ENG
Razgovarao: Dražen Stjepandić, Tjedno.hr
Nova knjiga Predraga Matvejevića s naslovom “Granice i sudbine” i podnaslovom ”O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije” je deveta po redu knjiga u izdanju V.B.Z.-a iz Zagreba. Ukupni broj do sada objavljenih knjiga Predraga Matvejevića ne zna ni on sam. Kaže da su se neke knjige prelijevale u druge, posebice u prijevodima na strane jezike. Do sada je najprevođeniji “Mediteranski brevijar“ koji je preveden na 21 strani jezik, nedavno i na esperanto. Za neke svoje knjige kao što su famozni “Razgovori s Krležom”, koja je još u bivšoj Jugoslaviji doživjela desetak izdanja, rekao mi je da se on ne smatra autorom tog bestselera jer Krleža je govorio i kreirao njen sadržaj, a on je samo zapisivao što je najdominatnija ličnost hrvatske kulture u prošlom stoljeća govorila.
O jugoslavenstvu profesor Matvejević je objavio knjigu još za vrijeme druge Titove Jugoslavije “Jugoslavenstvo danas” (1982.,1984.). Tada pisati o tome bilo je poželjno koliko je danas nepoželjno. No, profesor Matvejević se te ideje nije odrekao ni danas, kada ona u medijskim krugovima malo koga zanima čak ni da raspali po njoj.
“Napast će me u Zagrebu i Beogradu podjednako”- rekao mi je Matvejević prilikom jednog od naših susreta oko Jelačić placa.
“To je odlično, knjiga će se bolje prodavati”- rekao sam mu.
Vidjet ćemo koliko će medijima biti zanimljivo. Zasad najnovija Matvejevićeva knjiga polučila je daleko veće zanimanje medija u Francuskoj, ali kako svaka knjiga ima svoju sudbinu, pa i ovu, koja u naslovu spominje baš sudbinu, prepustimo je njenom životu.
Osobno ću se usuditi primjetiti kako je po meni ovo možda najbolje napisana knjiga gospodina Matvejevića. Na vrlo pismen, suptilan i rafiniran način, kakav je gospodin profesor Matvejević i sam, opisuje povratke i odlaske tog međunarodno uvaženog intelektualca u razne krajeve bivše Juge, za vrijeme i nakon ratnih zbivanja, od rodnog mu Mostara, Sarajeva, Sreberenice, Beograda, Makedonije, Crne Gore do susreta s izbjeglim Albancima s Kosova, koji su gumenjacima preko Jadrana zajedno s Kurdima i Kinezima pristizali od albanske luke Valone do pete apeninske čizme u Apuliji.
“Iskrcali bi se u zoru, gazeći bosonogi po plićacima, posrćući na klizavom stijenju. Čekali su ih priobalna straža prihvati i prebaci u najbliži logor – Campo Don Tonino Bello.”- napisao je Predrag u tom poglavlju.
Ova knjiga političkih putopisa je puna opisa koji vas odvode u na mjesto Matvejevićevih putovanja kao da gledate sliku. Prepuna je sjećanja i susreta s ljudima koje doživljavate kao da su pored vas. Ono što je nama piscima krimića jako važno, ima motor u sebi i ne ispušta se iz ruku, premda nije pisana u komadu nego je sastavljena od raznih tekstova pisanih i objavljivanih tijekom onih ratnih godina.
Kad je u Zagrebu gospodina Matvejevića često se može sresti kod Hale, kako kolokvijalno zovu kafić Cup na početku, ili kako gospodin Matvejević kaže na kraju Petrinjske. U tom kafiću poznatom po okupljanju odvjetnika i sudaca, te nekadašnjih sportaša, gospodin Matvejević često sjedi sam i čita novine.
Po dogovoru sastali smo se kod Hale i otišli smo do Kavalira na Trgu gdje smo se nadali da ćemo imati mirniju situaciju za ovaj ekskluzivni intervju namijenjen objavi na portalu Tjedno. Međutim, sjeli smo za stol pored kojeg su sjedile dvije žene, a kad smo počeli razgovor postale su glasnije kao da ih je netko aparatski dvostruko pojačao. Ipak polako, što je razgovor s gospodinom Matvejevićem odmicao bile su sve tiše. Na kraju su ušutjele i slušale su što gospodin Matvejević govori. Prije nego što su otišle predstavile su se i rekle su: ”To treba biti na televiziji”.
