BHT1 I HAYAT TV: PLAŠIMO LI SE MI MAOČE?

Povezani članci

• SAMO ČINJENICE, KOMENTARA NEMA
• ANONIMNOST NA INTERNETU: ZA I PROTIV
• FTV I BHT1: IGNORIRANJE MOSTARSKOG FAŠIZMA
• BHT1 I TV HAYAT: MIRNO SPAVAJTE, AMERIKA ĆE TO SVE SREDITI!
• HAYAT I TV1: NASER ORIĆ – LAKMUS TEST ZA NOVINARE
• RTRS I BNTV: GLAS POLITIKE PROTIV GLASA NARODA

Sedmicama pratimo priču o policiji koja podiže mjere sigurnosti uoči mirnih protesta, a ne znamo ništa o našim misterioznim selima. U kakve škole idu njihova djeca? Šta je sa ženama? Možda je vrijeme da i to saznamo i da sami odlučimo plašimo li se Maoče

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

BHT1: Vratila se županija

3. – 9. februar 2015.

ZAŠTO RAZDVAJATI ENTITETE: Centralni dnevnik BHT1 ove sedmice je obilovao zanimljivim pričama novinara iz cijele Bosne i Hercegovine. Nekoliko priloga je urađeno u saradnji sa više dopisničkih centara, kao onaj o godišnjici protesta (sedmi februar, uredila Adela Topalović). No, problem ovog priloga je što je govorio o protestima u Federaciji odvojeno od protesta u Republici Srpskoj. Razlozi za proteste, iz onog što govore sagovornici, isti su. Možda javni servis države ne bi trebao da ima ovakav pristup, kojim razdvaja građane dva entiteta po svaku cijenu, čak i kada se govori o stvarima koje ih očigledno ujedinjuju. Kao da ignorišu poruke građana da žele zajedno i da žele isto, čime idu na ruku političarima.

PRETUŽNA SLIKA: Dan kasnije, u dnevniku iste urednice, prikazan je odličan prilog o uništenoj (doslovno) fabrici u Zenici. Pretužna slika bivše fabrike koja je zapošljavala više od 2.000 radnika, a koja je sada ruševina zbog privatizacijskih malverzacija. Odlična je i urednička odluka da ova priča bude uvod u prilog o tome ima li razloga za nove proteste, koji je bio izuzetno dobro napravljen, profesionalan i informativan.

DOPISNIČKE PRIČE: Kao i svake sedmice, tako i ove, dopisnici BHT-a iz manjih gradova uspjeli su donijeti zanimljive priče, otkrivajući potpuno nove, a veoma relevantne informacije. Tako je šestog februara (Blažica Krišto) emitovan prilog o problemima stanovnika sela u Zeničko-dobojskom kantonu, do kojih su putevi loši te se opasno kretati zimi. Još gore, tim putevima, javnim prevozom, djeca idu u školu. Također su pokazali strašnu sliku iz Željeznog Polja, gdje je škola zatvorena jer je hladno. Ono što je novinar možda mogao dodati u prilog je odgovor nadležnih zašto se ovo dešava i da li nešto namjeravaju uraditi kako bi se situacija promijenila.

DAJTE VINA, HOĆU LOM: Vidno poboljšanje kvaliteta priloga donekle je u sjeni nekoliko sitnih, ali i krupnih profesionalnih zamjerki. Urednici BHT1 su u drugom dnevniku premalo prostora i pažnje dali donošenju novog Zakona o javnom redu i miru u Republici Srpskoj. Izvještavali su o tome, ali ne dajući dovoljno pojašnjenja kako će ovaj zakon uticati na građane, šta može donijeti, na koji način ugrožava neka od osnovnih ljudskih prava? Zanimljivo da je u dnevniku od trećeg februara urednica Svjetlana Topalić odlučila više pažnje posvetiti prilogu entitetskog zakona o vinu nego prijedlogu kontroverznog zakona o javnom redu i miru.

Propust je bio i u emisiji od devetog februara (ista urednica) u kojoj smo čuli informaciju o aferi sa HSBC bankom, ali tek na kraju opširnog priloga, jednom rečenicom se spominje da račune u toj banci imaju i neki ljudi iz BiH. Zar u ovom slučaju lokalni ugao ne bi trebao biti na prvom mjestu?

OMAŠKE IZ KULTURE: Omaški je, naravno, bilo ponovo u dijelu dnevnika posvećenom informacijama o kulturnim dešavanjima. Samo jedna od njih je ona emitovana šestog februara (Blažica Krišto) kada je voditelj najavio premijeru “kontroverznog” filma Top je bio vreo u Kozarskoj Dubici. Gledaocima nije jasno zašto je ovaj film kontroverzan (a jeste, i mogu se naći obrazloženja i različita mišljenja), kao ni zašto je toliko bitno govoriti u centralnom dnevniku o premijeri filma u jednom malom gradu.

PLUS SEDMICE

Sve manje izvještaja sa konferencija za medije i sve više tematskih priloga.

MINUS SEDMICE

Odjednom se u Javni RTV servis BiH vratio pojam “županija”. Nije ga bilo neko vrijeme, ali ponovo smo ga mogli čuti u dnevniku četvrtog februara (Blažica Krišto). Zašto urednici i novinari BHT1 ne žele poštivati Ustav?

IZDVOJENO

U Dnevniku 2 trećeg februara (Svjetlana Topalić) emitovan je profesionalno urađen prilog o “bijelom hljebu”, povlastici koju traže političari na kraju mandata. Novinar je snimio jednog parlamentarca koji otvoreno govori o tome kako i zašto mu treba ova povlastica. Odlično je gledaocima pokazati ovu sliku političara koji očigledno potpuno ignorišu ono što im građani govore.

