Edin Pobrić: EMIR ŠAKOVIĆ – PJESNIK

Autor/ica 👤tačno.net 21.1.2015. u 16:54

Povezani članci

„Bella ciao“

Pjesme iz pouzdanih izvora

Piše: Edin Pobrić

Emir Šaković je bio iznimno talentovan pisac i, u najmanju ruku, zanimljiv bibliotekar. Pisac – (post)moderni po snazi svog izraza, a bibliotekar, kako je to uvijek naglašavao, nepovratno starinski. U književnost se ušetao sjajnom knjigom poezije Pjesme iz pouzdanih izvora nudeći, za to vrijeme, novu lirsku formu za svoje male priče. U bibliotekarstvu je zadržao stari dobri svjetonazor – nije toliko redao i katalogizirao knjige na policama, ali ih je zato tako zdušno čitao da su sistematizacija i klasifikacija (od književnosti do historije, od sociologije do filozofije – čitao je sve što mu je dolazilo pod ruku) stizale u jednoj posebnoj bibliotečkoj kontenplaciji s kojom je znao više i bolje govoriti o knjigama i njihovim svjetovima, nego što bi znao prepoznati mjesto gdje ih je odlagao.

Sa jednakom strašću i odgovornošću pisao je i svoju književnost. Za Emira, i pisac i čitatelj dijele jednaku odgovornost: „Ako je pisanje mit“, znao je kazati, „onda je čitanje poseban ritual kojeg moraš prihvatiti i veselo i ozbiljno u istom trenutku“. Pisati o Sarajevu i Bosni je oduvijek bila stvar elementarnog poštenja, koje se kod Emira Šakovića ogledalo kroz saznanje, svjedočenje i stil. Postati svjedokom, a ne sudijom – jedini je moral s kojim je raspolagao ovaj mladi pisac. I u njegovoj knjizi poezije i u njegovom kratkom romanu Turist u nevolji egzistencijalna pitanja su nadvisivala medije iz kojeg su dolazila, postajući tako i jedno i drugo – i poezija i filozofija, i književnost i pojavna stvarnost. Poezija je za Emira bila prostor za razgovor, mogućnost da se ispriča priča.

Budi se novi dan
kao u slikovnicama
budi se iza brda nasmiješeno sunce

bude se spavači
izlaze iz pidžama peru zube
zijevaju slušajući radio

budi se Eichmann u piscu za djecu
samozadovoljno se proteže
trlja ruke
gleda na sat

budi se snajperist
u penzioneru sa devetog sprata
prije nego krene na posao
pije dvije šoljice kafe

budi se ubica u porodičnom čovjeku
heroj se budi u marginalcu
general poslije bitke
budi dezertera u vojniku…

(Papagajeva pjesma)

Kada se pročita Papagajeva pjesma mislim da se u nekom zaustavljenom vremenu može čuti kako se iz užasne kakofonije jednog svijeta prelazi u zvukovni sklad ali i egzistencijalni nesklad našeg doba. Ogoljena stvarnost bez patetike. Ne mogu znati na koji će način buduće generacije pisati a i čitati o ratu u Bosni i Hercegovini, ali vjerujem da je za aktivne sudionike, učesnike bosanske tragedije, ovo jedini prihvatljiv stil – bez kićenosti diskursa, precizan, ogoljen do bola, i samim tim autentičan u svojoj namjeri.

Papagajeva pjesma se, kao i cijela zbirka poezije, napaja iz bosanske ratne svakodnevnice koja uslovljava „buđenje“ različitih ljudskih poriva. Šaković pojedinačne ljudske sudbine, koje naseljavaju svijet njegovih pjesama, tjera da se preispituju u odnosu na kontekste koji ih okružuju. Opozicija dobra i zla je izmještena iz čovjekovog karaktera (dakle, nešto slično što je Dostojevski radio u svojim romanima) i treba da se potvrdi u čovjekovoj ličnosti – ničiji identitet nije primaran sam po sebi dok se ne potvrdi u drugom. A šta će se iz ljudi ispoljiti, dobro ili zlo, ponajčešće ovisi o kontekstu društvene zbilje.

