Koča Pavlović: Dubrovnik 2.0

Povezani članci

• Hasan Nuhanović: Svi su tu – majka, otac i brat
• Srđo – onaj ko brani pravicu od krivice!
• Alija Izetbegović po drugi put među entitetima
• Kako je teško oboljeli Hajrudin otišao u Pariz, ali nije vidio Zlatana
• Turističko državništvo
• Gratis kilovati za Lijanoviće

Istorija nas uči da je za sve aktere pogubno kada na Balkanu neko pokušava da vodi bahatu politiku i da nastupa sa pozicije sile. Čak i ako taj neko uživa unisonu spoljnu podršku, poput Miloševića iz vremena kad je bio zakićen lentom „faktora mira u regionu“. Danas se Crna Gora suočava sa susjedskom politikom Hrvatske koja, po mom mišljenju, ne doprinosi izgradnji povjerenja. S novostečenim EU i NATO elanom, hrvatska politika povremeno nastupa prema „neintegrisanom“ komšiluku sa pozicije moći.

Piše: Koča Pavlović

   Ovo se, ponavljam, dešava na Balkanu. Na Ahilovoj peti zapadne politike, u prostoru koji mnogi s razlogom prepoznaju kao novo Putinovo igralište u igri raspirivanja etničkih podjela radi destabilizovanja Evrope. Na Balkanu, čijim velikim dijelom i dalje vlada plejada ratnih političara i neoputinista – od Mila Đukanovića, Milorada Dodika pa sve do Aleksandra Vučića – snažno uvezana korupcijom, skopčana sa organizovanim kriminalom i „konektovana“ na raznorazne obavještajne „otpatke“ iz mračnih budžaka rusko-američkog globalnog sukoba. A korupcija je, valja podsjetiti na ono oko čega smo valjda svi saglasni, najubojitije oružje Putinove spoljne politike.

   Možda nijesu baš svi ratovi bili glupi, ali je činjenica da je ogroman broj glupih, bespotrebnih sukoba vođen diljem Planete. I u toj se vrlo oštroj konkurenciji onaj naš „mali“, dubrovački rat iz ’91/92. sasvim sigurno kandiduje za najgluplji, najbespotrebniji rat koji se ikada desio. Autor ovih redova je prije više od decenije snimio dugometražni dokumentarni film na tu temu, prvi u čitavom regionu, pod nazivom „Rat za mir – prvi dio“. Film koji, ako ništa drugo, odlično ilustruje dvije glavne karakteristike ponašanja JNA i crnogorskog rukovodstva tokom dubrovačkog konflikta: dubinu političke gluposti i fascinantnu bahatost u manipulisanju crnogorskim građanima.

   Drugi dio „Rata za mir“ trebalo je da otrgne od zaborava formiranje sad već zaboravljene Šešeljeve i Kilibardine zajedničke distopije zvane „Dubrovačka Republika“. Kao i dešavanja oko onog veličanstvenog konvoja kojim je probijena pomorska blokada grada Svetog Vlaha. No, moja je primarna namjera bila da film „Rat za mir – drugi dio“ otvori proces ponovne izgradnje održivog povjerenja između komšija koji žive oko Prevlake. Znao sam da će se ideolozi besmislenog razaranja iz ’91/92. – koji neprekidno, od tada do danas, upravljaju Crnom Gorom – boriti protiv takvog napora, ali sam polagao nade u hrvatsku stranu, u razum i mudrost njene demokratski izabrane, evropske Vlade.

   Taj film nikada nije snimljen. Ukratko, zbog pritiska crnogorskog rukovodstva, koje je u međuvremenu postalo poželjan i kooperativan partner na Balkanu, za njega nijesam mogao naći donatora. Nažalost, umjesto tog dokumentarnog projekta, ja danas pišem ovaj tekst, koji je svojevrsni nekrolog onom rastužujuće malom povjerenju koje smo tokom protekle 24 godine obnovili između Crnogoraca i Dubrovčana. I jer ocjenjujem da te mrvice obnovljenog povjerenja posljednjih mjeseci užurbano nestaju sa zajedničke trpeze.