OCJENA 7 (bila bi 8 da nije bilo “županije”)

HAYAT: Između torabizma i ozbiljnog žurnalizma

3. – 9. februar 2015.

IZOSTAO SUŠTINSKI PODSJETNIK: Nakon što nas je Hayat u proteklim sedmicama već navikao da daje “informaciju više”, da sagleda svaku pojavu iz više uglova, razočaravajuće je bilo gledati prilog o izboru novih čelnika (deveti februar, Marija Đurić). Pored šturih biografskih podataka imenovanih, gledaoce bi možda bilo dobro podsjetiti na učinak ovih ljudi u proteklim mandatima na raznim pozicijama. Informacija više bila bi o planovima koje ovi ljudi namjeravaju ostvariti dok obnašaju vrlo odgovorne pozicije u vlasti. A za podatak o tome imaju li porodice ili ne, još manje onaj o tome da li su bili pripadnici neke vojske ili ne, tada možda ne bi bilo mjesta, ali bi gledaoci dobili relevantnije informacije.

PREŠUTJELI ČAVARU I KORDIĆA: Hayat, kao i BHT1, tog su dana nekako olako prešli i preko primjedbe jednog od parlamentaraca da je novi premijer Federacije bio na dočeku osuđenog ratnog zločinca. Previše je to važna stvar da je mediji samo tako olako dotaknu.

PROBLEMI AKTIVISTA: Hayat je tokom sedmice pratio priču o ugrožavanju slobode govora, dajući više uglova i ukazujući na moguće probleme. Isto tako su detaljno izvještavali o godišnjici velikih protesta, razlozima za nezadovoljstvo, samim protestima, te su, za razliku od drugih medija, podsjetili na probleme aktivista s policijom, ukazujući na kršenja građanskih sloboda.

PLUS SEDMICE

Ove sedmice izdvajaju se Vijesti u 7 koje je uredio Alem Karamešić (peti februar). Izuzetno profesionalno urađen dnevnik, s mnogo zanimljivih priloga, među kojima je za svaku pohvalu onaj o obilježavanju godišnjice masakra na Markalama. Teško je izvještavati o ovim događajima i uspjeti izbjeći politizaciju i patetiku, a pokazati pijetet prema žrtvama. U bloku o obilježavanju godišnjice, Hayat je prikazao zvaničnu komemoraciju, vješto izbjegavši prikazati sliku političara koji su došli položiti cvijeće, te se koncentrišući na porodice stradalih i njihov život danas u ovakvoj BiH. Odlična je i odluka da emituju kratak prilog s Markala tokom rata, jedan običan dan na ratnoj pijaci. Ovo je rijetko dobar prilog u lokalnim medijima u kojem se govori o ratu u BiH.

MINUS SEDMICE

Hayat vrlo malo prostora u Vijestima u 7 daje kulturi. Kao da ta oblast našeg života uopće ne postoji. A i tu ima mnogo priča za istraživanje, zanimljivih informacija, a pritom uvijek se može iskoristiti i prilika za neki edukativan prilog.

IZDVOJENO

Najblaže rečeno, čudan je prilog o čovjeku koji privlači metalne predmete tijelom (osmi februar). Priča je generalno zanimljiva, ali spada više u domen “torabizma”. Ovo je inače druga priča o ljudima koji tijelom privlače metal emitovana na Hayatu ove godine. Ili ima mnogo takvih ljudi kod nas, ili oni koji su tu privlače i Hayat kao metal. Ovaj prilog je čak i jako zanimljivo urađen, ali je pitanje da li je za informativnu emisiju. Naravno, veliku sjenu baca konstatacija novinara na kraju da isti taj čovjek koji privlači metal ima i bioenergiju kojom liječi, te čak nalazi i “svjedoka” koji će to potvrditi. Rekosmo, najblaže rečeno, čudan prilog.

OCJENA 8

UPOREDNA ANALIZA

Izvještavajući o odluci Međunarodnog suda pravde u Haagu, zanimljivo je da je većina medija u BiH – pa i ove dvije televizije – odlučila prenijeti zvanične stavove, a ne one nevladinih organizacija. A zanimljiva su bila saopćenja, recimo, organizacija Documenta iz Hrvatske i Fonda za humanitarno pravo. Isto tako, upitno je koliko zaista ponovo treba otvarati pitanje revizije tužbe za genocid BiH protiv Srbije u ovom trenutku ekonomske krize?

Još jedno veliko pitanje mediji su ostavili neodgovoreno. Naime, plašili su nas ove sedmice sa svih strana slikom iz Maoče, gdje žive pripadnici selefijskog pokreta, a gdje je “osvanula” zastava terorističke organizacije ISIL. To je očigledno problematično, ali umjesto senzacionalističkog izvještavanja o tim ljudima (koji u izjavama za medije otvoreno kažu da ne podržavaju ISIL), zar ne bi bilo upitnije istražiti da li je država zakazala u Maoči? Gdje je tu policija ako je tako problematično? Gdje su druge institucije, od centara za socijalni rad, Islamske zajednice, do pravosuđa… Kako je moguće da u jednoj državi postoji prostor u koji građani ne mogu slobodno ući i gdje vladaju neka druga pravila (ako je to tako, a nismo uvjereni da jeste, jer su novinari ušli u Maoču)? Odavno znamo priče o ovim zajednicama, ali je, ustvari, veliko pitanje kako one opstaju i ko ih nadgleda. Iz sedmice u sedmicu pratimo u medijima kako policija podiže mjere sigurnosti uoči mirnih protesta građana, a ne znamo šta vlasti rade u ovim misterioznim zajednicama. U kakve škole idu njihova djeca? Šta je sa ženama? Naprosto, možda je vrijeme da i to saznamo te da sami odlučimo plašimo li se mi Maoče.