ENG
Mostarska operacija
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Valja žaliti za svakim ljudskim životom, no krajnje je cinično isticati pogibiju 667 katoličkih svećenika – život ni jednog od njih koji ne bješe vrijedniji od života bilo koje žrtve rata – u kontekstu milijunskih žrtava, kao prilog satanizaciji antifašističke pobjede na našem(!) tlu. Pritom još ni riječju ne spominjati svećenstvo koje je učestvovalo na antifašističkoj strani. Ipak, po mišljenju autora, veći jad od svih revizionista povijesti predstavljaju oni koji uporno šute, vijajući svoje živote kud ih vjetrovi dnevne politike nose. Ovaj put, ne na stranu antifašizma.
Po neznani put valja ponoviti jednostavnu činjenicu: povijest je termodinamika ljudskog roda. Što naprosto znači da sud o povijesnim događajima ne valja iznositi temeljem sudbine ograničenog broja ljudi-atoma, a ponajmanje na osnovu sudbine članova vlastite obitelji. Možemo to smatrati tragičnim i žalosnim koliko god želimo, ali je tome tako – historijska zbivanja sude se po kriterijima u koje se individualne sudbine uklapaju tek svojim pozitivnim ili negativnim doprinosima, koje možemo prosuđivati subjektivno ili objektivno (znanstveno). Ocjena jedne osobe ne može promijeniti značenje povijesnog događaja u kojem je sudjelovala. Uostalom, ne vode li se takvim shvaćanjem i „veliki Hrvati“, priznajući pojedinačne zločine vlastite strane u proteklom ratu, koji „ne mogu okaljati njegovu čistoću“? Međutim se svim silama trude temeljem pojedinačnih sudbina – prvenstveno ljudi na strani poraženih snaga 2.svjetskog rata i nevinih žrtava kojih ima u svim ratovima – difamirati, okaljati cijelu Narodno oslobodilačku borbu.
Kao ateistu, što znači da ne vjerujem u fantazije barem 86% Hrvata i neznani postotak pripadnika drugih religija, nikada mi nije pala na pamet njihova fizička likvidacija (dok se oni, hvala bogu, međusobno često trijebe). Problem nije moj – neka oni dokazuju utemeljenost svoje vjere, što im kao – tvrde oni – nije potrebno, mada istovremeno ruju, kopaju, pretražuju arhive da bi pronašli ono što još nisu, a navodno im i nije potrebno – dokaze! Život svećenika je jednakovrijedan životu bilo koje osobe, pa se po ničemu ne razlikuje njegova likvidacija, ubistvo ili prirodna smrt od podjednake sudbine bilo kojeg vjernika, inovjernika, ateista, naprosto – čovjeka. Ne treba nikoga ubijati, a ponajmanje (ne)opravdanost smrti naših suvrsnika procjenjivati po njihovim doprinosima društvu. Tako se procjenjuje život, a ne smrt.
Da se ne lažemo, što često i ljevičari čine, pretpostavljam iz podsvijesnog straha da desnica, prepuna govora mržnje, upravo njih ne optuži za isto: „Crkva u Hrvata“ je – kao institucija – u cjelosti fašistoidna tvorevina, a pojedinci u njoj koji se s takvom ocjenom u pogledu sebe sama ne slažu, neka to javno kažu. Od pomaganja bijega hrvatskih ratnih zločinaca preko tzv. „Štakorske linije“ – kojoj je glavni punkt bio „Zavod Svetog Jeronima“ u Rimu, da današnjeg prenemaganja njenih najviših vrhova spram fašističkih eskapada svojih biskupa i inih klerika, pa do ljubljenja ruku i blagosiljanja kojekakvog smeća kordićevskog i glavaševskog tipa – ona šuti! Dok se jasno – izjavama i djelovanjem – ne distancira od zločina i zločinaca s kojima prečesto šuruje, s pravom se može atribuirati upravo onako kako sam to učinio, i tako bi trebali činitit i lijevi autori – sve drugo nije doli podilaženje njojzi.
