Teško Franje

Povezani članci

• Marinko Čulić: Naši mili ekstremisti i zločinci
• Bilježnica Robija K.: U ime obitelji
• Zlatko Jelisavac: Kad lišće pada
• Desna i lijeva struka
• Krvavi 29. novembar
• Oliver Frljić: Jugoslavenstvo je fantazma onih koji vode mentalni rat sa zdravom pameću

Sreća pa je inauguracija zadnje fašničke nedjelje, pa sve te podjele, pljačke, huškanja, šovinizme, izdajice, špijuniranja i faš(n)izme nitko neće primjetiti pod maskom “svi ste vi moji”. I tako, Franjo Tuđman će postati ponovno predsjednik. Dobro neće Tuđman, već Karamarko. Dobro, OK, neće Karamarko, već Kolinda Grabar Kitarović. Nije kara, nego kita.

Piše: Ivan Galić, Dišpet

Nema tog homo politicusa kojem  nije kristalno jasno kako ništa ne izaziva veću živost kod glasača doli mrtvi Tuđman, samo su to neki shvatili davno prije, a Josipović par dana prije kraja izbora. Nema ništa lukrativnije nego monetizirati davno upokojenog Ćaću i na njemu dizati kredite kojima se kupuju glasovi. Jednako tako, nema ništa paranormalnije u Hrvatskoj od pulsirajućeg zagrobnog života koji je zajebao i biologiju.

Franjo Tuđman nikad življi vodi tako već 14 godina aktivni zagrobni život, sve gladajući preko čijih će se usta njegovo ime prevaliti. Umjesto da se prevrće u grobu, sad ima životnu priliku da se prevrće i na vlasti. Naravno da taj come back nema smisla bez popratne pirotehnike desnila iz devedesetih. Treba biti iskren i napisati kako nije samo desno plućno krilo održavalo na životu pokojnika, već da i cijela bulumenta lijevo-liberalne reprezentacije ima zasluge. U tom smislu nema mjesta sad naricati zbog Karamarkove retuđmanizacije, kad ni detuđmanizacija nije provedena bez osujećenja. Nije problem kad se desnilo drži ustezulji vlastite ludare, već kad mu se iz oportunih razloga otvore vrata da uđe u praksu i retoriku tamo gdje mu nije prirodno stanište.

Uz pompoznu najavu demontaže blaženo preminulog, prva stvar koju je napravila Račanova koalicija bilo je ishođenje Deklaracije o Domovinskom ratu u Saboru, na prijedlog HDZ-a, kako bi ovjerila pečatom države da je rat bio besprijekorno čist i bez mrlje. Taj certifikat, 100% ekstradjevičanski Tuđmanov pohod, ima je za cilj umiriti unezvijerene branitelje koji su isukali očnjake i pripremili puč zbog dolaska “komunista” na vlast. Iz istog trtaroškog refleksa nisu imali volje ni snažnije prigrliti srpsku manjinu i ponovno je vratiti pod svoj kišobran, što su propustili i u osvit rata, već su je prepustili Raškoviću a kasnije Sanaderu. Nojevo okretanje glave, uz pokoji glasniji vokativ, bio je spram počinjenih ratnih zločina i servilno koketiranje s ustašofilskim mitovima.

Spomenik Francetiću u Slunju, medijsko riganje nesnošljivosti, kršenje ljudskih prava, špijuniranje novinara, opozicije i građana, neformalne i formalne ulice Mili Budaku, ratoborne sinjske Alke samo su dio kulise toga vremena. Stotine spomenika i tisuće ulica Ocu nacije samo su dale do znanja u kojem smjeru idemo. U pozi stražara Prvi Predsjednik sve vrijeme bdije nad vlastitom rakom, sve gledajući kako ga epigoni i lažni reformatori otkopavaju kako bi nahranili “stoku sitnog zuba”.

