VERONIKA I HECTOR

Povezani članci

• Vojislav Vujanović: Likovni Tešanj
• Izetbegoviću, NE u moje ime!
• BiH nema sreće sa svojim vjerskim poglavarima
• Зијад Бећировић: Поновнa афирмације Русијe koja je током владавине Јељцина била понижена
• Ante Jurić Marijanović: Koji si ti Srbin
• Heni Erceg: Sir, vrhnje i fašizam

Veronika je ušla u kino salu sretna i razigrana. Baka ju je dovela da gledaju crtani film Tom and Jerry. U kino sali su još bila upaljena svjetla i projektor nije počeo sa radom. Odrasli sa djecom su se kretali i komešali. Zauzimali su svoje pozicije. Jedni su išli s jedne dok su drugi prelazili i zaustavljali se s neke druge strane. Veroniki je to bilo zabavno kao i posmatrati crvene uši kod čovjeka koji je sjeo lijevo od njih. Drugi čovjek je imao zadebljao žuti nos. Bar je to tako Veronika percipirala. „Bako, bako,“ – pitala je Veronika, – „zašto ovaj čika ima ovako veliki i žut nos?“. Štefi ju je energično ušutkala. Čovjek sa velikim žutim nosom se pretvarao da nije čuo. Komešao se na stolici. Štefi je gledala u Veroniku sa prijetećim, ispruženim kažiprstom preko nosa. Veronika nije razumjela zašto odrasli ljudi ne vole da otvoreno razgovaraju. Zašto se stide svojih riječi i onoga što vide? Veronika je doskakutala do sljedećeg reda sa stolicama i vidjela ukočena i ozbiljna lica. Zatim se vratila i okrenula iza sebe. I tamo su sjedile neke čike i tete koje je nisu htjele pogledati u oči i koji se nisu smijali. Ali učinio je to jedan dječak širokog, prozirnog pogleda, mašući nožicama sa stolice odakle nije mogao dodirnuti pod. Sada je Veronika odglumila nezainteresovanost, baš kao što to djevojčice rade u odnosu na dječake, i ponovo otrčala do bake. Ipak se osvrnula još jednom i pogledala dječaka koji se još uvijek smiješio. Baka ju je smjestila pored sebe. Svjetla se gase. Projektor je počeo sa prikazivanjem filma.

Nakon što je počeo Tom and Jerry Show odrasli su tek u potpunom mraku počeli podržavati oduševljenje svoje djece. Mrak su osjećali kao maske koje su im potpuno prekrivale lica i bezlično ih ujednačile u amorfnu, anonimnu masu. Veronika je, međutim, sa svakim dinamičnim i smiješnim događajem iz crtića dizala ručice visoko.

Prvo je Tom povrijedio Jerrya, a onda mu je to Jerry višestruko vratio stavljajući ga u bezbroj smiješnih iskušenja. Na kraju je nesretnog plavog mačka izlemao snažni pas Hector. U sali je vladalo opšte veselje sljedećih sat vremena.

Film je završio i upalila su se salonska svjetla. Pod svježim utiskom ludorija sa filma djeca su glumila junake iz crtića. Roditelji i staratelji su ponovo postajali ozbiljni, međusobno udaljeni i nezainteresovani. Izgledalo je kao da krote svoje štićenike. Veronika je prišla dječaku od prije i rekla mu: „Ti si kao cuka Hector.“ Dječak se nasmiješio i odgovorio: „Vau, vau!“ Dječakov otac nije podržao to sinovljevo poistovjećivanje sa smiješnim psom iz crtića i glasno ga je ušutkao. Baka Štefi je našla za shodno da se izvini gospodinu. Otac je samo odvukao sina ka izlazu. Štefi nije htjela da izlazi kroz gužvu. Čekala je da svi iziđu, a onda je, uhvativši Veroniku za ruku, krenula niz hodnik prema štandovima sa kokicama i slatkišima. Ispred njih su se miješali gosti koji su odgledali film i oni koji su drugim povodom bili u tržnom centru.