Uz međusobno podršku svećenstva i povijesnih revizionista gleda se svaka pogibija svećenika u NOB-i iskoristiti za njeno dezavuiranje. Pa se tako radi i s pogibijom 12 širokobrijeških franjevaca. Sama po sebi je indikativna galama o događaju starom sedamdeset godina i šutnja o suvremenim ratnim zločinima pripadnika HV i HVO širom Hrvatske i BiH. Da se što više omrznu partizani – kao činjenični antifašistički pobjednici na tlu bivše Jugoslavije, u ratu koji su vodili zajedno sa Saveznicima – iznose se „srcedrapateljni“ detalji pogibije franjevaca. Svaka je smrt događaj za žaljenje, ali kad se koristi u propagandne svrhe upravo je atribut „srcedrapateljan“ više nego prikladan. Govori se o ukupnom broju od „667 ubijenih katoličkih svećenika u RH“ za vrijeme NOB-e i neposredno poslije nje, u članku koji već sam po sebi ima lažljivi naslov: „Partizanski zločin: Metak u zatiljak za 66 franjevaca u Širokom Brijegu“. Naime, sa spiska imena pokojnih fratara, lako je zaključiti da barem onaj 66. nije ubijen, već je umro u zagrebačkoj bolnici (gdje su ga valjda dopremili s namjerom da ga izljiječenog ubiju!), a za mnoge od njih nije znan uzrok smrti (barem po „objektivnosti“ znanoj hrvatskoj Wikipediji). Da bi još više omrznulo osloboditelje ovog dijela Hercegovine, spominje se (uz demencije i stručnu spremu – kao da doktorat nekoga abolira od gadosti) – unatoč svjedočanstvima da su fratri aktivno učestvovali u borbama prilikom zauzimanja samostana – 80 godišnjak, koji u sviju mora izazvati sućut. Gdje će jadni starac aktivno učestvovati u borbi! Zanemarimo li šutnju o nedavnim likvidacijama hrpe srpskih staraca (recimo, Varivode, Grubori – zločin za koji dvadesetak godina kasnije traje sudska farsa), itd.) za i poslije operacija HV, od čijih života nije vrijedniji život ni jednog jedinog fratra, i obrnuto – a o čemu kler i revizionisti povijesti šute k’o da im je jezik iščupan, sjetimo se one bake od devedesetak godina koja je navodno potegnula na hrvatske vojnike armbrust skriven ispod haljine, pa su je morali likvidirati (priča je obišla hrvatske novine; sad ju je nemoguće pronaći na internetu). E, pa ak’ može baba, može i fratar – i potegnuti i biti likviditran, zar ne? U kakve se neljudskosti upliću velehrvati svjedoči i argumentacija advokata ubojice srpske starice u Čitluku, godine 1993.:
„Dodao je kako žena zbog čije se likvidacije vodi ovaj proces i nije bila civil, jer je tamo u tijeku bio oružani sukob. Obrana raspolaže dokumentacijom iz koje proizlazi da je cijelo to područje bilo proglašeno ratnom zonom u kojoj nije bilo civila, odnosno svi koji su se tamo zatekli bili su smatranim pripadnicima neprijateljskih postrojbi.“
Daklem, ne dao bog naći se kao nevino ljudsko biće u području od hrvatskih vlasti proglašenim ratnom zonom – tamo su i sjenice, zečevi te srndaći pripadnici neprijateljskih postrojbi, na koje je otvoren odstrel. Barem prema idiotima koji cijeli život žive u maskeradi – maskirani u čovjeka s pravničkom stručnom spremom.