Jugoslavija je, ma što mislili o njoj, u svima nama koji smo živjeli u toj državnoj tvorevini, ostavila je neizbrisiv trag. I na njeno javno spominjanje možete računati na nepredvidljive reakcije i to ne samo u Hrvatskoj, nego svugdje gdje je nekada bila.
Može li se vaša najnovija knjiga “Sudbine i granice – O jugoslavenstvu poslije Jugoslavije” smatrati nekim vašim jugoslavenskim brevijarom, na tragu “Mediteranskog brevijara”?
– To su moji tekstovi iz raznih dijelova Jugoslavije. Otišao sam 1992. iz Hrvatske kad su mi pucali u poštanski sandučić. Vidio sam što se tu dešava, vidio sam rat u mojoj rodnoj Bosni i Hercegovini, vidio sam Mostar i stari most ispod kojeg sam se kupao u hladnoj i studenoj Neretvi. Otišao sam prvo na četiri godine u Francusku, onda sam pozvan u Rim gdje sam ostao četrnaest godina. Sve skupa sam mislio da ću nekoliko mjeseci biti vani, pa ću se vratiti na svoje radno mjesto. No, dao sam ostavku i vani sam ostao osamnaest godina. Vidjevši da se obnavljaju stvari koje su zabilježene u Drugom svjetskom ratu, veliki intezitet sukoba, posebno je trpjela Bosna, mene je ponukalo da to opišem. Na tisućuti dan opsade Sarajeva bio sam tamo i morao sam to opisati. Brevijar je molitvenik, a knjiga “Sudbine i granice – o jugoslavenstvu poslije Jugoslavije” nije molitvenik.
Meni izgleda kao da je pristup sličan?
– Autor je isti, ali u ovoj knjizi nema kronologije. Nisam pisao što se dogodilo 1993., a što 1995. nego sam to pokušao tematski povezati i od toga napraviti jednu knjigu vodeći se idejom o jugoslavenstvu koje je bilo osobito intezivno u Hrvata u 19. stoljeću. O jugoslavenstvu prije Jugoslavije i poslije pada Jugoslavije. To nije bilo isto jugoslavenstvo. Danas se nekoga vrijeđa kad mu se kaže da je Jugoslaven ili jugonostalgičar. A nekada se akademija koja je bila najveća kulturna institucija u Zagrebu zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i samo se tako zvala u Zagrebu.
VAŽAN DIO POVIJESTI
Koliko je stara ideja jugoslavenstva toliko je stara i ideja borbe protiv nje. Kako je negiranje jugoslavenstva prevladalo?
– Došla je jedna nepovoljna situacija u svijetu, došlo je do ekonomske krize i jugoslavenstvo se počelo negirati. Tko bi zamislio negiranje Jugoslavije 1948. kad je Jugoslavija bila jedina zemlja u Istočnoj Evropi koja je maknula staljinističku garninturu i ukinula staljinističku praksu. Tada da su napravili ne znam kakve izbore svi bi bili da ostane Tito i Titov režim. Staljin nije bio samo jedan brkati komunistički vođa nego i jedan od najvećih pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Samo za oslobođenje Berlina je poginulo stotinu tisuća sovjetskih vojnika. Izaći iz toga i stvoriti jednu zemlju koja nije bila idealna, ali kad su nam dolazili kolege iz Praga, Budimpešte i raznih slavenskih zemalja govorili su nam:”Vi ste Amerika.” Nekada sam kolegama iz istočnih zemalja u Društvu književnika znao dati cijeli svoj honorar da si kod nas kupe ono čega kod njih nije bilo. Povijest se mijenja, došlo je do novih situacija, do novih tipova nacionalizma. Internacionalizam je tražio koherenciju kroz 19. stoljeće, a šest mjeseci sam kopao po povijesnim vrelima da pokažem kako su Hrvati bili najveći Jugoslaveni. U knjizi sam objavio šezdeset stranica dokumenta. Brojni veliki pisci su zastupali tu ideju. Matoš je napisao naša literatura bit će velika tek kad se spoje dvije literature u jednu. A Matoš je bio i Hrvat s jednim posebno jakim senzilibitetom.