Forma, dakle ono što samo na prvi pogled nema ništa zajedničko sa sadržajem, a što u umjetnosti dovodi do takve vrste izražajnosti koja nije moguća ni u jednoj drugoj ljudskoj sferi, u ovoj zbirci razbija sve konvencije lirske književnosti, dovodeći u prvi plan motive koji izražavaju usamljenost, izgubljenost, tjeskobu i strah kako od ratnog tako i postratnog perioda bosanske svakodnevnice. Drama postojanja lomi knjigu na dva dijela (spomenuti ratni i postratni period) i postavlja za čitatelja prividnu (retoričku) dilemu: šta je teže junaci – slušati i gledati granate i smrt ili čekati na posao pred punim izlogom supermarketa?!

Kakva crna književnost.
U supermarketu nema mjesta za tragediju…

(Les Miserables)

Za Šakovića ta dilema ne postoji. Stoga je prvo, ako ništa u moru besmisla, ipak smislenije, a drugo je bolno ponižavajuće jer u sebe već uključuje i ono prvo kao dio povijesti, pa je time i teže. Poezija kao ispovijest – da, ali emocije u njegovoj književnosti nisu prepuštene same sebi, nego su sastavljene od predmeta za oblikovanje sa kojima se ostvaruje prava, istinska lirika u kojoj Šakoviću nije bio cilj da pokazuje i prikazuje ljepotu, nego da proizvodi istinu.

Šakovićev lirski subjekt sastavljen je od svojih suprotnosti: s jedne strane to je neki vedri pogled na svijet uobličen humorom i smijehom, a sa druge strane u pitanju je lucidna, začuđujuća analitičnost naspram pojavnog svijeta koja je tu istu vedrinu, s obzirom na svu bijedu bosanske svakodnevnice, pretvarala u bijes a zbirku, u njenoj ukupnosti, u latentnu satiru i ironiju.

Ljudska sudbina je jednačina
sa previše nepoznatih
Jedan nije bio tu
drugi je poginuo u ratu
treći
on o svemu tome piše

Upravo podiže
glavu i opisuje nebo
opisuje ga
rječnikom meteorologa i spikera
jer jedino se tako ne stidi

Oblačno sa povremenim padavinama
ako se poboljša
bezbjedonosna situacija
lastavice stižu na proljeće

(Tri sudbine i opis neba)

Emir Šaković se u ovoj kao i u ostalim svojim pjesmama poigravao sa plitkošću otrcane konverzacije, besmisla, gotovo automatsko-malograđanskog govorenja (mukanja). Sve što je veliko i jako, ovdje se opisuje trezveno, jednostavno i banalno, da boli. Cilj je jasan, najprije se trebalo dobro narugati standardnoj kićenosti pjesničkog diskursa koji kao takav ne može da otvori osnovna egzistencijalna pitanja, razotkrije stereotipe, potkopa jezik novopečenih građana, hulja i lopova, da podrije i ismije psihologiju, jer ako ništa u stanju je da pokaže prstom na moćnike nesreće.

Odakle toliki ološ među mojim
sunarodnjacima?

Kakvo je to pitanje?!
Naša zemlja je nedavno izašla iz rata.

To znam, ali odakle toliki ološ oko mene?
Nemoj pljuvati po svojoj naciji,
kakav si to čovjek?

Odakle toliki ološ među mojim
sunarodnjacima?
Odakle je izmigoljio,
šta je sa deratizacijom?
Svi govore o naciji, niko o deratizaciji.

(Budi patriota, frajeru)

Jezik je ovdje retorička ljuska koja je ostala pošto su se sve pjesnikove životne dogme odigrale tačno onda kada je Šaković odlučio da poezijom posvjedoči o bosanskoj drami postojanja.To naravno ne znači da je jeziku ovdje “uskraćen prostor“ . Ali u odnosu na klasičnu poeziju promjena ima. One bi se prije mogle shvatiti kao novi oblik upotrebe jezika nego poricanje njegove “slave“. Novi oblik je nužan već i zbog toga što se Šakovićev pjesnički subjekt nalazi u temeljno različitoj situaciji od one kakva je odisala poezija u BiH prije 1992. godine.