Vratimo se takozvanoj „Mostarskoj operaciji“ koju su koncem 2.svjetskog rata izvodile partizanske jedinice u suradnji sa savezničkom avijacijom (BAF – Balkan Air Force, potčinjen RAF-u i sovjetsko zrakoplovstrvo). U širi okvir oslobođenja Mostara – čega se njegovi stanovnici danas stide, čemu rječito svjedoči izgled Bogdanovićevog partizanskog groblja – spadala je i operacija osvajanja Širokog Brijega i tamošnjeg utvrđenog franjevačkog samostana. I u najsvježijim ratovima su samostani, crkve i manastiri bili meta kako hrvatske, tako i srpske strane – pa kako ne bi u „onom“, posebno ako su se koristili kao neprijateljske utvrde. Ima o tome i previše arhiviranih dokumenata:
– „Neprijatelj nije izdržao nalet naše pješadije, već se je povukao iz čitavog grada (Duvno, op. autora) pružajući slabi otpor sklonio se u spremljenu utvrdu samostan fratara i crkvu, oko kojih je plasirao tenkove i uporno se branio. Sam samostan i crkva nalaze se nešto udaljeni od grada i na čistim, tako da je neprijatelj iz puškamica sa te osnovne tačke mogao uspješno da se-brani, a osim toga tenkovi su se stalno kretali i branih prilaze ka ovoj tačci.“ (Zbornik dokumenata i podataka NOR-a. tom V, knjiga 38 – Dokumenti NOVJ – Borbe u Hrvatskoj)
– „16 X. nije se napadalo već 17 X i to odmah po sumraku. Akcija je temeljito pripremljena i uslijedila je poslije savezničkog bombardovanja manastira i crkve.“ (ibid)
– „13. februara 1945. naša druga baterija sa cjelokupnim ljudstvom te sa 2 brdska topa 75 mm M. 15 sa položaja iznad s. Homolj. Ćuprija izvršila je gađanje jako utvrđenog samostana jugoistočno od Hom oljske Ćuprije, kod zaseoka Lepenice, sa zadatkom da u sadejstvu sa IX NOU brigadom uništi spomenutu utvrdu, te protjera neprijatelja iz iste, kao i iz zaseoka Lepenice“ (Zbornik dokumenata i podataka NOR-a. tom IV, knjiga 33 – dokumenti NOVJ – Borbe u Bosni i Hercegovini)
– „Nakon protjerivanja neprijatelja u samom samostanu nađeno je 5 mrtvih neprijateljskih vojnika, a prema prikupljenim obavještenjim a u toku svih gađanja predmetne utvrde neprijatelj je imao 35 mrtvih i ranjenih vojnika.“ (ibid)
– „Noću 20/21 (februara, op. autora) dva bataljona ove brigade zauzimaju položaj i smenjuju snage XIII brigade, koje su držale u blokadi crkvu i samostan u s. Gučja Gora.“ (ibid)
Zašto bi partizanske brigade držale u blokadi crkvu i samostan ispunjen samo svećenicima?
– „Na sektoru XXVI udarne divizije otpočeo je napad 7. II u 05.00 časova i to na prostoru XI udarne brigade. Napad je izvršen uz podršku a rtiljerije i tenkova. Jedinice ove brigade već u 08.45 časova upadaju u samostan, nakon kraće borbe zauzimaju ga. Neprijatelj je bio prisiljen da se povuče prema gradu.“ (ibid)
– „21. II. 1945 god. jedan top 3. baterije izlazi na položaj selo Bučići a drugi top u Gučju Goru te tuče samostan u toku 2 i 22 sa istih položaja, utrošeno je 180 granata.“ (ibid)
– „Oko 11.00 sati (3. februar, op. Autora) žestoko je mitraljiran i napadnut bombama Stožer zdruga u samostanu na Čitluku, zbog čega je stožer oko 14.00 sati premješten u kulu u samom Čitluku.“ (dnevno izvješće Ustaške vojnice, ibid)
– „U 11 sati (28. januar, op. autora) jedan drugi bataljon IX. partizanske brigade došao je preko Han-Ivice prema Homoljskoj Ćupriji, a bataljon koji je imao borbu u Zabrđu prebacio se u Tulicu i Knlješ. Obadva bataljona izvršila su napad na Banbrdo (samostan), k oji se nalazi 500 m. j.z. od Homoljske Ćuprije. U samostanu nalazilo se 30 pripadnika 7. sati IV. bojne.“ (izvještaj „Zapovjedništva ustaškog djelatno sdruga“, ibid)
– „Neprijateljski zrakoplovi uništili jednu kuću, zapalili samostan fratara i ubili 7 građanski osoba (žena i djece).“ (dnevni izvještaj Ustaške vojnice za područje Ljubuškog; Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, ibid)