Hrvati su nesumnjivo bili nostitelji ideje jugoslavenstva. Međutim niste spominjali knjigu “Sumrak ideala” Ksavera Šandora Đalskog?
– Želio sam pokazati važan dio hrvatske povijesti. Moja knjiga ne ide zatim da se bori za jednu novu treću Jugoslaviju, mislim da je s tim konceptima gotovo. Ti koncepti su imali pozitivnih efekata u 19. i dijelu 20. stoljeću i koji su na internacionalnoj razini izgubili svoju efektivnost. Ja sam za to da se procjenjuje povjest prema paradigmama koje imamo u povijesti i prema paradigmama koje su izvan naše povijesti. Prema tome će izači nova rješenja i daljnja sloboda izražavanja.
Ksaver Šandor Đalski u “Sumraku ideala” je napisao kako bi da su ujedinjenje Italije vodili Sicilija i Napulj umjesto razvijenog Pijemonta završilo kao ujedinjenje južnoslavenskih naroda pod vodstvom Srbije. Slažete li se s tim?
– To su sve pretpostavke iz kojih ne možemo izvesti povijesnu realnost. Činjenica je da je NOB sa svim svojim žrtvama spasila ugled svim narodima u svijetu koji su sudjelovali u tom jednom velikom pokolju.To je jedan veliki podvig i zato mislim da je Tito najveći političar na ovim prostorima, a ne zato što mu je stotinu stranih državnika došlo na pogreb. No, bez obzira na to ja sam svojedobno još dok je bio živ Titu napisao pismo i tražio sam da se povuče sa svih položaja. Smatrao sam da je doživotno predsjednikovanje u suprotnosti s poimanjem modernog svijeta.
Kažu da je Tito znao da će se Jugoslavija raspasti?
– To je kao ona pjesma “ko to kaže, ko to laže…” Ne vjerujem da je to Tito znao.
U vašoj najnovijoj knjizi citirate i Titovog generala Koču Popovića koji vam je u jednom pismu odgovorio, pa citiram “Sve što je propalo imalo je valjani razlog da propadne”.
– To je jedan Kočin nadrealistički pristup. Napisao sam jedan esej kako i zašto je propada Jugoslavija. Taj esej sam završio konstatacijom da je Jugoslavija mogla propasti bez toliko žrtva, kao što se bez toliko žrtava mogla očuvati.
Je li Krleža znao da će Jugoslavija propasti?
– Krleža je bi čvrsto za Jugoslaviju. U knjizi sam naveo jedan Krležin citat i čini mi se važnim pročitati što je za njega jugoslavenstvo. ”Jugoslavenstvo je širi pojam nego što misle. Često to meni negiraju, a ja sam jugosloven, ali ne iz perspektive Aleksnadra Karođorđevića ili Pere Živkovića. Ja sam i Srbin bolji od Bulatovića ili Antonija Isakovića. Bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i jugounitarist, za Srbe frankovac i ustaša. Za ustaše opasan narcist i komunist. Za marksiste salonski komunist. Za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane sam poslije rata bio kriv što je do svega došlo…“ Neki dan sam se čudio dok sam bio u Beogradu gdje su se održavali Krležini dani u teatru i sedam dana se nisu mogle dobiti ulaznice. Ovdje u Zagrebu za Nušićevu “Gospođu ministarku” također nisi mogao dobiti ulaznicu. Postoji jedna želja da svatko unutar svojih granica prihvaća iz druge kulture ono što mu je blisko i srodno i što razumije unataoč malim razlikama koje postoje. Prije deset godina to bi se smatralo izdajom i u Zagrebu i u Berogradu. Kulturna suradnja ima neke svoje procese i oni se odvijaju koliko god se ti procesi pokušavaju zaustaviti, jer kultura ne uspijeva naći neke druge pravce djelovanja, uključenja. Dopušta prijelaz u neke vrste subkulture, a ne u neke otvorene tipove nacionalne kulture i taj proces treba procijeniti u svakoj vrsti nacionalne kulture, ali ne zatvoriti se nego ići prema svijetu. Opasno je za demokraciju kada postane demokratura. Druga jedna substistucija koja se javlja u tom procesu je sloboda izražavanja koja ne postaje izražavanje slobode. Danas možete svašta napisati, postoji velika sloboda izražavanja, ali malo izražavanja slobode. Druga zajednička pojava u svim državama na tlu bivše Jugoslavije je siromaštvo i opljačkanost. Nezaposlenost, mladi teško nalaze svoj kruh. Veliki je problem kako kreirati vlastitu sudbinu i kako biti sudionikom vlastite sudbine. Sudbina je zapravo više metafizički pojam nego realistički. Tko zna što je sudbina. Je li nam sudbina bila da budemo zajedno ili nas je sudbina uvodila u ovo sada.