Na tržištu
savremene poezije
-prenose jutros
sve svjetske agencije –
javlja se potreba
za uzvišenim osjećanjima

Ove stihove
pišem za žene
za biznismene i mecene
pišem za sve besposlene
uključujući tu i mene…

(Na tržištu savremen poezije)

Jezičko oponašanje i prikazivanje primjereno je stanju i radnjama u kome se nalazio i još uvijek nalazi bosanski čovjek: agresija, smrt, hladnoća, glad, pomjerene granice moralnosti, izopačenost državnog sistema, laž, odsustvo mjere i stida… Otuda banalizacija jezičkog izraza (forma ukazuje na ono što sadržina prikazuje) koji na trenutke pretenduje ka krajnjem besmislu, da bi se svaki put iznova, onako kako to zna da radi nada uz nesreću, pojavila, ispod poplave stihova, jezovito poznata priča o “poniženim i uvrijeđenim“. To je u isto vrijeme i jezička maskarada i privid retoričkog očaja.

A ljubav žene i muškarca je
u interesu svake vojske
budući da je čovjek
prije svega
biračko tijelo u uniformi

Biračko tijelo u uniformi
kako to gordo zvuči
Glava usta ona stvar
jedan par ruku jedan par nogu
i dva para očnjaka
koji su se smanjili
tokom evolucije
osobito nakon francuske revolucije
izuma makrobiotike
i vegeterijanstva
što naravno ne znači
da ne mogu narasti ponovo
svaki put kada
legitimni predvodnik kaže
da je krdo ugroženo…

(Još jednom i još jedno razmišljanje o čovjeku)

Povremenim jakim rečeničkim naglascima, shemama ponavljanja, banalnim mikrosituacijama, ironijskim metaforama slobodni stih ovdje ostvaruje sasvim specifičan ritam, koji se nalazi između “čvrstog ritma“ vezanog stiha i “slobodnog ritma“ žive riječi. Na vrlo jednostavan način Šaković nas iznenađuje povezivanjem riječi i pojmova iz veoma različitih područja ljudskog djelovanja (“Viva la Muerte“). Intertekstualnim igrama ironizira, banalizuje utvrđene sisteme vrijednosti iz prošlosti dovodeći ih, na taj način, u novi prostor aktuelne sadašnjosti. Takav je slučaj sa svojevrsnim “modernističkim“ zahtjevom da se poezija nakon Aušvica mora pisati, ako ništa, na drugačiji način. A kako da se piše nakon Bosne?

Ima dana kada slušam
Kanarinca iza rešetaka
dok cvrkuće govorim mu
o mogućnosti pjevanja
nakon Auschwitza

Šakovićeva poezija na lucidan način svjedoči kako se sa lakoćom od svakog pojedinačnog života može ostvariti pjesma nekoherentnosti, bola i straha. Svo vrijeme tu je prisutan neki karikirani humor iz doba početaka filmske umjetnosti u kome se naglašavaju beznačajne geste i pokreti, a koji opet shemom jednostavog rečeničkog iskaza prelaze u tragediju postojanja.

Sve pjesme su prije svega “prizemljene” i to u dvostrukom smislu riječi: s jedne strane formalno odgovaraju atmosferi iz koje su potekle, a sa druge strane su na nivou običnih “malih” ljudi, lišene zagonetnih blistavila ustaljenih, stereotipnih simbola.

Kako čitatelj napušta stranice prvog dijela knjige, tako se suočava sa Emirom Šakovićem koji je, tako reći, prošao kroz historiju, da bi u drugoj polovini knjige, eri postratnog sarajevskog perioda, otkrio zastrašujuću istinu o nemogućnosti ljudskog izbora. Svi pojedinačni moralni stavovi ovdje su potkopani. Kroz Šakovićeve stihove ne izbija određeni sud nego određeno iskustvo, a struktura pjesničke slike govori: a kako drugačije pisati o moralnoj bijedi koja hara Bosnom?, nego li ogoljeno, precizno, jasno, bez patetike.

