš svatko po vlastitoj želji i koristi definirati (čemu u ljudskoj daljnjoj i bližoj prošlosti i sadašnjosti baš i nije slučaj), pogledajmo što kaže engleska Wikipedia (a slične definicije daju i sve strane Wikipedije):

„Građanski rat je rat između organiziranih skupina unutar iste države ili republike, ili, rjeđe, između dviju zemalja stvorenih od nekada ujedinjene države. Cilj jedne strane može biti preuzimanje kontrole u zemlji ili regiji, kako bi se postigla neovisnost za regiju, odnosno za promjenu vladine politike.“

I, mada Ženevska konvencija

„…izričito ne definira pojam ‘građanski rat’, ipak ona opisuje odgovornosti stranaka u ‘oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter’. To uključuje i građanski rat, no nema specifične definicije građanskog u tekstu konvencije.“,

detalji, odgovornosti, postupanje sa ratnim zarobljenicima, zvjerstva, kome kakva definicija rata odgovara s obzirom na potraživanja i odbijanja plaćanja ratne odštete i slične stvari, ovdje nas ne zanimaju. Zadržat ćemo se samo na prethodnoj, kristalno jasnoj definiciji građanskog rata. Slijedeći upravo nju, sačinjena je lista građanskih ratova, počev od oko 100 godine p.n.e. do najnovijih – ne uključujući onaj koji se upravo zbiva pred očima svijeta, u Ukrajini – a koji se očitim analogijama može dovesti u vezu s (nekim) ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije. Na toj listi, destodnevni rat u Sloveniji kao i ratovi u Hrvatskoj i BiH jasno su svrstani u kategoriju građanskih ratova.

Nema čistitih ratova, sem na papiru i uobrazilji preživjelih učesnika, koji nisu dovoljno intelektualno zreli da cijelo klanje sagladaju u cjelini. Glancanje je uobičajena mitologizacija ratova koja postepeno kopni prema njihovu realnom sagledavanju kako im učesnici – na prirodni način – odlaze za svojim poginulim drugovima. Rat je sam po sebi zlo, za autora ponajveći zločin čovječanstva koji se tokom odvijanja dodatno „ukrašava“ zločinima sviju upletenih strana (u različitoj mjeri), a što nitko pri zdravoj pameti ne može negirati. Toga ne bješe lišena ni antifašistička borba, i nema zdravorazumskih, realnih razloga, da svaka učestvujuća strana netom proteklih ratova to ne prizna i za njih. Osim jednog – pokušaja da se učešće naplati sudjelovanjem u vlasti i raspodjeli materijalne dobiti (kako pljačkaške tijekom njegova trajanja, tako i „legalnog“ namirivanja pri njegovom okončanju), a koja je osnovni uzrok svekolikih krvavih sukoba među ljudima. Što će upleteni s „indignacijom“ odbiti, no to je samo problem njihove koristoljubive, sebične ljudske nezrelosti.

Karakter ratova koji su započeli kao građanski – a to su svi ratovi na području bivše države – ne može biti promijenjen negiranjem te činjenice, potpomaganjem uvučenih strana od vanjskih faktora, prisustvom stranih dobrovoljaca, ali djelomično može biti redigiran u mješovite ratove (kombinaciju građanskog i agresije) nakon stranih agresija. I to tek nakon međunarodnog priznanja suverenosti pojedinih grupa koje u njemu učestvuju. Takvi bijahu naši regionalni ratovi, izuzev onog u Sloveniji i na Kosovu – zaključak koji nimalo ne umanjuje stradanja i zločine koji su se dešavali. Uvjeren sam da je svakoj nevinoj žrtvi u osnovi sasvim svejedno, jeli skončala u građanskom ili međudržavnom sukobu. Ratovi u regiji svi su bili međunarodni po karakteru, jer su se odvijali između pripadnika različitih naroda. Ukratko bismo ih mogli klasificirati kao ratove međunarodne-građanske-s-vanjskom-agresijom, i upravo ta nejednoznačnost njihova (uz pristranost uvučenih) je razlogom tolikih prijepora oko njihova karaktera. NOB nije bio samo narodno oslobodilački rat, već također mješoviti, najbolje određen terminima agresija-oslobodilački-antifašistički-građanski-socijalna-revolucija. S obzirom da je upravo agresija na tadašnju državu inicirala preostale komponente rata, možemo ga smatrati inverzijom (negativom) proteklih ratova koji su obrnuto – započeli kao građanski, da bi to potom induciralo i njihovu agresivnu komponentu. Nimalo nije čudno da šatoraši (općenitije, vladajuće elite novostvorenih država) – poznavajući svjetonazorski, desničarski, nacionalistički, profašistički, dijelom i kriminalni milje kojem pripadaju pojedinci – naglašavaju baš građansku komponentu sukoba tijekom NOR-a, istovremeno je sasvim negirajući u proteklim ratovima. U razmatranjima oštro treba razlučiti razgovorno i psihološko, od političkog značenja pojma agresija – koje u tekstu koristimo. Prisjetimo se nedavne prošlosti, u najkraćim crtama:

