Tomislav Jakić: POVIJEST A LA JACENJUK

Povezani članci

• Ima izać’ ili kad huligani preuzmu vlast!
• Da bi poboljšao imidž balkanskog lidera, filmski reditelj pozvao Kevina Spaceyja
• Ne idemo nikud bez povratne karte
• Alen Musaefendić: Evropa se mora otrijezniti
• Neka pati kome smeta, RH je prvak na začelju svijeta
• TOMISLAV NIKOLIĆ – DEMASKIRANA IKONA SRBIJE

Foto: Nacional

Povijest se ponavlja, bez obzira na to, što tko o tome govorio.
A Arsenij Jacenjuk bio bi idealni savjetnik za pisanje novih udžbenika povijesti, kakve nam je već najavio i obećao čelnik HDZ-a. Pa će naši mladi napokon saznati tko je na koga izveo invaziju, tko su bili dobri, s tko loši “momci” u svjetskoj, a pogotovo u našoj povijesti. Uz to, odmah, i tko je “programiran” za ulogu negativaca u budućnosti, mada – kako nam je poručila buduća predsjednica – u toj svjetloj budućnosti što nas čeka više neće biti “vaših” i “naših”.

  Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti.com

         “Svi se dobro sjećamo kako je u vrijeme Drugoga svjetskog rata Sovjetski Savez izvršio invaziju Ukrajine i Njemačke.” Tu izjavu, povijesno potpuno neutemeljenu, dakle lažnu, a politički – skandaloznu dao je, javno – naravno – Ljeta Gospodnjega 2015. ukrajinski predsjednik vlade Arsenij Jacenjuk. Naglašavamo ovo “javno”, kako netko ne bi pomislio da je riječ o tajno snimljenom povjerljivom razgovoru kod kojega se može postaviti i pitanje autentičnosti. Ne, ova je izjava nedvojbeno autentična. Da ponovimo: SSSR je u Drugom svjetskom ratu izvršio invaziju Ukrajine i Njemačke. One Ukrajine koja je bila u sastavu Sovjetskog Saveza i koju su nacisti okupirali i one Njemačke koja je pokrenula nizom osvajačkih pohoda Drugi svjetski rat pod okriljem kojega je (uz svesrdnu pomoć i ne zanemarivnog broja Ukrajinaca) proveden holohaust, do tada nezabilježeni zločin industrijskog uništavanja cijelog jednog naroda, Židova, ali i svih drugih koji su proglašeni manje vrijednima, kao i političkih neistomišljenika. Invazija? Ukrajinski premijer pri punoj svijesti kaže: da. Njemačka vlada, prva pozvana da se očituje, ograničava se na lakonsko: nemamo komentar. Samo ugledni i tiražni tjednik Spiegel ironizira napominjući kako je zaista istina da su Sovjeti “narušili suverenost njemačkog državnog područja kojim je vladao demokratski izabrani vođa Adolf Hitler”. I to je bilo sve.

         A je li to smjelo biti sve? Je li se zaista smjelo tako olako prijeći preko krajnje grubog falsificiranja povijesti, pogotovo kada dolazi iz usta jednoga predsjednika vlade? No, sjetimo se: taj predsjednik vlade, to je onaj isti Arsenij Jacenjuk kojega je pomoćnica američkog državnog tajnika Kerrya, Victoria Nuland, u tajno snimljenom, ali nikada opovrgnutom telefonskom razgovoru s ambasadorom svoje zemlje u Ukrajini, nazivajući ga “Jac” (da ne bi jezik lomila tim čudnim stranim imenima) predvidjela kao predsjednika vlade. U vrijeme, suvišno je i reći, kada su demonstracije protiv tadašnje ukrajinske vlade, nakon što je odgodila potpisivanje sporazuma s Evropskom unijom (odgodila, ne otkazala!), iz dana u dan dobivale na snazi – uz jedva skrivenu pomoć i podršku inozemstva. I, gle čuda, Jac je nedugo nakon toga zaista postao premijer. I, gle drugoga čuda, nekoliko mjeseci kasnije preživio je i glasanje o povjerenju u parlamentu (Vrhovnoj Radi) da bi i dalje bio na čelu vlade, povremeno objavljujući svijetu ničim dokazane tvrdnje o upadima ruskih trupa u Ukrajinu i da bi – na kraju – podsjetio na “pravi” karakter Rusije, kičme nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, već citiranom izjavom o invaziji od nacista okupirane Ukrajine i nacističke Njemačke. Naravno, ako je tome tako, onda su i Amerikanci, Britanci i Francuzi 1944. i 1945. izvršili invaziju Njemačke, jer o istoj je Njemačkoj riječ i isti je rat u pitanju. No, Zapad Jacenjuka (ali ni Zapad koji stoji iza njega) ne zanima, on vidi samo Istok.