Štefi je radila kao urednica regionalno poznatog Underground časopisa The Correct. Časopis se bavi ozbiljnim analizama složenog političkog stanja u državi i izgledalo je kao da autori koji pišu za taj magazin nemaju dlake na jeziku. Nekad su se služili političkom i religijskom satirom koliko god ona bila opasna. Svako je bio užasnut pokoljem nad novinarima i karikaturistima pariškog satiričnog lista Charlie Hebdo. Štefi je na majici imala parolu Je suis Charlie. Vezano za domaći politički milje, u jednom je trenutku čak podržala unuku predsjednika Tita koja je snimala film o rijetkim dobročinstvima u sveopštem ludilu rata koji je razorio Titovu državu prije četvrt vijeka. Društvo koje je nastalo na razvalinama starog sistema bilo je odveć nepotističko i samo prividno demokratično. Ubijanje i protjerivanje ljudi i razaranje i pljačkanje njihovih domova nikada nije bilo do kraja sankcionisano jer su organizatori takvih zločina još uvijek na samom tronu političkih hijerarhija. The Correct je smetao mnogima. U konkretnom slučaju desno-centralnim strankama katolika i muslimana jer je The Correct otvoreno pisao o zlodjelima koja su jedni prema drugim činili u proteklom ratu. Smetao je i strancima jer se strani faktor uvijek vodi parolom: zavadi, pa vladaj. Čudno je kako se ljudi uvijek i najlakše zavađaju po religijskoj osnovi, iako bi religije po prirodi stvari trebale preslikavati nebeski mir na zemaljski nivo. Nešto je očito krivo sa interpretacijama religijskih tekstova.

U ovom, još konkretnijem slučaju, na Štefi sa unukom, dok je izlazila niz hodnik pored štandova sa slatkišima i kokicama sa karamelom, nasrnula su trojica muškaraca vidno spremnih na incident. Štefi je često bila žrtva bošnjačkog ili srpskog nacionalizma, ali sada je bilo jasno kako ovi nastupaju sa stajališta hrvatske desne opcije. Počeli su da vrijeđaju. Štefi naravno da nikad nije bila navikla na vrijeđanja, ali još i nikada nije bila sama sa unukom u opasnosti. Kako se desilo to da sama sa unukom sada stoji pored trojice siledžija? Kako je mogla to sebi dopustiti? Nije smjela biti ovako neoprezna.

Muškarci su joj se unosili u lice: „Gdje ti je sad krepani Tiiito?! Je li krep’o Tiiito?!“ Dugo i tugaljivo izvlačili su glas „i“ i sve je zvučalo jako prijeteći i odvratno.

Veronika je stajala ukočena od straha jer joj je odmah bilo jasno kako ovo nisu likovi poput Hectora iz Tom and Jerry crtića. Ličili su na neke mnogo opakije pse. Skupila se iza bakinih skuti i glasno je jecala.

„Zašto su ovi ljudi ovakvi? Zašto napadaju moju baku? Moja baka nije nikom ništa nažao učinila. Ona je najbolja baka na svijetu…“ – mislila je Veronika, ali je ćutila. Nije mogla ništa progovoriti. Posmatrala je ružne i opasne ljude čija su lica bila crna i crvena. Imali su nepravilne i žute zube u ustima i velike i prljave nokte na prstima. Izgledalo joj je kao da ne izgovaraju riječi već da iz usta bljuju vatru. Oh, kako su bile u strahu i nemoćne.

A onda je iz mase koja je samo nijemo posmatrala incident dotrčao dječak kojeg je Veronika nakratko srela u kino dvorani. Stao je između trojice napadača i Veronike i njene bake i otresito i glasno rekao: „Nećete ništa nažao učiniti mojoj prijateljici!“. „Nećete joj ništa nažao učiniti! Nećete joj ništa nažao učiniti…“ – ponavljao je tako naglasivši svoju odlučnost da zaštiti Veroniku. Izgledao je kao mali, odvažni vitez sa velikim srcem.

Napadači su zastali. Bili su zbunjeni. Zaista nisu znali šta da rade. I onda su, naglo i neočekivano, kako su i došli, udaljili se sa scene. Otišli su među masu. Masa ih je progutala. Masa nije reagovala. Na neki način, masa ih je štitila. U stvari, to i nisu bili individualci, pojedinci, bili su to ljudi iz mase koja ih je čudnovato uobličila, a onda ponovo povratila k sebi, svome biću, onome što suštinski masa i jeste – bilo da se radi o ekstremizmu iz jedne, druge ili treće nacionalno-vjerske grupacije u zemlji – gomili koja je u najmanju ruku indiferentna i oguglala na zlo kao uznapredovanu kategorijsku društvenu pojavu.

Mali vitez je ponosno stajao pored male princeze. Otjerao je pse koji su bljuvali vatru. Baka Štefi je još bila u šoku. Veronika je potrčala u zagrljaj dječaku. Ali nije stigla. Još prije nego ga je uzela za ruke, dječaka je snažno povukao njegov otac kojem se očito nije dopala uloga malog princa. Otac ga je brzo udaljavao od Veronike. Veronika je stala i pitala: „Ko si ti? Kako ti je ime?“

Dječak se okrenuo i nasmiješio prema njoj – i samo tren prije nego se otac s njim izgubio u masi, odlučno rekao:

„Ja sam tvoj cuka Hector! Vau, Vau…“