…budi se učiteljica života
kasni na posao
turpija nokte za katerdom
dijeli prolazne ocjene

budi se crv sumnje
u zdravom organizmu
„pogriješio si pogriješio“
šapuće mu na uho

budi se djevojka koja će u Kanadi
pokušati sve da zaboravi

budi se Emir Šaković
traži sebe po sobi traži
kraj ove pjesme

podbočio je glavu rukama
bijelo gleda
čega da deus ex machina
pokuca na vrata

(Papagajeva pjesma)

fotka sakovic

Turist u nevolji

Za analizu i interpretaciju književnosti, biografija pisca je važna onoliko koliko je ima u djelu, ni manje ni više. U tom smislu primjereno spomenuti jednu od anegdota koja je vezana za Flauberta. Priča ima dvije verzije, a tiče se završetka njegovog romana Madame Bovary, odnosno scene u kojoj se glavna junakinja truje arsenikom. Jedna verzija priče kaže, da bi napisao tu scenu Flaubert je prvo morao probati arsenik, a druga, da je, dok je pisao, osjetio ukus arsenika u ustima, iako otrov nikada ranije nije degustirao. Svejedno koja je verzija tačna, mogle bi biti obje, jer Flaubert stil i dosljednost strukture romana prizivaju takvu priču. Emir Šaković, koliko je poznato, nije probao otrov, ali jeste sveprisutan u svom romanu i to na floberovski način. To je dvostruka intencija, s jedne strane, Šaković je vrlo dobro zna o čemu piše, jer je živio svoje priče, a sa druge strane, znao je kako se piše, što je rezultat umjetničkog dara i zanata.

Radnja ovog kratkog romana, koji se čita u jednom dahu, ispisana je kroz četrdeset poglavlja u kojem se priča o čovjeku koji je prošao kroz historiju i sebe ugledao s one druge strane povijesti. To je priča u kojoj čitatelj prati glavnog protagonistu koji se od bosanskog ratnika, nezaposlenog intelektualca, neafirmisanog pisca (neuspješno) pokušava identificirati s ulogom turiste u dalekoj i, iz perspektive Bosne, nedostižnoj zemlji Finskoj.

Da bi se govorilo o romanu Turist u nevolji treba imati na umu Emirovu zbirku poezije. Emir je prije svega bio pjesnik. Poezija ne nastaje u jeziku, kao drugi književni žanrovi, ona je jezik sam. Ona time upućuje na sebe i na svijet izvan sebe jer, istovremeno, prikazivanjem iskrivljuje puteve svog nastanka i tako nagovještava jedan „novi jezik“ koji se pojavljuje uporedo sa svijetom koji prikazuje i s kojim nastaje. Upotreba jezika nije ništa manje važna ni u Šakovićevom romanu, kako na sinataksičkom i semantičkom planu tako i planu pragmatike, gdje svaki znak ponaosob, kao u poeziji, dobija na važnosti:

I još jednom potegnem, iznad mora: vidim svako malo crvena svjetla baltičkih svjetionika. I potegnem još jednom, dok stjuardesa preko zvučnika govori da svežemo sigurnosne pojaseve, i još jednom potegnem. Avion se naginje, krila se tresu, ispod sebe ponovo vidim svjetla: Helsinki. Boli me uho, u dubini uha me nešto boli, jedva gutam knedlu, a onda slijećem, slijećem u ovaj krevet i gledam kroz prozor pokraj sebe, u visinu, u crno ništa i potežem oproštajni gutljaj. (E. Šaković: Turist u nevolji)

Moglo bi se reći pjesnička proza, koju krasi simultanost prikazivanja. Cijela scena se priča iz kreveta iznajmljene sobe u Helsinkiju. Spajanje različitih vremensko-prostornih perspektiva ostvaruje se kroz dva motiva: najprije kroz sugestivni ritam „potezanja iz flaše“ koji cijeloj sceni daje jedinstveni okvir – i još jednom potegnem, potegnom još jednom, još jednom potegnem i potežem oproštajni gutljaj i motivom slijetanja – avion se naginje, krila se tresu….a onda slijećem, slijećem u ovaj krevet. Na ovaj način pripovjedač zauzima istovremeno nekoliko različitih mjesta ili, još preciznije rečeno, jedno te isto mjesto koje ima nekoliko različitih ravni odašiljanja.