– dva dana nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije (25.6.1991. – kada je i Hrvatska proglasila samostalnost i suverenost) od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u njoj je intervenirala JNA nastojeći vratiti prvu pobunjenu republiku u matično stado. Za određenje jeli to bio početak građanskog rata, koji je – nakon deset dana trajanja, uz 66 poginulih na obje strane – završio debaklom JNA, sasvim je nevažno pod čijom se kontrolom ona nalazila i što se zbilo nakon proglašenja nezavisnosti. Pa, kada i počinju građanski ratovi ove vrste, negoli kad jedna regija službeno proglasi nezavisnost? Da bi neki rat bio međudržavni, i time zaslužio atribuciju agresivnog, nužno je da se odvija između dviju međunarodno priznatih država, što Slovenija u to vrijeme (27.6. – 6.7.) nije bila. Dan nakon proglašenja nezavisnosti, uzajamno su se priznale Hrvatska i Slovenija – obje međunarodno nepriznate države, da bi potonju prva priznala Litva (30.7.1991.), tada također još nepriznata. Očito je desetodnevni rat bio završen davno prije no je Slovenija stekla bilo kakvo relevantno međunarodno priznanje, što ga bez ikakve sumnje svrstava u građanski rat.

– rat u Hrvatskoj prilično se patetično – preuzevši naziv iz borbe SSSR-a protiv nacističke Njemačke – naziva Domovinski rat. Upravo to ime željeli bi fosilizirati šatoraši iz Savske 66, te ga okamenjenog u definicije koje žele nametnuli, ugraditi u Ustav RH (uz sva prava koja izvoljevaju za sebe zahtijevati), obvezavši na svoje laičko mišljenje sve sadašnje i buduće povjesničare, ne vodeći pritom ikakvog računa o slobodi znanstvenog istraživanja. I činjenici da nauka, a ne amateri, jedino može izvršiti klasifikaciju neke pojave, nakon podrobnog ispitivanja okolnosti u kojima se zbila i relevantnih dokumenata. Ne bi bila novina da se u Hrvatskoj kojekakve gluposti ugrađuju u Ustav (zabrana. udruživanja radi obnavljanja jugoslavenske države ili balkanske federacije, ustavna definicija braka), ne shvaćajući kako i zapisane stvari „drže vodu dok majstori ne odu“, što će reći – do evolutivnih ili revolucionarnih društvenih promjena na koje oni očito ne računaju. U umovima elita (ovakva) Hrvatska petrificirana je „od sada do vječnosti“!