U knjizi ste napisali i tko je autor imena Jugoslavija?
– Matija Ban, danas zaboravljeni pjesnik iz Dubrovnika. Po njemu se zove Banovo Brdo u Beogradu. U pismu Karađorđu u 19. stoljeću je spomenuo izraz Jugoslavija.
ZG I BG
Za propast Jugoslavije najviše okrivljujete zahuktale i zaslijepljene nacionalizme. Imali još nekih razloga za propast Jugoslavije osim nacinalizama i nesumnjivo loše ekonomske situacije?
– Obično se pretjeruje u tome kako nas je nekada Jugoslavija pljačkala, zar danas sama sebe Hrvatske ne pljačka jednako kao i Srbija samu sebe?
Neki dan se u Splitu pojavio transparent ZG=BG, nakon čega je glavni komentator “Glasa koncila” tu pojavu nazvao orijunaštvom. Kako komentirate te usporedbe?
– To su brzopleti odgovori bez fundamentalne analize i fundamentalne interpretacije za svakodnevnu upoterbu.
Dok govorimo o ideji jugoslavenstva koja je imala svoj povjesni razvoj, čežnju i državno ostvarenje u dva navrata, te također u dva navrata jako krvav raspad, mislim da je bitno spomenuti problem Balkana u europskim okvirima. Balkan je nekada bio širi međunarodni problem kao primjerice Bliski Istok danas. Zašto je Balkan bio takav problem? Jesu li Turci donijeli tu zluradost na ova područja ili su ovi narodi i prije Turaka imali tu jednu koljačku karakteristiku?
– Na Balkanu je nastala europska odnosno Zapadna civilizacija. Balkan je dao veliki doprinos Mediteranskoj civilizaciji. Balkan nije mjesto proklestva, a novija povijest ga je gurnula u jednu situaciju proklestva. I starija povijest na razmeđu puteva sigurno je imala neka svoja iskušenja. Mi smo pojam Balkan uzimali samo u jednom pogrdnom značenju, zaboravljajući pritom da je Balkan jedno od izvorišta evropske kulture. Mnogo više ljudskoj kulturi je donio Balkan nego nordijski sjeverni prostor, koji je civilizacijski tako puzao, ali nisu pritom gubili. Mi smo na Balkanu često gubili, upoznali smo iskustvo gubitništva. To gubljenje i gubitništvo je ostalo u svijestima, u akceptacijama i neakceptacijama mi smo suočeni s tim.
Neki dan smo na portalu Tjedno objavili reportaže Lava Trockog iz Prvog balkanskog rata. Opisivao je kako su Srbi nemilosrdno klali Arbanase, kako su tada nazivali Albance. Zatim su nastala klanja između Srba i Bugara. Koljači na srpskoj strani već tada su se zvali četnici. U otvorenoim povijesnom razmatranju koje bi trebalo nastatu zahvaljujući otvorenom razmatranju jugoslavenske ideje možda bi bilo dobro utvrditi tko je prvi počeo klati?