Duhovito je izgledalo onda, a i danas izgleda, kad su ovi s lijevog krila htjeli obući odijelo Veliki Hrvat, ali nekoliko brojeva veće, pa sve tako traljajući i gazeći na nogavice, pohodili Bleiburg. Začudno, Bleiburg su pohodile sve lijeve okomice – od Račana, Milanovića, do Josipovića – ali ne i Tuđman. Nastavak politike nacionalne pomirbe, prevedeno – revitalizacija ustašije, nije bez otpora pustila “odnarođene komuniste” u isto kolo sa zdravim pobjedničkim snagama. Ono splitsko komešanje oko postavljanja Tuđmanovog spomenika u svrhu izbora, u gradu gdje su njegovi poduzetnici ostavili živu ranu u industriji, gdje je NOB sveden na peting, odnosno predigru Domovinskom ratu, popraćeno je klimoglavo od strane SDP-ovog vijećnika Baldasara. Jednako tako će, u formi gradonačelnika i njegov supotpis, biti dočekano i postavljanje umivenog frankenštajn-spomenika HOS-u. I jednako tako će gradonačelnik dočekati konačno završenje spomenika sa “Za dom spremni”, ovaj put u domobranskoj pozi, sve nećkajući se što je prije bilo – stari hrvatski pozdrav ili ustaše.

Jedini iz vremena Račana, i kasnije, koji je ozbiljnije pružao napore u detuđmanizaciji bio je Stipe Mesić objavljivanjem Tuđmanovih transkripata, umirovljenjem general-političara, i deklarativnim antifašizmom. Ali ni to nije bilo dovoljno da poremeti prethodno uspostavljenu matricu za regrutiranjem pseudopatriota gdje se razlike utvrđuju samo na osnovi intenziteta javno izraženih državotvornih pravolinija.

Sad kad je Kolinda G. Kitarović izabrana za nasljednicu Izumitelja države, i time iznenadila i samog Karamarka, nema više mjesta sramežljivosti. Prvi koji je to pokazao, u vidno pijanom stanju, bio je Božidar Alić, uživo za HTV iz stožera izabranice, sve uzbuđen zbog pobjede nad “udbaškom, srbofilskom, četničkom strujom”. Ako vam još nije jasno o kojoj struji je riječ, dopustite da vam predstavim “neprijatelje” pobliže, uživo iz Alićevih kolumni, pa se možda i prepoznate: ”Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo rješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.” Da ti ostaci nisu neka apstrakcija, potpuno trijezan splitsko-dalmatinski župan apostrofira naknadno na radiju kako se radi o “komunističkim ostacima”. Željama i pozdravima se pridružio iThompson preko Facebooka: “Pošaljimo u zaborav te ostatke jugokomunizma i završimo ono što smo započeli devedesetih. (…) odijelimo žito od kukolja, i počnimo ostvarivati naše snove.”

Prvi službeni posjet ravno iz stožera izabrana predsjednica je odradila pod šatorom svoje pretorijanske garde, koji su u duhu apolitičnosti i nezainteresiranosti, prethodno na Savskoj 66 s bakljama proslavili pobjedu “zna se” koga. Malo se poslikala kraj postera “100% protiv Hrvatske”,sa facama Josipovića i Vesne Teršelić. Zgodno mjesto za slikanje. Inače, na šatorima su se kočoperili i posteri protiv Jugoslavena i Jugoslavije, i “oba su pala”, aludirajući kako će u dva poteza pasti predsjednik i premijer, poput JNA avijacije. To je to zajedništvo o kojem je trubila u kampanji, baš kao s reklama. Naravno, kad je već u šatoru, trebalo je nešto i obećati. Pa je zgodno rekla kako ”nitko neće Domovinski rat zvati građanskim ratom”. Nitko, osim Ustavnog suda, već sutra, u slučaju Glavaš. Jednako tako je dodala da će nastaviti tako gdje je stao dr. Tuđman. Zgodna stvar za slikanje.

Kako bi nastavila što uspješnije gdje je Tuđman stao, pobrinuo se svojom molitvom Svevišnjem i sisački biskup Košić, sve kako bi buduća predsjednica, prva koja eto nije partijski kadar, izvukla domovinu iz “udbaških ralja”. Onih ralja u čije čeljusti je sam Franc Tuđmanescu zavidavao udbaške zube, malo za obranu u ratu, malo za reklamiranje pomirbe s neustašlukom. Opet zgodna stvar za slikanje.

Kako bi nastavio što uspješnije gdje je Tuđman stao, pobrinuo se i sam Karamarko. Biranim riječima, a i smješkom na Kevine jame, ili gay pride u dvorane, recimo. Pa je bilo tu i jugofila, jugoslavena, onih koji ne vole Hrvatsku, nisu je sanjali, i koji je ne žele. Nedavno je u duhu “tuđmanovske Hrvatske” kako je sam nazvao svoj projekt, Tuđmanovu pomirbu proglasio mrtvom, jer “oni drugi” ne žele neovisnu Hrvatsku. Jesu li “oni drugi” crno-zeleno-žuti vragovi, jugokomunistički ostaci, 15% pučanstva što se nije srodilo s hrvatskom državom, djece oficira JNA i potomci iz miješanih brakova, ili su to različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše ibezglavnici, jalnuški diletanati i prodane duše genetski programirane protiv slobodne i nezavisne hrvatske države? Nije baš da je blagoglagoljiv poput uzora, ali dovoljno za deja vu.