Naime, hrvatska vlada je u nedavno završeni međunarodni tender za istraživanje i eksploataciju ugljovodonika prije godinu dana uvrstila i investitorima ponudila i tzv. istražne blokove koji se nalaze u priobalju Prevlake. Riječ je upravo o onom području na koje jednako pravo polažu i Crna Gora i Republika Hrvatska. Crna Gora je sa sopstvenim tenderom krenula par mjeseci ranije, odmah obznanivši da sporne blokove neće uključivati u vlastitu ponudu.

   Nakon objave hrvatskog tendera, crnogorski ministar vanjskih poslova Igor Lukšić nas (parlamentarce) je na zatvorenoj sjednici uvjeravao da ga je njegova koleginica Pusić prevarila – da je obećala da Hrvatska neće oglašavati sporne blokove, a potom prekršila „džentlmenski dogovor“ koji su njih dvoje, navodno, postigli samo par dana prije objave hrvatskog tendera. Radi potpune slike, treba reći da se radi o nesporno ustanovljenim, drugim po veličini rezervama prirodnog gasa u Evropi. Dakle, o resursu koji se mjeri desetinama i stotinama milijardi eura. Zapanjuje saznanje da je to jako važno bilateralno pitanje naš ministar Lukšić namjeravao da riješi „džentlmenskim dogovorom“. Teško da će iko ozbiljan u takvo što povjerovati.

   Na jednostranu i navodno iznenađujuću odluku Hrvatske crnogorski MVPEI je prilično brzo, ali nevoljko, uložio diplomatski protest. I time se, otprilike, iscrpila čitava reakcija crnogorske diplomatije. Moj predlog da država Crna Gora reaguje recipročno i da i sama uvrsti sporne blokove u vlastiti tender (tzv. kontratender), Vlada je glatko odbila s obrazloženjem da upravo svojim nečinjenjem naša država gradi odličnu poziciju za kasniju međunarodnu arbitražu. Ima li ikoga ko bi ovo uzeo za ozbiljno?

   Naravno da su se odmah pojavila različita tumačenja smušenog postupanja naše Vlade. Jedni su tvrdili da je inferiornost crnogorske pozicije rezultat krivice koju ratnici sa Dubrovnika osjećaju spram susjeda zbog svojih ratnih nepočinstava. Imajući u vidu više puta osvjedočenu amoralnost te političke grupacije, priznajem da mi to tumačenje nije nimalo uvjerljivo i skloniji sam da razloge zapanjujuće ćutljivosti crnogorske Vlade tražim u sferi visoke korupcije.

   Zato sam javno rekao da je po srijedi netransparentno dogovaranje čiji su razlozi lako razumljivi kada je hrvatska strana u pitanju, pa i legitimni jer donose enormnu korist hrvatskoj državi. Ali sam, takođe javno, upozorio hrvatske komšije da takvo ponašanje nije dugoročno održivo i ne doprinosi stabilnosti regije. I da nije nikakav zalog dobrosusjedstva ako hrvatska vlast, koja je svoga Sanadera spremila u zatvor, sa našim pravi netransparentne dogovore, tajne dilove koji idu na štetu države Crne Gore, a vjerovatno donose korist vladarskoj porodici Đukanović. Kažem vjerovatno, jer sve će biti mnogo jasnije uskoro, već u martu, kada hrvatska strana sklopi ugovore sa zainteresovanim kompanijama.

   U krajnjem, nebitno je koji su stvarni razlozi navedene crnogorske popustljivosti. Ovaj tekst ima za temu obnovu povjerenja, a za to je nebitno da li su se ratnici za mir iz Vlade CG „pokrili ušima“ zbog sramne pohare Konavala i bombardovanja Dubrovnika tokom ’91/92, ili je po srijedi trgovina uticajem koruptivne prirode na visokom nivou. Bitno je da se ovakvim postupanjem hrvatske, ali i crnogorske Vlade, u dobroj mjeri troši ona minimalna, mukotrpno obnovljena količina održivog dobrosusjedstva koju smo mi, antiratni aktivisti iz 90-ih, nastojali da osnažimo u Crnoj Gori. Boreći se protiv istih likova koje su Dubrovčani 90-ih godina protjerali preko Debelog brijega.