Apsolutna sloboda se može tražiti samo izvan ili sa onu drugu stranu vremena. Ako je takvu vrstu slobode nemoguće prigrabiti, i ako se na prošle događaje ne može uticati s obzirom da su završeni, jedino rješenja koje ostaje Šakoviću je ponovno preživljavanje i time modifikacija sjećanja, odnosno vremena. Na taj način prošlost, ovaploćena u Helsinkiju, gdje uspomene izviru jedna iz druge kao u snu, gdje se stvari slobodno premještaju i mijenjaju svoj oblik (vremenski razmaci se skraćuju ili produžuju), dobiva izgled simultanog trajanja.

Ništa ne vidiš kroz prozor, totalni mrak, a onda na jednom svjetla, mnoštvo svjetla duboko ispod mene – prelijećemo neki grad. Sjećam se pogleda na Sarajevo iz rovova na brdima: dolina u potpunoj tami, s vremena na vrijeme iskidanoj farovima automobila i svijetlećim prugama iz protivavionskih mitraljeza i topova. (Emir Šaković: Turist u nevolji)

Šaković ovdje „baca kamenčiće u vodu“ koji ponirući mijenjaju prostorno-vremenske odnose, ali za posmatrača događaja, promjene se dešavaju jedino na površini gdje se još sve drži i sve je na okupu kao zbir koncentričnih krugova koji se počinju širiti ističući promjene na površini vode a u čijoj je dubini, ustvari, skrivena tajna njihove geometrije.

Knjiga nema sadržaj, niti poglavlja imaju svoje naslove: to je lanac trajanja. Za razliku od klasičnog romana – romana 19. stoljeća, Šaković umjesto da gradi fabulu koja bi imala dramski vrhunac, reda epizode podjednake važnosti koje sugerišu proticanje života. Čvrstu kompoziciju, kakva se mogla naći recimo kod Sthendala i Balzaca a koja se sastojala od duge ekspozicije, krize i raspleta radnje, Šaković nadomještava nizom prizora koji su međusobno povezani.

Mislim da se roman čak jednakovrijedno može čitati i od sredine, i od kraja kao i od početka. Ta mogućnost izbora u čitanju ne znači da priču, birajući neko od poglavlja, čitamo unazad. Priča, kao i uostalom i jezik i vrijeme, ne može da ide unazad. Na isti način kako kvantna mehanika dozvoljava strijeli vremena da ide u različitim pravcima – pa ako bi putovali prema prošlosti, ne znači da putujemo unazad – tako i ova priča (ispresijecana nizom anahronija ali i povezana nizom preciznih asocijacija), koja na trenutke sugeriše nered ali ne i haos jer ništa nedosljedno u tom neredu nema, dozvoljava različito kretanje koje će, ma odakle krenuli, uvijek ići od početka.

U izvarednom prvom poglavlju knjige nagovješteni su motivi koji će se kroz različite anahronije (prolepse i analepse) provlačiti kroz razvoj fabule, ako ovdje o fabuli uopšte možemo govoriti: hronotop puta (Sarajevo – Helsinki), mučnina (bol tijela i neprijatnost u grudima), opijenost (cijelo poglavlje se može posmatrati kroz jedan, ponavljajući gutljaj viskija), izbjeglištvo, rat, neuzvraćena ljubav, nezaposlenost, problem egzistencije, samoubistvo i smrt, i najzad rečenica koja je ispisala kompoziciju romana:

I kako to da nekom kažem i opišem? A zašto bi govorio, zašto bi ikome opisivao, sve i kad bi mogao opisati. (E. Šaković: Turist u nevolji)