– Tu su nastale male državice s konkurentskim stavovima jednih prema drugima. Borili su se tko će dobiti više prostora. Svaka ima neku svoju memoriju, a memorija traje duže od ljudskog vijeka. Znate onu pjesmu koju je narod prihvatio: ”Uze deda svog unuka, pa sjede na krilu pa mu priča i kazuje što je nekad bilo.” Kada takvim mjerilima sudite o tragediji Drugog svjetskog rata na raznim stranama, gledate kako memorija stvara događaj, a događaji povijest. Taj niz stvorenih događaja determinira pristupe povijesti. A samo dubokom analizom treba utvrditi što je postalo događaj i kako je ostalo događaj, pa, možemo doći do kritičke povijesti koje na ovim područjima vrlo malo ima. Svatko želi prebaciti krivnju na drugoga. A Srbi su nas još u staroj Jugoslaviji maltertirali, pljačkali, uzimali našu teritoriju. Nakon osamnaest godina života u inozemstvu stalno sam se vraćao u Zagreb, Sarajevo, Sreberenicu i razna druga mjesta gdje su počinjeni zločini i gdje je padala krv. Ostatak memorije kao događaja, koji formira još seriju događaja kojim želi opisati postdogađajnu radnju. Mi smo navikli na jednu povijest punu verifikacija bez i jednog adekvatnog kritičkog tumačenja i opravdanja.
TRAGEDIJA JASENOVCA JE STVARALA DRUGE TRAGEDIJE
Koliko je ideji jugoslavenstva naškodila strahovlada s kojom je ta ideja provođena?
– Ne mislim da je to bila strahovlada u pravom smislu riječi. To je bila vlada slabo organiziranog društva koje je opet stvaralo neke svoje mitove. Bleiburg je naravno bila tragedija, tragedija nakon Jasenovca je stvarale druge tragedije. Tragedija otežava realan pristup povijsti spremnost da se kritički gleda na odgovarajuću povijest.
Čitao sam neke tekstove Maksa Luburića. U njegovim zapisima o djetinjstvu u Hercegovini sam pročitao kako su mu starojugoslavenski žandari odveli oca na Božić, na smrt su ga prebili i nakon toga pozvali su njegove da ga mrtvog preuzmu. Jugoslavenska ideja se provodila silom i uz jak rušilački nagon koji postoji kod ovih naroda, a koji bi eksplodirao nakon što bi se oslobodili straha i terora, obadvije Jugoslavije su morale završiti u krvi. Može li se jugoslavenstvo provoditi bez čvrste ruke i što se u budućnosti u tom pogledu iza brda valja?
– Razvijanjem otvorene kulture pružaju se mnoge mogućnosti. Kad to kažem ne mislim napraviti jednu novu Jugoslaviju, mislim da to nije moguće, ali tko zna kakve će biti mogućnosti i što će napraviti buduće generacije. Ulaskom u Evropsku uniju moći će se otvoriti nove komunikacije prema evropskim kriterijima. Kulturne, ekonomske i socijalne odnose uspostavljat će između sebe sada samostalne države s područja bivše Jugoslavije. Mislim da će doći do neke konfederativnosti, ali svatko će imati svoju vladu i poslanike. To će naprosto nalagati evropski kriteriji i ako se ne budu poštivali dolazit će do kazni, pa na kraju i isključenja iz Evropske zajednice.
A što je sa suradnjom među nacionalistima je li i to jedna vrsta jugoslavenstva?
– Ne bih to nazvao ni suradnjom, to su analogije koje se dodiruju a čim se pruži prilika one ulaze u sukob. Postoje situacije prekida sukoba posebno u vrijeme obruča kad se dojučerašnjem neprijatelju pruža ruka, ali nacionalizmi su pod utjecajem memorija i spremni su nastaviti prošle sukobe. Žrtvovati drugoga, ne okrivljivati nikoga svog. Naša povijest je uronjena u jednu prošlost koja nije produktivna.
Šverceri i mafijaši su neprekidno surađivali čak i za vrijeme najvećih ratnih operacija. Što mislite o uzajamnosti švercera i lopova s područja bivše Juge?