   Nismo se izborili. Da jesmo, ne bi bilo potrebno postavljati pitanje koje se danas jednostavno nameće: zašto sporno, nerazgraničeno podmorje ispred Prevlake nije zajednički ponuđeno stranim istraživačima i investitorima? To je bio jedini pošteni i razumni pristup. Kuda god da prođe buduća crnogorsko-hrvatska morska granica, kako god da podijelimo epikontinentalni pojas ispred Prevlake, gasna ležišta će se naći sa obje strane te buduće linije, kao povezani, jedinstveni resurs. I nije slučajno što se ugljovodonici u naftaškom jeziku nazivaju fugitive goods, „pobjegljiva“ dobra. To znači da će ona strana koja prva počne eksploataciju „posisati“ sve, i svoje i susjedovo. Zato se u međunarodnoj praksi, u sličnim situacijama, standardno praktikuje raspisivanje zajedničkih tendera.

   Osim što bi bio pošteno rješenje, zajednički tender bi nas uveo u istinski partnerski odnos u ekonomskom smislu. A to bi ekonomsko partnerstvo region Prevlake trajno pretvorilo u zajedničko dobro, što bi bio najveći doprinos obnovi istinskog povjerenja između Crnogoraca i Dubrovčana. Prevlaka i gas ispred nje tako bi postali nešto što nas spaja, a ne problem koji nas razdvaja. Tvrdim da bi se i udžbenički primjer „zamrznuog problema“, kakvo je pitanje konačnog razgraničenja u reonu Prevlake, time odmrznuo i to u duhu punog dobrosusjedstva i bez međunarodne arbitraže.

   Nažalost, Crna Gora je, po mom mišljenju, danas suočena sa sasvim drugačijom „dobrosusjedskom“ politikom aktuelne hrvatske Vlade. Čini mi se da je to susjedska politika koja se vodi kratkovidim interesom, koja nerijetko ima naznake bahatosti i kojoj zato prijeti opasnost da nagomilanu frustraciju crnogorske javnosti opet usmjeri protiv Dubrovčana i protiv Hrvata. A ako se to desi, biće najmanje važno što je ta nagomilana frustracija u stvari izazvana decenijskom vladavinom Đukanovićevih ratnika za mir, njihovom pljačkom nacionalnih resursa, korupcijom, kriminalom i radikalnim siromašenjem naroda.

   Ne treba smetnuti s uma da je Milo Đukanović najbolji Miloševićev đak, osoba koju je tzv. „antibirokratska revolucija“ lansirala, a pohod na Dubrovnik i njegova epska mržnja prema šahu (zbog šahovnice) uzdigla na Miloševićevoj kadrovskoj ljestvici. Doktrinu vladanja na podjelama Đukanović je, dakle, učio od najboljih poznavalaca te tehnologije i dosljedno je u Crnoj Gori primjenjuje već 25 godina. Danas se tom Slobovom učeniku, koji je promijenio dlaku ali ne i ćud, svojim kratkovidim postupanjem Hrvatska još jednom nudi za ulogu „idealnog krivca“ po pitanju Prevlake. A on je još 90-ih pokazao da takvu šansu zna dobro da okrene u vlastitu korist.

   Održivo dobrosusjedstvo je mudar i sebičan izum. Sebičan, jer se dobrosusjedstvo isključivo gradi zbog sopstvenog interesa, a ne radi interesa susjeda. Ta se velika mudrost, na ovim prostorima, često gubila iz vida. Biće veoma opasno ako se na Balkanu značaj dobrosusjedstva ponovo izgubi iz vida. Ako se, ne daj Bože, ponovi ona atmosfera „razgraničavanja jednom za svagda“, koje je na Prevlaci 1991. godine obećavao Đukanović. I ako prljave medijske kampanje, poput ove koju vodi Vučićev i Đukanovićev „Informer“, ako razni dronovi i brojni Šešelji na oporavku, ponovo uspiju da pomute regionalni razum. Tada bi Balkan mogao iznova postati vijest CNN-a. A svi znamo da to, po pravilu, nije dobro.

Koča Pavlović, potpredsjednik PZP (Pokret za promjene) i poslanik DF (Demokratskog fronta) u Skupštini CG