         A Zapad koji sve dublje tone u bezdan nove konfrontacije s Istokom (čitaj: Rusijom, ali uskoro i s nizom zemalja koje surađuju s Rusijom, to je neizbježno), taj Zapad u Jacenjuku vidi samo “svojeg čovjeka” na braniku demokracije ugrožene ruskim (Putinovim) totalitarizmom. Nitko ne vodi računa o tome da je, kao prvo, Putin izabran po svim pravilima zapadne demokracije (uz instalirane televizijske kamere na svakom biračkom mjestu, kako bi se mogle dokazati eventualne manipulacije, što na Zapadu do sada nitko nije uradio). I, kao drugo, nitko ne vodi računa o tome da on, taj Zapad, svojim vojno-političkim savezom, Atlantskim paktom, sve više steže obruč oko Ruske federacije, a da nije Rusija ta koja se širi prema Zapadu. No, da bi se ta “nezgoda” kompenzirala, vodi se pravi propagandni rat kojim se u zemljama, nekadašnjim sovjetskim satelitima, budi strah od navodne ruske namjere da ih ponovo okupira, mada i najpovršniji analitičar vidi kako nema nikakvih naznaka za tako nešto. Pa se čak ni aneksija Krima, legitimirana referendumom kojemu se može prigovoriti samo prisutnost vojske na ulicama (a kako danas izgledaju metropole vodećih zemalja Zapada?), vrlo vjerojatno ne bi dogodila da nije bilo grčevitog napora da se Ukrajinu, doslovno, utjera u “zapadni tor”. No, ostanimo na formulaciji “vrlo vjerojatno”, možda netko može dokazati i suprotno.

         Bilo kako bilo, u ekstazi novoprobuđenog antikomunizma (mada komunista koji bi prijetili nigdje nema), Zapad je – čini se – spreman tolerirati čak i najgrublje ekscese povijesnog revizionizma, poput izjave ukrajinskog premijera. Spreman je tolerirati i otvoreno relativiziranje užasa naci-fašizma u tzv. tranzicijskim zemljama, kao i glorificiranje istaknutih kolaboracionista, mada države “stare demokracije” svoje građane (koji se, čini se, ne vrijeđaju kada ih se tako oslovljava) uredno podsjećaju na pravi karakter naci-fašističke vladavine i komemoriraju, i politički i medijski, datume oslobađanja zloglasnih nacističkih logora smrti (Auschwitz prije 70 godina, upravo ovih dana). Zato, eto, njemačka vlada, čak ni ona, nema komentara na Jecenjukovo prekrajanje povijesti, zato ni Spiegel ne osuđuje, nego tek ironizira, zato se nitko ne uzbuđuje kada u ovoj ili onoj baltičkoj državi marširaju bivši pripadnici SS jedinica, sastavljenih od dobrovoljaca (!) iz tih zemalja, zato se – ne možemo, a da i to ne kažemo – nitko ne osvrće ni na sve očitiju renesansu neoustaštva u Republici Hrvatskoj.

         Svoju evidentnu slabost zapadne demokracije ne pokazuju samo prihvaćanjem stereotipa o “zlim komunistima” koji opet prijete “slobodnom svijetu”, nego i ulizivačkom spremnošću na dijalog s onima s kojima – upravo zbog demokracije – dijaloga nema, niti smije biti (primjer: Njemačka i uporno nuđenje razgovora s pokretom Pegida koji se u državi s 0,4% muslimana bori – pogađate već – protiv islamizacije Njemačke). Demokraciju, ovako kako ju se shvaća – selektivno i prema potrebi – i ovako, kako ju se prakticira, kalkulantski i kompromiserski (svaka usporedba s odlazećim predsjednikom Hrvatske je nenamjerna), ta i takva demokracije pokopat će samu sebe. Što će doći na njezino mjesto, nije teško pogoditi. Povijest se ponavlja, bez obzira na to, što tko o tome govorio.

         A Arsenij Jacenjuk bio bi idealni savjetnik za pisanje novih udžbenika povijesti, kakve nam je već najavio i obećao čelnik HDZ-a. Pa će naši mladi napokon saznati tko je na koga izveo invaziju, tko su bili dobri, s tko loši “momci” u svjetskoj, a pogotovo u našoj povijesti. Uz to, odmah, i tko je “programiran” za ulogu negativaca u budućnosti, mada – kako nam je poručila buduća predsjednica – u toj svjetloj budućnosti što nas čeka više neće biti “vaših” i “naših”.