– Nisam upučen u to. Jugoslavenstvo poslije Jugoslavije sam ispitivao s jednog kulturnog stanovištva. Na naslovnoj stranici moje knjige je slika Ede Murtića koja se pojavljuje u Krležinim “Zastavama”. Kreleža, Murtić. Sudbine i granice. Granice će ostati, a kave će biti sudbine tih granica ne znam. Ako budu po europskim kriterijima, onda sjajno. Neka budu takve granice prohodne bez pasoša i gubljenja vremena, Kupuješ što hoćeš, nema carine. To bi bio idealan put. Sad smo na samom početku toga puta. Hrvatska i Slovenija su ušli u Evropsku zajednicu. Hrvatska s dosta teškoća, Slovenija je krenula briljantno, a onda je pala. U okviru vlastitih granica moći ćemo surađivati, a svatko će birati svoje vođe, vrhovnike i svoje poglavare. To mi se čini kao idealna mogućnost, a drugačiju mogućnost i ne vidim. Oni koji hoće konflikt mogu ga ostvariti samo na nižim nivoima. Evropa ne bi dozvolila nikakav novi sukob na Balkanu. To je iluzija starih, glupih i zaostalih nacionalista.
Rekli ste mi da zbog vaše knjige “Sudbine i granice prije i poslije Jugoslavije” očekujete napade i u Zagrebu i u Beogradu.
– Očekujem rezerve.
Zasad nema većeg medijskog inetersa ili će se tek dogoditi?
– Možda će se medijski interes tek dogoditi. Znate, što mene pošteđuje, za vrijeme Titove Jugoslavije branio sam brojne intelektuace i pisce dok su bili u zatvoru, s kojima se inače nisam slagao. Ne samo Vladu Gotovca, braću Veselicu, Kocbeka, nekoliko srpskih pisaca, Aliju Izetbegovića s kojim sam kasnije imao jedan susret u Parizu, pitao me da mu pomognem sastaviti jednu deklaraciju koja bi pomogla u onoj situaciji. U bivšoj Jugoslaviji branio sam mnoge vjernike. Nisam vjernik, ali majka i otac su mi bili vjernici. Mislim da vjerništvo i nevjerništvo ne treba stavljati u neke političke kategorije, to bi bilo idelano, ali nije tako bilo.
Branili ste i Tuđmana dok je bio u zatvoru. Je li vas Tuđman kasnije branio kad je došao na vlast?
– Tuđmana sam jednom branio kad su liječnici dali izjave da je prebolio četiri infarkta. Kasnije je igrao tenis i s teniskim asovima. Kako netko tko je imao četiri infarkta može igrati tenis sa izvrsnim tenisačima? Kasnije mi je bilo žao što sam ga branio, posebno nakon njagove niske izjave da mu žena “nije Srpkinja ni Židovka”. Jedan državniik da to kaže danas u Evropi…
GLASAO SAM ZA JOSIPOVIĆA
Zašto su u Hrvatskoj Katolička crkva i ljevica u tako permanentnom nepomirljivom odnosu za razliku od Poljske ili Fransuske?
– Nemamo socijalnih pokreta koji su gajili kršćanstvo i bili na ljevici. Ako se ponosim nekom od svojih obrana to je obrana Evarda Kocbeka, koji je bio u Jajcu zastupnik na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, a kasnije je doživio razne kritike. U Poljskoj je crkva stradala kao poljska Katolička crkva, a komunistički režim u Poljskoj je uvezen iz vana i apriori je bio antipoljski. Katoličanstvo u Poljskoj je drugačije nego kod nas, kao što je pravoslavlje u Rusiji bilo drugačije nego u Srbiji. Sad se pravoslavlje u Rusiji ponovno budi i vidjet ćemo što će dati i postati. Hoće li nadilaziti granicu katolici-pravoslavci i koliko će univerzalno kršćanskog prevladati nad nacionalno-krišćanskim. U Hrvatskoj kad zastupate univerzalne kršćanske vrijednosti niste domoljubi kad to spominjete kao da napadate crkvu, a univerzalno kršćanstvo je prava obrana crkve i vjere.
I dalje na političkoj sceni prevladava podjela na ljevicu i desnicu.