Malo je nejasno tko su “oni drugi”, ako smo svi mi Kolindini, kako je u ekstazi govorila. Jesu li “oni drugi” možda glasači SDP-a? Jesu li to ti državni neprijatelji? Zgodno redukcionističko poimanje zajedništva kojeg je, opet buduća predsjednica ispred HDZ-a, do iznemoglosti ponavljala. Tko određuje tko su “oni drugi”? Osim ako ne postoji neko službeno tijelo, neki dujmovići i raspudići, koji u uredovnom radnom vremenu, atestiranim instrumentima i konvencionalnim metodama prokazuju tko ima manjak domoljublja u krvi. To je jedinstvo po Kolindinoj mjeri zajedništva. Totalitarno zajedništvo – kad nisi uz nas, onda si protiv nas. Takav model je viđen u Vukovaru.

Zato je Karamarku potreban “novi Domovinski rat”, kako je rekao nedavno u Imotskom, ali bez oružja. Nema većeg jedinstva nego kad homogenizaciji nacionalnog bića prethodi rat. Ili obrnuto ide? Ratne dezertere će mobilizirati neki novi Drago Krpina, “poslati na frontu, i prvog momenta kad okrenete leđa – pucati vam u potiljak!” Naravno, ne s pravim oružjem. Zato je zgodno to Kolindino političko hrvatstvo, ta kroatizacija nehrvatskog etnosa, kako bi dobili jedinstvenu prepariranu masu koja će disati jednoliko, pače, domoljubno. A one koji budu zahtijevali pluralizam i iskakali iz linije glavom, osobno će Ne zovite me Vaso Brkić pendrekom zatući nazad u liniju, ili vas skratiti za glavu. Građanina kao sukreatora demokracije, u takvoj pećinskoj monolitnosti neće biti, niti po gradovima, niti po selima.

Ako Karamarko uknjiži Tuđmana u Ustav, diplomac Brkić će nas osobno obavijestiti dopisom, kao što to radi i sa svojim članovima, što i kako ćemo misliti, tako da neće biti zabune oko ispravnosti mišljenja. Sve drugo će biti verbalni delikt i protivno Ustavu, a svi drugi će biti persona non croata. Ove potonje će prokazivati Hrvatsko nacionalno etičko sudište, u stalnom sastavu Šeparović i Tomac, optužnicu zastupati Hodak, a čitat će je Božidar Alić uživo u emisiji Bujica. Mišljenja i stavove ćemo usaglasiti sa sudskom praksom koja će utvrditi misaone gabarite, u suprotnom će raditi pendrek. Za sve ostalo, tu je – Josip Buljević, kazat će nam reklama.

Lik koji je odgovoran za “aferu Puljiz”, kao nekadašnji glavni operativac POA-e, Karamarkov učenik, ime je s kojim se špekulira da bi mogao biti novi savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednice. Oporbi mio, a ni vladajućima mrzak. Lik koji je odgovoran za kršenje nacionalne sigurnosti, Ustava, i ljudskih prava novinarki Heleni Puljiz bi trebao biti novi savjetnik za istu tu nacionalnu sigurnost i analizirati tko ju ugrožava. Lik čiji su podređeni državni službenici prijetnjama, ucjenama i maltretiranjem htjeli prisiliti novinarku da špijunira za njih tadašnjeg predsjednika Mesića, oporbenjake, kolege, veleposlanike, i usput plasira dezinformacije kroz medije koji oni naruče – jednostavno ulijeva povjerenje, ako ne i sigurnost. Ako ovo nije the best of 90′, onda ne znan što je.

Sreća pa je inauguracija zadnje fašničke nedjelje, pa sve te podjele, pljačke, huškanja, šovinizme, izdajice, špijuniranja i faš(n)izme nitko neće primjetiti pod maskom “svi ste vi moji”. I tako, Franjo Tuđman će postati ponovno predsjednik. Dobro neće Tuđman, već Karamarko. Dobro, OK, neće Karamarko, već Kolinda Grabar Kitarović. Nije kara, nego kita.