– „U jutro 7 ov.mj. otpočeo je opšti napad na celom sektoru i pod snažnim naletom tenkova, koncentracijom artiljerijske i pešadijske vatre, tenkovi i pešadija osvojili su samostan, gimnaziju i druge zgrade na juriš oko 11 časova pre podne. Padom manastira i bočnim dejstvom XI Brigade istočno od samostana u pravcu Knežpolja, neprijatelj je i pored pristignulih pojačanja iz Mostara počeo da se bezglavo povlači duž komunikacije Knežpolje — Mostar. Već oko 16 časova prestao je svaki organizovani otpor na sektoru Širokog Brijega i neprijatelj se povukao sa jednim djelovima u pravcu Mostara .“ (ibid)
Izgleda da su Saveznici, počev od spoznaje da četnici ne samo opstruiraju borbu protiv neprijatelja već sa njime aktivno surađuju (i sa ustašama), tijekom ratnih operacija surađivali sa „banditima“ i sami poprimivši njihove „banditske manire“, te bombardirali „nezaštićene“ samostane i crkve. Čak tamo do temelja razorenog Monte Cassina. A potom, idućih desetljeća nakon pobjede pisali hvalospjeve i odlikovali tu „bezbožnu, partizansku, jugokomunističku bandu“, i vlastite knjige krivotvoreći njoj u prilog. Reakcija ustašonostalgičarskih revizionista nije neočekivana, posebno ne na hercegovačkom području gdje veliki dio stanovništva i danas pokazuje (neo)ustaške simpatije, prikrivajući ih navodnim izvornim hrvatstvom. Prisjetimo se samo: Ante Pavelić bijaše rodom iz okolice Konjica, sjeverno od Mostara; Rafael Boban iz okolice Gruda – zapadno od Širokog Brijega; Vjekoslav „Maks“ Luburić kraj Ljubuškog, Andrija Artuković kraj Ljubuškog, itd. – sve cvijet do cvijeta „iskonskog hrvatstva“. Dičimo li se slaviteljima otpada ljudskog roda?
Dokumenata ima tuša i tma, a revizionisti povijesti pokušavaju svojim falsifikatima dokazati upravo njihovu nevjerodostojnost. Posebno se nastoji cjeloviti pokret otpora pod vodstvom KPJ, regionalizirati na niz nepovezanih, navodno autohtonih ustanaka po novostvorenim državama, kako bi se što više umanjio njegov jedinstveni, internacionalni karakter. Pogledamo li samo (zanemarivši strane autore) na stranicu http://www.znaci.net/ ili spisak izvora pri pisanju „Ratne kronike Splita“ – grada koji danas, uz mnoge druge širom regije umire od stida – čini se da su se povjesničari Jugoslavije bavili samo krivotvorenjem povijesne građe! Tijekom 4 godine trajanja NOB-e u Jugoslaviji, bilo je preko milijun ljudskih žrtava, za koje, globalno gledajući, svakako ne možemo kriviti partizane, već začetnike rata i one koji su sa njima surađivali – kvislinge i kvislinške vlade. Valja žaliti za svakim ljudskim životom, no krajnje je cinično isticati pogibiju 667 katoličkih svećenika – život ni jednog od njih koji ne bješe vrijedniji od života bilo koje žrtve rata – u kontekstu milijunskih žrtava, kao prilog satanizaciji antifašističke pobjede na našem(!) tlu. Pritom još ni riječju ne spominjati svećenstvo koje je učestvovalo na antifašističkoj strani. Ipak, po mišljenju autora, veći jad od svih revizionista povijesti predstavljaju oni koji uporno šute, vijajući svoje živote kud ih vjetrovi dnevne politike nose. Ovaj put, ne na stranu antifašizma.
Nije cilj rečenoga braniti zločine na bilo kojoj strani, već upozorenje na nekorektno vrednovanje povijesti temeljem subjektivnih dojmova o njoj. Svakome je na duši žaliti za najmilijima, ma kakvog karaktera bila osoba i njena povijesna uloga, ma kakva bila njena sudbina. Rat je zločin već sam po sebi, a suvremene generacije bi se manje trebale truditi prati lica djedova i očeva, koliko ono vlastito držati čistim!
Autor/ica 👤Ladislav Babić