– Reference današnje ljevice i desnice u odnosu na prethodne ljevice i desnice su nedovoljne i bez pravog smisla i pravog opredjeljenja. Stvari su dobile svoje projekte, svoje intezitete, partikularitete na raznim stranama. Danas i Evropa ima svoje zahtjeve, a u Evropi često nije jasno što je lijevo, a što desno. Što se mene tiče ja sam za jednu socijaldemokratsku opciju. Nisam član ni jedne partije, ali, naravno, glasao sam za Josipovića.
Kako komentirate ogromne gužve koje su se događale za vrijeme glasanja u vašem rodnom Mostaru? Osjetite li tu jednu antihercegovačku histeriju koja postoji među Hrvatima posebno u Zagrebu?
– Hercegovci su uspješni u poslovnim krugovima, marljivi su, rade i pomažu se međusobno. Imaju jednu vrlo živu zajedničku memoriju. U Hrvatskoj moraju naći načina kako da se ne događa ono što se događalo za vrijeme predsjedničkih izbora.
Kažu da u Bosni i Hercegovini osim tri vjere postoje i tri vrste tla što izaziva još veću nersreću negoli tri vjere ne jednom mjestu?
– Čuo sam za te teorije i dočekao sam ih s podsmjehom isto kao i bosanske piramide. To su mitologije koje traže opravdanje i oslonac. Traže podršku, a onda se pretvaraju u ideologije, a ideologije su jedna iskrivljena svijest. To nije moja definicija, nego definicija koja je nastala još u 19. stoljeću, a te iskrivljene svijesti su najveća opasnost.
JEZIK ODREĐUJE
Nešto što će ostati velika poveznica i inetegracijski faktor na ovim prostorima je jezik, odnosno štokavski jezici kojih sada službeno ima četiri. Jesu li svi ti jezici potekli od bosanskog kojeg je Katolička crkva nazivala lingua illyrica?
– Te priče o jeziku su postojale još u prošloj Jugoslaviji. Tada se raspravljalo jesu li to dva jezika ili jedan, sad ih ima četiri: hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski. U svakom slučaju se razumijemo jedni s drugima. Razlike nisu velike, a kako riješiti razlike, a da ostane pravo na razliku to je problem o kojem se nije vodilo računa jer je politika upravljala jezikoslovljem, jezikloslovlje se formiralo prema političkim kriterijima, a ne izvorno jezikoslovnim. Kad sam došao u Rim naši su se svađali kako taj jezik službeno nazvati i pozvali su i mene da se priključim raspravi govoreći: “Vaši su radovi pomirljivi, dajte nam neko rješenje”. Rekao sam: “Uzmite lektore iz Zagreba i Beograda, pa neka studenti vide što je istina u toj razlici.” Bitno je istaknuti da se broj studenata koji studiraju štokavske jezike u Rimu udeseterostručio, a na nivou nerazumjevanja ne može se reći da su to različiti jezici koji se ne razumiju. U literarnom smislu pogledajte kako je pisao Matoš, a kako Krleža. Kod Krleže dok nađete vlak umjesto voz morate se namučiti.
Krleža je pisao i tačka umjesto točka.
– Ili A.B. Šimić moj omiljeni pjesnik iz Hercegovine, pisao je i ekevski. Nitko mi ne može osporiti krotizam kojim se služim u pisanju ili srbizam kojim se služe moji susjedi.
O tome prave rasprave još nije bilo. Bile su samo rasprave u kojim se politička metodologija nametala izvornom jezikoslovlju.
Kako će izgledati razgraničenje u jeziku?
– Mislim da će to biti oslobođenje, ja sam da ljudi slobodno pišu i govore, a ne pišeš pa se uplašiš ovo je srbizam, pa ovo je krotizam.
Pričamo o hrvatskom i srpskom, a što je s bošnjačkim i crnogorskim? Može li postojati crnogorski jezik, ako je otac crnogorske pismenosti pisao da piše srpski?
– Kad bi se sredile političke situacije tome bi se mogao dati jedan prostor slobode izbora i slobode uopće. I to bi sigurno bio prvi stupanj razlike od onoga što je bilo prije. U svakom slučaju to je bitno jer jezik određuje, jezik determinita i jezik sudjeluje u stvarnosti i u stanovitom smilu je formira, uobličuje. I to svakako valja uzeti u obzir “ O tom, potom”- kako narod kaže. 
