NEPONOVLJIVI ŠARM ŠMIR SKICA

Povezani članci

• Na Sajmu knjiga u Frankfurtu predstavljen »Smijeh slobode«
• Promocija knjige “Propovednik”, autora Bratislava Stamenkovića – Batiste
• Predstava “Dantonova smrt“ Dine Mutafića apsolutni pobjednik 6. Međunarodnog festivala teatara u Tetovu
• GALERIJA 11/07/95 OTVORENA ZA POSJETE
• Božica Jelušić: Stavak o odlaženju
• Nedžad Maksumić: Svjedočanstvo o opiranju zlu

Piše: Gradimir Gojer

Ili o vječitoj mladosti Vanje Popović

Prisjećajući se početaka djelovanja tadašnje, tek svršene akademske kostimografkinje Ivanke Vanje Popović asociram i na njen snažan osobno-obiteljski background, u kojem i jeste bio dobrim dijelom sadržan golemi, rijetko pozitivni poticaj za njeno buduće stvaralaštvo. Vanja Popović je, inače, kćerka prvaka sarajevske Drame Dragčeta Popovića i njegove supruge gospođe Blanke, inače istaknute profesorice i direktorice ponajbolje sarajevske gimnazije!
Vrstan student, Popovićeva je, već tijekom studija, a ne treba zaboraviti da joj je jedan od pedagoga bio svjetski relevantan teatarski likovnjak, gospodin Ristić, postala protagonista jedne potpuno autentične, gotovo i s današnje distance gledano, likovne discipline – takozvane šmir skice!

Te prve studije odjeće budućih scenskih osobnosti zaustavljale su dah i profesora i Vanjinih kolega – studenata kostimografije!
Prve kostimografije urađene su u sarajevskim teatrima, Narodnom pozorištu Sarajevo, Kamernom teatru 55 i Pozorištu mladih… One su pokazivale naviješće jedne osobene poetike u kojoj već tabloi skica rišu buduću predstavu, čak i u koncepcijskom smislu, do kraja.

Sjećam se Bondovoga Lira, u tragizmima nevinih bjelina, na kojima surovost banditizma dobija na posebnoj akcentuaciji, pa onda Beketa kojeg je radila sa redateljem Sulejmanom Kupusovićem, u Kamernom teatru 55, pa briljantnu (opet bijelu!) Šekspirovu Buru sa redateljem Draganom Jovićem…

Cijelo vrijeme dok smo se svi, gotovo plebiscitarno, u mojoj generaciji, oduševljavali njenim kostimografijama, negdje u dnu duše smišljao sam paklenski plan da Popovićevu nagovorim da se iskaže i u scenografskom poslu?!? Nevoljko je prihvatala, a onda njen cilindrični pogled na radnju ili u radnju Sršenovog Galopa, kroz neku vrstu zida smrti – rakurs odozgo – publika gore, iznad, glumci na dnu, zbori jarko o scenografiji, koja u biti rješava ukupnost redateljskog temeljnog znaka! Njena će scenografija i kostimografija za predstavu Roman o Londonu, Miloša Crnjanskog u Narodnom pozorištu Sarajevo, biti amblematskom za cijeli niz novih scenografskih radnji i ne samo u Sarajevu…

Da je uradila u opernom teatru po svemu autorsku radnju, i scenografski i kostimografski, Alispahić – Horozićeve Hasanaginice, zatim balet Carmina burana, Krležinu legendu Kraljevo i Sterijine Rodoljupce, bile bi to radnje za svaku ozbiljniju svjetsku akademiju nauka…Naravno, ne i za naše akademije nauka???!

Popovićeva je išla i ide iz posla u posao, nije znala i ne zna za predah, pa je uspjela stahanovski obaviti i oboriti rekorde u kontinuitetima podjednako dobrih kostimografija i scenografija…

A što bi drugo i bila istinska umjetnost?!