ŠTA ARAPI ŽELE (K)OD NAS?

Povezani članci

• Kad je vijest roba, novinarska etika je antipoduzetnički termin
• „Alternativni mediji“ i stranački sukobi: lažima protiv neistina
• ATV I FACE TV: OLUJA I DRUGE SITNICE
• FTV I BHT1: SVE ŠTO NISTE HTJELI ZNATI O SDA
• RTRS I BNTV PROMAŠILI DRŽAVU: OVO JE SRBIJA!
• RTRS I BNTV: PRIZIVANJE RATA I KAKO MU SE ODUPRIJETI

Autor i voditelj zanimljivih intervjua u emisiji Pressing na televiziji N1, Amir Zukić, prošle je sedmice ugostio tek imenovanog mandatara Vijeća ministara Denisa Zvizdića. U sedmoj minuti razgovora, voditelj je pitanje najavio nakon sljedeće konstatacije: “Nije Vam lako, dolazite na čelo državne vlade u vrijeme kad je BiH među 20 najsiromašnijih zemalja svijeta, u društvu sa Senegalom, Afganistanom i Zimbabveom…”.

Šta je ovdje sporno? Voditeljevo preimenovanje Vijeća ministara u Vladu? Svakako, ali nije bitno u ovom slučaju. Sporno je ono što je uslijedilo nakon toga. Ali to nije konstatacija da je BiH među 20 najsiromašnijih zemalja svijeta. Nažalost, tačna je. Sporna je, naime, tek napomena da je “Bosna i Hercegovina u društvu sa Senegalom, Afganistanom i Zimbabveom”. Zašto?

Činjenica da je BiH svrstana među 20 najsiromašnijih zemalja svijeta kao da nije dovoljno upozorenje i uvod za pitanje mandataru. Navođenje ove tri zemlje iz Afrike i Azije, dojam je, trebalo je da pokaže koliko smo nisko pali… Jer smo “u društvu sa Senegalom, Afganistanom i Zimbabveom”.

Vjerujem da voditelj nije (bio) ni svjestan poruke koju je odaslao na ovaj način. Kao što znam da ni većina novinara i javnih djelatnika nije svjesna o čemu govore kad prave poređenja naših neuspjeha sa zemljama s ta dva kontinenta. Međutim, kad političari prave takva poređenja, pogotovo kad to čine motivirani čak i zlovoljom, oni to svjesno rade i znaju o čemu govore.

U pitanju je stereotip zasnovan na predrasudama. Pritom moram naglasiti da je primjer s N1 TV gotovo bezazlen u odnosu na brojne kojima smo svjedoci bezmalo svaki dan.

Koliko su ova poređenja izraz evrocentrizma, s kojim se i mi poistovjećujemo i kad to nećemo da priznamo, a koliko prikrivenog ili otvorenog rasizma, s kojim mi, kao, nemamo ništa zajedničko? Evrocentrizam uglavnom nije upitan, ali on sam po sebi nije podložan zakonskoj odgovornosti. Kad je, pak, u pitanju netolerancija, kad ksenofobija i govor mržnje, a kad najgori rasizam – odgovor možemo naći tek nakon analize svakog slučaja zasebno.

Jedan od najgorih primjera ove vrste zabilježen je na portalu biznis.ba prije šest godina. U jednoj sličnoj analiziobjavljenoj 2009. godine, naveo sam taj slučaj.  U tekstu na portalu je napisano da je BiH u tom nekom poređenju svrstana “slabije od mnogih egzotičnih zemalja poput…”. Taj je primjer za ovu priču značajan ne toliko po poređenju s afričkim i azijskim zemljama, koje su navedene u tekstu, koliko po slici koja je objavljena kao ilustracija uz tu informaciju. Na fotografiji se, naime, vide tri polunaga čovjeka s lukom i strijelom i pored njih neko kameno ognjište!

Ta fotografija više od svega svjedoči o tome kakvo je naše viđenje “egzotičnih zemalja” Afrike i Azije! Činjenica što smo i sebe svrstali među njih ne govori o našoj empatiji, već, naprotiv, o našem nezadovoljstvu u kakvom smo se “društvu” našli. Može li se to okvalifikovati rasističkim pristupom? Koliko znam, niko drugi nije reagirao, ali za utjehu – ta je slika ubrzo uklonjena.

Danas se najviše predrasuda u medijima i na javnoj sceni odnosi na Arape. Jedni ih slave kao najveće investitore i prije ugovora o investicijama (“na riječ”!), drugi u njima vide “opasne kolonizatore”, “doseljenike” a bogami i “teroriste”. Ne čudi što je tu priču započeo Milorad Dodik, koji je u jesen 2013. najavio plan o doseljavanju 300 do 500 hiljada Arapa u naredne tri do četiri godine.

O Arapima, koji u BiH “masovno” kupuju zemlju i kuće, govori i najnoviji prilog TV KISS  zasnovan na takvim stereotipima. Kako je reporterka Ivana Cvjetković objasnila, prilog je napravljen nakon što je “među građanima u Kiseljaku zavladala nelagoda”(!). Ona to potvrđuje izborom i izjavama anketiranih građana i načelnika općine Kiseljak. Reporterka ne propušta priliku da podsjeti na “ratno prisustvo mudžahedina u BiH”, a načelnik da “opravda strah građana” podsjećanjem na terorizam koji se “događa zadnjih par godina kad je u pitanju svijet”.

Ovaj prilog je na internetu i na društvenim mrežama izazvao uglavnom negativne komentare. Jedan od online medija kritikovao je taj TV uradak na svoj način, čak i u naslovu (“Kako smo otjerali Arape”). Ali je ustvrdio i  da “uvrede na račun Kiseljačana/Lepeničana jednostavno ne stoje”.

“Lepeničani se ponašaju”, kaže autor, “kao što bi se ponašali svi drugi ljudi na planeti… Kulturološke, vjerske, pa i rasne razlike, samo povećavaju oprez. Jasno da bi naseljavanje Poljaka među Lepeničkim Hrvatima odjeknulo potpuno drugačije…”

Ako je to opravdanje za “Kiseljačane/Lepeničane”, može li biti opravdanje i za prilog TV KISS? Ako može, to znači da je diskriminacija zasnovana na stereotipima i predrasudama ustvari naše prirodno stanje.

Važnu i široko prihvaćenu definiciju govora mržnje jedino je dosad dalo Vijeće Evrope. U preporuci br. 20 navodi se da se pod terminom “govor mržnje” podrazumijevaju “svi oblici izražavanja koji šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju mržnju među rasama, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući: netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam, etnocentričnost, diskriminaciju ili neprijateljstvo prema manjinama, imigrantima i ljudima imigrantskog porijekla”.

Možemo li se na osnovu ove definicije prepoznati u bilo kojem od ovih primjera?