Činjenica je da su pobunu u Hrvatskoj, preraslu u otvoreni rat, započeli njeni državljani, hrvatski Srbi (uz podršku Beograda kojemu se to uklapalo u planove o Velikoj Srbiji), uslijed golemog nezadovoljstva politikom HDZ-a, napredovanjem povijesnog revizionizma, brisanja iz ustava svoje konstitutivnosti, golemog ponižavanja svojih predstavnika u Saboru, zločina koji su se zbivali protiv njih i prije no je rat buknuo, te – namjerom osamostaljenja države. Deklarativno ostvarenje tog čina, u širim okvirima ne znači baš ništa, dok ne bude priznato od međunarodne zajednice (bilo bi jedino ispravno, od UN). Do 15.1.1992. Hrvastku je priznalo svega 8 zemalja, u koje treba ubrojiti dvije međunarodno nepriznate i Vatikan. Tek od tog datuma započinje njeno masovno priznavanje od članica EU (i NATO, što po ničemu nije bitno, sem uvida u ulogu batine u međunarodnoj politici). U maju iste godine, Hrvatska je primljena u članstvo UN kao ravnopravna članica. Od trenutka međuarodnog priznanja zemlje do povlačenja zadnjeg – tada već stranog – vojnika iz nje, možemo građanskom ratu u Hrvatskoj pridodati i atribuciju strane agresije.

Kako se hrvatske elite i branitelji prečesto pozivaju na priznanje Hrvatske (koje je išlo opisanim tijekom) kao argumentom da se radilo o međudržavnom ratu (a međunarodni bijaše već po različitoj nacionalnosti sukobljenih strana) – s isključivom namjerom da anihiliraju njegovu građansku komponentu – prisjetimo se činjenice kako su svojedobno NDH službeno priznale države mnogo većeg značaja (onovremenog i suvremenog) no one prve na koje se Hrvatska poziva. Bijahu to: Njemačka, Italija, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Finska i Španjolska. Što nije bilo dovoljno da pristupnicu Trojnom paktu ipak ne nazivamo samo „takozvana NDH“, jer to priznanje nije u povijesti imalo nikakve postratovske reperkusije. Prema tome, taj čin (nikako samoproglašenje, jer se i RS Krajina također samoproglasila!) može, ali ne mora značiti stvarnu nezavisnost zemlje. Hrvatska je to dosegla de facto tek priznanjem od članica EU i prijemom u članstvo UN. Ni proglašavanje JNA okupatorskom armijom (na dan proglašenja nezavisnosti) na tlu Hrvatske, također ne može imati nikakvog učinka prije međunarodnog priznanja zemlje, s obzirom da vojska ne može okupirati dio države u kojoj još uvijek ima formalno službeni status. Takve stvari u međunarodnom pravu ne prolaze. Tome svjedoči i Vancov plan, u kojem stoji potpis Saveznog sekretara za narodnu obranu!

Još prije međunarodnog priznanja, 23.11.1991. u Ženevi je sklopljen Ženevski sporazum o povlačenju JNA iz Hrvatske, parafiran od Tuđmana, Miloševića, Kadijevića – Saveznog sekretara za narodnu obranu i Cyrusa Vancea kao specijalnog predstavnika generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Mada su prva dvojica potpisana kao predsjednici Republike Hrvatske, odnosno Srbije – sasvim je jasno da u tom trenutku ne nastupaju kao faktori nezavisni od još uvijek zajedničke države, čemu svjedoči i navođenje Kadijevićeve funkcije. Stoji činjenica da su srpski pobunjenici iz Krajine i istočne Slavonije i nadalje bili neslužbeno potpomagani iz Beograda, preko slanja novčane pomoći, naoružanja, dobrovoljaca i oficira JNA koji se nisu povukli sa vojskom, međutim – sve to se dan danas dešava od strane Rusije u odnosu na proruske ukrajinske separatiste, i nitko ne dovodi u pitanje da se tamo ne odvija međudržavni, već građanski rat. Analogije s nedavnom situacijom u RH su vrlo očite, s obzirom da je i u Ukrajini započela pobuna ruske manjine, nakon praktički državnog udara u Kijevu potpomognutog kako izvana, tako i fašističkim formacijama unutar zemlje. Akcija JNA u Vukovaru (bez izražavanja etičkih sudova) također se uklapa u definiciju građanskog rata, s obzirom da se može tumačiti kao angažiranje protiv separatističkih snaga, još uvijek međunarodno priznate, jedinstvene države.