Ono o čemu se ne može govoriti, o tome treba ćutati. Ovo je roman govora tišine, nevjere u iskaz jer pribjegavanje univerzalnom ne predstavlja snagu misli, već slabost govora. Zato je rječita Emirova šutnja iz koje uvijek izbija poneki “podtekst”, nazire se neprestana “pod-konverzacija”. Stoga se težište prebacuje na tok misli, na razgovor subjekta pripovijedanja sa sobom. Latentna ironija, pomiješana s britkim humorom, s jedne strane, i osjećanja izvedena iz različitih fabularnih predstava, s druge strane, dva su bitno različita osvjetljenja koja se u svrsishodnoj identifikaciji prikazanog svijeta spajaju u jedinstven poetski izraz.

Trijezan sam, dakle mislim. Nemam posla, dakle postojim. U Finskoj sam, dakle nisam u Bosni. (E. Šaković: Turist u nevolji)

Cijeli roman se može posmatrati u jednom suodnosu elemenata fikcije i historije. Ničeovski rečeno, historiji su ovdje nametnute sheme perspespektive posmatrača ovjekovječene figurama kružnice (ispripovijedani svijet roman predstavlja razdoblje ograničeno početkom i krajem, između kojih se, kružeći, rasprostire njegova poetika), zatim figure linije (po kojoj teku, izmjenjuju se sižejni svjetovi romana) i najzad figura tačke (zamišljenog centra koji je svugdje i nije nigdje, a koji daje središnje odlike ili načela romana, odakle se rasprostiru sve ostale, sve do ruba kružnice).

Na taj način historija, koja po na čelu nije ništa drugo nego pretvaranje vremena u prostor, tačke u crtu, crte u kružnicu, pa se time zasniva i na jednom podrazumijevanju odnosa vremena i prostora (s akcentom na potonje), u Šakovićevom romanu dobiva posve novi ugao posmatranja.

On reče da se i njemu često dešavaju problemi sa ušnim pritiskom, i njemu koji se često vozi avionom. Ja sam s obje noge čvrsto na zemlji, na zemlji koje nema, jeste, izgubio sam tlo pod nogama prije ulaska u avion…(Emir Šaković: Turist u nevolji)

Neposredni sud historiji je temporalnost: to je sredstvo protiv konačne strukture povijesti. Ovdje je bližoj (netom ostavljenog Sarajeva) i daljnoj (perioda 1992-1995) prošlosti data mogućnost da se sačuva i bude iznova živa, utoliko što u sebi ima nečega nezavisno od svog konkretnog čudovišnog sadržaja, utoliko što je toj prošlosti putem priče data mogućnost da ponovo bude reinterpretirana.

Naravno, da u svemu tome ima nešto od onog prustovskog, gdje se mijenjanja pravac vremena, a trajanje se zaustavlja samo od sebe (reklo bi se tamo gdje treba da se zaustavi) kad se najzad ostvaruje pravo autentično iskustvo. To iskustvo i Šaković, kao i Prust, ostvaruje “danas” u prošlosti, praveći na taj način sadašnjost od prošlog događaja. Prošlost postaje sadašnjost kada protekli događaji (neuzvraćena ljubav, rat, problemi egzistencije) dobiju opnu emocija kod Šakovićevog pripovjedača. Događaj se, putem asocijacija ostvaruje sada i ovdje, sugerišući neprestane igre s vremensko-prostornim dimenzijama, gdje se linearnost vremena uspostavlja samo u nultoj tački pripovijedanja, iz koje je potekla priča, kako bi čitatelj imao oslonac u unutar ispripovijedanog svijeta.

Za razliku od suhoparne historije, pjesnička slika iz Turiste je povezana s jednim spolja (to je ono što svako od nas može prepoznati u liku ratne i postratne svakodnevnice) ali u liku i ulozi jedne imaginacije. Ovdje nije riječ o spoljašnjosti u ma kojem prostornom vidu, već o jednom kvalitetu koje nije proširenje, dopuna, ekstenzija slike historije, već njeno svojstvo intenzivnosti i progresije. Ispripovijedani svijet romana ostavlja pojavu od koje se pošlo s polja, preuzima njene moći i nastoji da ih razvije u posve novim hronotopskim odnosima koje sam gradi, kao u sceni u kojoj se miješa stvarnost Sarajeva iz 1992. i Helsinkija iz 2007.