– JNA se, nakon međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske povukla u BiH, s obzirom da je – uslijed zajedničkog stava bosanskog i makedonskog predsjednika, ova socijalistička republika bila za ostanak u krnjoj Jugoslaviji. No, provokacije srpskih i hrvatskih ekstremista, podržavane od vlada njihovih matičnih država s namjerom podjele BiH (potvrđeno kroz kasniji dogovor Milševića i Tuđmana; primijetimo da situacija nije bitno različita od Miloševićeve podrške pobuni hrvatskih Srba), što je sve intenziviralo nestabilnost u zemlji, doveli su do referenduma o proglašenju nezavisnosti. Hrvati i Bošnjaci su velikom većinom glasali za neovisnost, dok su Srbi bojkotirali referendum. Ne samo po mišljenju ovog autora, posljedično proglašenje nezavisnosti bilo je neprimjereno preglasavanje dva konstitutivna naroda nad trećim (koji se tome protivio; nešto manje od trećine stanovništva) i doprinjelo izbijanju rata. Čime se ničim ne pravda srpska oružana pobuna i prateći zločini (uostalom, u različitom obimu od sviju uključenih strana) – radi se samo o konstatiranju činjenice. Početno pristajanje Izetbegovićevo za ostanak u sklopu krnje Jugoslavije, kombinirano sa srpskim protivljenjem nezavisnosti BiH (u čemu samo slijepci ne vide, ili ne žele vidjeti sinergiju), trebalo je dovesti do konstruktivnijih rješenja od raspisivanja referenduma i potonjeg uzajamnog klanja. Ipak, ultimativno stajanje na pozicijama raspisivanja referenduma o nezavisnosti, kombinirano s ultimativnim prijetnjama bosanskih Srba o svojim potezima ukoliko on uspije, podržano akcijama srpskih i hrvatskih ekstremista kojima je na umu bila podjela zemlje, minirali su postupanje po staroj mudrosti (floskuli koju stvarnost vjekovima opovrgava): „bolje sto godina pregovarati, no i jedan dan ratovati“. Doslijednost i logika (humanizam ni ne spominjemo) nisu u politici na nikakvoj cijeni, nasuprot vlastitog interesa (uostalom, i kod većine jedinki) – stoga se i naziva kurvom. Primjerice, bosanski Srbi bi s podjednakim odnosom snaga – sada u svoju korist – kao u slučaju nepriznatog referenduma, danas s bosanskim Hrvatima nametali treći BiH entitet – zbog učvršćenja statusa RS – ne mareći puno za bošnjačko protivljenje! I o tome bi mogli razmišljati interpretatori uzroka rat(ov)a.

Daklem, još prije referenduma (29.2.1992.), bosanski Srbi „objavljuju stvaranje sopstvene republike, efektivno od dana međunarodnog priznanja BiH“, što su i učinili na dan kad su SAD (EZ dan prije, 6.4.1992. godine) priznale nezavisnost ove bivše jugoslavenske republike. Taj dan možemo smatrati početkom rata u BiH koji se začeo kao građanski – pobunom jednog od konstitutivnih naroda, podržavanom vojskom krnje Jugoslavije. S obzirom da su vojni efektivi ove (već prisutni u zemlji) pružali podršku bosanskim Srbima, uz neslužbenu financijsku, materijalnu i dobrovoljačku podršku Beograda, a Hrvatska pomagala HVO i mimo odobrenja Sabora, javno poričući, upućivala svoje dobrovoljce i regularne jedinice u BiH, nastavio se kao mješavina građanskog rata i agresije na međunarodno priznatu državu (primljenu u UN 22.5.1992.). Rat bijaše međunarodni, s obzirom na sukobe tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda, a dijelom i međudržavni, računajući pomoć koju su Hrvatska i Srbija pružale svojim sunarodnjacima, i same uzevši (neobjavljenog) učešća u njemu:

„Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) u svojim presudama navode kako je cilj srpske strane bio stvaranje Velike Srbije na račun Bosne, dok je cilj hrvatske strane bio stvaranje Velike Hrvatske, sve do 1994., nakon čega hrvatska strana odustaje od tog nauma te stupa u savezništvo sa bosanskom stranom, što je dovelo do kraja rata.“

Strani autori, koji nemaju emotivnih, nacionalističkih ili koristoljubivih razloga u tumačenju stvarnosti, se većinom slažu u konstataciji kako je ovaj rat predstavljao građanski rat, ili u najmanju ruku mješavinu građanskog rata te vanjske agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.

– preostaje još Kosovo. Ova bivša autonomna pokrajina u okviru SFRJ, ali kao teritorij pripadajući tadašnjoj SR Srbiji, još je 1990. proglasila nezavisnost priznatu tek od Albanije. Paravojne formacije OVK započele su 1996. godine napade na srpsku vojsku i policiju s ciljem odcjepljenja Kosova od Srbije. Što se vrlo dobro uklapa u definiciju građanskog rata na teritoriju tadašnje SRJ, odnosno Srbije čiji Kosovo bijaše dio. Nakon zbivanja koja nisu bitna za stvar koju razmatramo – oblici ratova na teritoriju bivše Jugoslavije – Kosovski parlament je tek 17.2.2008. proglasio nezavisnost Kosova od Republike Srbije, koju do sada priznaje samo 85 (od oko 200) članica UN, a ne priznaju je ni neke članice EU (Grčka, Cipar, Slovačka, Španjolska).

Kratki pregled zbivanja tijekom ratnih godina u regiji, imao je samo cilj – bez ulaženja u krivice, ratne zločine, etnička čišćenja, odgovornosti za njih, posljedična domaća i međunarodna suđenja,… – da ukaže na karakter ratova u pojedinim dijelovima bivše Jugoslavije, koji nije posvuda isti. Po umjerenom stavu autorovom, temeljem definicije s početka teksta nikako se ne može isključiti građanska komponenta tih ratova, od kojih neki (Slovenija i Kosovo) bijahu isključivo građanski, a drugi (Hrvatska, BiH) mješovitog tipa. Činjenice su lako provjerljive, i sasvim je svejedno kako ih tko subjektivno doživljava. Objektivnost prosudbi šatoraša o toma za što su se borili i kakav je bio karakter rata, kopni pred nerealnim razlozima radi kojeg su se okupili na proteste. Javno objavljena primanja jednog od kolovođa (oko 25000 Kn; ovaj autor ni najtežem invalidu – bilo ratnom ili civilnom – ne bi dozvolio više od dvostruke prosječne hrvatske plaće, uz dodatna prava koja im pripadaju) i prisustvo jednog od tajkuna, osumnjičenog za milijunske malverzacije, među njima, jasno – onima koji ne „razmišljaju“ tuđim glavama – demantiraju njihovu nepristranost prosuđivanja i diskvalificiraju ih za svaku suvislu raspravu. Napose kad ih se poveže sa „antićirilićarima“, fašistoidnim elementima koje okupljaju i osuđenim ratnim zločincima s kojima se druže (uostalom, nije li čudno da ne protestiraju najbijedniji među braniteljima, već oni najnezajažljiviji?). Podršku desničarskog HDZ-a koji vreba na vlast, koristeći šatoraše u svrhu njenog pridobijanja (kao što je tijekom rata koristio hrvatske građane kao „topovsko meso“, u pozadini vršeći besprimjernu pljačku hrvatskih državljana), ne treba ni spominjati. Podsjetimo, da sukladno definicij s početka teksta, na karakter rata ne mogu utjecati broj i vrsta zločina, te sve gadosti koje su počinjene. Uostalom, poznato je iz povijesti da su upravo građanski ratovi najkrvaviji i odlikuju se najvećim bestijalnostima. Za preporučiti je šatorašima da radije odu ljeti kampirati na morsku obalu (po primanjima si mogu dozvoliti i luksuzniji hotel) ili se liječiti u toplice, te tamo proučavati činjenice. Regularne bi se vlasti trebale prestati izmotavati postupajući prema individualnim procjenama – zavisno od vlastitog straha i koristi – te svakoga (bio invalid, šatoraš ili obični građanin) tretirati u skladu sa zakonom. Da ne mora svaki čas neki ministar u pojedinačnim slučajevima, obmanama (lažima) i fantazmima obrazlagati „demokratsko“ kršenje zakona, organa kvazidemokratske države. Koja to ostaje sve dok ne dokaže suprotno, doslijednim djelovanjem u provođenju zakona. Radi čega ih, uostalom, nisu izabrali šatoraši – već svi građani države.