Detonacije, panika. Crveno svjetlo, crveno svjetlo baš kao ono tamo, ovdje, u Helsinkiju, tamo u daljini, crveno svjetlo mi se primiče i eksplodira iznad glave. Raspraskavajući meci, a svaki deseti je osvijetljen…. Najednom bljesak: noć se pretvara u sablasni dan dok gledam kako se spušta maleni padobran sa svijetlećom raketom. Zatim ponovo mrak, mrak koji pokriva masovne grobnice. (E. Šaković: Turist u nevolji)

Sa stanovišta formalnih načela, vrlo je karakteristično premještanje subjekta kroz priču, čime Šaković umnožava uloge. Paradoksalno, iako je priča ispričana u prvom licu, gdje se glavni lik poistovjećuje s naratorom, ovdje ipak nemamo jasnu sliku identiteta već se ustvari uspostavljaju pravila ne-identifikacije. Zbog čega? Pa vrlo je jednostavno – onaj koji priča priču uvijek dolazi sa nekog drugog mjesta nego što je neposredni hronotop u kojem se nalazi. Stoga se i same slike daju uz pomoć mnoštva a ne jedne predstave – i Sarajeva i Helsinkija, i rata i mira, i ljubavi i mržnje, i života i smrti – koju slika sama gradi ne bi li predstavama komponovala nešto u svijesti i, u isto vrijeme, svijest o nečemu.

U jednom od podtekstova iz Šakovićevog romana može se pronaći i sljedeća uputnica, doduše nigdje ispisana, ali nagovještena, svakako: moglo bi se reći da revolucije pripremaju romantičari i idealisti, ostvaruju ih fanatici i heroji, a njene rezultate koriste uzurpatori i lupeži.

Teško je prihvatiti sve te „kosmičke nepravde“ koje tjeraju čovjeka da pristane na svijet iz kojeg je Emir Šaković tako rano otišao. Svijet književnosti je, između ostalog, ostao uskraćen za neku novu zbirku poezije ili neki novi roman koji, eto, Emir nije stigao napisati.

MI SMO ŠAMPIONI

“Biti ili ne biti? pitanje je sad.
Kakvo pitanje? odgovori, ljubavi.
Pitanje političko”.
Wislawa Szymborska: Djeca epohe

Kasno poslijepodne, odjekuju
pucnji sa Jevrejskog groblja.
Strijelcu je dosadno: obaračem kalašnjikova
oponaša ritam navijačke pjesme.

Ispod groblja je sportska dvorana.
Ritam pucnjeva, navijanje…
Davno je bilo, prisjećam se:
zastave, žamor, pune tribine.
Prvi na teren, sa loptom pod rukom,
izlazi Miki Berkowitz sa brojem devet.
Maccabi iz Tel Aviva hara
evropskim Kupom šampiona.
“Palestina, Palestina!” skandira dvorana.
U prvim redovima nekoliko
sarajevskih studenata Arapa,
u tradicionalnim nošnjama.
Plešu, skaču, podižu visoko
dva prsta u znak pobjede.
Mali sam da shvatim:
“Ovo je Bosna, ovo je Bosna!”

Otac redovno prati vijesti.
Novi televizor, u boji.
Ariel Sharon na kupoli tenka,
opsada Bejruta, pokolji u Sabri i Šatili.
Kradem trešnje po baščama,
ponekad izmlatim sestru,
jedem slatkiše ispred ekrana.
Akcija MOSAD-ovih agenata u Tunisu,
ubijen Abu Ijad, suze u Arafatovim očima.
Crtani film u sedam i petnaest,
prah i pepeo Koramšara, borbe za Abadan,
leševi u močvarama,
plamen u rafinerijama like Fao,
voštano Homeinijevo lice,
amidža građevinac u bazi Hadita,
300 kilometara od Bagdada.
“Strina, je li tako da se kod njega ne puca?”
“Ne puca”.

Fotografije u kartonskoj kutiji,
nikad ih nismo slagali u album.
Gledam već pola minute:
sestra i ja pored Djeda Mraza
sa slikovnicama u rukama,
u mojim Arapin Abdul,
u njezinim Havajka Tarita.
Vidim naš stari gramofon, prisjećam se:
razbijamo singlice i galamimo,
leti kroz prozor Adriano Celentano.
“Razbio se Adriano zvani Frizbi”.
“Dosta je bilo i tebe, Adriano”.
“Nećemo razbiti Abbu?”
“Nećemo, oni su dobri”.

Na terasi pod prozorom
mili komšijina barska kornjača.
Čekamo da nam priđe bliže.
“Viktore, hraknuli smo ti kornjaču!
Vodi je u auto-praonicu! Viktoreee!”
Mati je ljuta, ruži,
ništa nam nije k’o u druge djece.
Blaga je, ne zna udariti.
Dok spava, crtam joj hemijskom olovkom
automobil na nožnom listu,
krmaučem u kuhinji:
“Znači, ne daš?” buni se derište
i trči ljutito u sobu.
Vadi iz ormara crvenu kutijicu
i vraća se u kuhinju.
“A šta je ovo, je li?” govori
i baca joj pred noge prezervative.
Goni ga po kući zamahujući kutlačom.

Napadi astmatičnog bronhitisa.
Pomodrila su mi usta u ambulanti,
ispod maske sa kisikom, zatim
idemo na more, promiču kuće i
plastovi sijena, vode me u lječilište, zatim
jedem polovicu jabuke na klupi.
“Kako vam je mali?”
“Dobro, puno bolje”.
Potpuno je ozdravio nakon rata
na Foklandima.
“Zašto je zovu Čelična Lady?”
“Zato što joj muž radi
u čeličani”, odgovara otac.

Napokon su pronašli tijelo Alda Mora.
U automobilu na periferiji,
bilo je izrešetano kao sito.
U našoj zemlji je sigurno,
u našoj zemlji je najsigurnije na svijetu.
Možeš spavati na klupi u parku
i niko te neće opljačkati.

Otac me uči da udaram u nos i bradu.
“Ali samo ako on započne prvi.
Napni mišić, da vidim”.
Priča o nekakvim Spartancima.
Svake noći piše do u sitne sate.
Dobar stil i lijep rukopis, strastveni pušač.
Perspektivan, ali isuviše filantrop
za veliku političku karijeru.

Izvukao me je sa časa u školi.
“Idemo, plavi!” vičemo.
Na drugoj strani stadiona su navijači
sa crveno-bijelim zastavama.
Ima ih dosta, grlati su,
navijaju za klubove iz Beograda.
Utakmica se lomi, dramatično je.
Protivnički igrači startuju đonom,
pucaju kosti, odmahuje rukom
djelitelj pravde.
Zaista nam nije naklonjen,
faulovi se vide iz aviona.
Ali ne damo se, imamo sportski duh,
napinjemo mišice, ginemo
za svaku loptu, igramo
do posljednjeg zvižduka.

Utakmica za slom živaca,
utakmica za anale.
Herojski se branimo u šesnaestercu,
vadimo lopte sa same go-linije.
Protivnik je namjestio nišanske sprave.
Topovski udarac u živi zid,
neko je u buketu igrača pao
na travnati tepih.
Sijevnula je desnica
i odletjela na drugi kraj grada.
Hladan tuš za domaćine.

Dramatično je, branimo se.
Umjesto povrijeđenih
ubacujemo u vatru osamnaestogodišnjake,
junoše, vodonoše, topovsko meso.
Uzvraćamamo kontranapadima s krila.
Utakmica za slom živaca,
u navijačkom ritmu pucaju puške.
Podižem visoko ruke i skandiram:
“Mi smo šampioni, mi smo šampioni!”

Emir Šaković (Pjesme iz pouzdanih izvora)