OLIVER FRLJIĆ: S RIJEČI NA DJELA

Povezani članci

• Ista logika, isti užas
• Halif mjesto Halifa
• Sistematski pregled
• Boba Đuderija: Milanoviću, samo neka nam uđe nježno
• Velikosrpski marš preko Drine
• Kad je šenluk, nek’ i hala gori!

Uz postojeće institucije, bez obzira na činjenicu da nominalno još uvijek samo država ima monopol na upotrebu sile, ne moraju brinuti da će njihovo nasilje na bilo koji način biti kažnjeno. Puno je izglednije da će ih nacionalna glupost promovirati u heroje. A da ne bi ostali neznani heroji, pozivam ih i da se prije svog sljedećeg siledžijskog napada, bio on verbalne ili fizičke prirode, predstave. U protivnom ću ih morati nastaviti zvati govnima.

Učestalost napada na novinare u BiH, uz izostanak sankcija za iste, kao i nevoljkost nadležnih organa u rješavanju takvih slučajeva, pokazuje da je došlo krajnje vrijeme da se ta praksa legalizira. Zašto bi poznati i nepoznati napadači na slobodu javnog govora i one koji je pokušavaju afirmirati strepili što im se može dogoditi, kad bi se vrijeđanje i mlaćenje novinara moglo jednostavno staviti s ovu stranu zakona? Zar ne bi umjesto slobode govora mogli uvesti slobodu nasilja nad neistomišljenicima, s novinarima kao posebnom kategorijom? Bio bi to daljni korak u demokratizaciji postdejtonske Bosne, sasvim u skladu s njezinim etnoteritorijalnim ustrojom i vrijednostima koje on predstavlja.

Amer Bahtijar i Štefica Galić to očigledno ne shvaćaju. Oni uporno inzistiraju na pluralizmu mišljenja. Na svom portalu Tacno.net (čiji naziv među hrvatskom malograđanštinom izaziva veseli podsmijeh jer se ne zove Tocno.net) okupljaju neke od najznačajnijih autora s prostora bivše Jugoslavije. U zemlji u kojoj nacionalni ključ otključava svaka vrata i gdje sastav krvnih zrnaca uvijek ima prednost nad kompetencijom, ne iznenađuje da takvo heterogeno društvo izaziva zazor, a nerijetko i nasilje.

Problem s neshvaćanjem da Bosna može funkcionirati isključivo kroz nacionalne torove i pripadajuće im tornjake, konsternirao je i trojicu za sada neidentificiranih napadača, pa su 2. siječnja ove godine odlučili svojim šovinističkim vrijeđanjem prosvijetliti Šteficu i Amera, da bi poantirali kako će „zbog pisanja završiti kao profesor Slavko Kukić”. Podsjetimo, ovaj profesor na Ekonomskom fakultetu u Mostaru se, prije nego što mu je hrabri borac za slobodu jednoumlja željeznom šipkom pokušao utjerati nacionalne truizme u kosti, usudio izjaviti “da se normalan narod ne smije ponositi osobama kao što je Dario Kordić”.

Ali ostavimo Darija Kordića toplini sline biskupa Košića, kojom mu je cjelivajući oblio ruku u trenutku kad je u njemu prepoznao hrvatskog Mesiju – zanemarujući pri tom sitnicu da je dotični odgovoran za pokolj 116 osoba u Ahmićima – i vratimo se onima koji predstavljaju postdejtonski recidiv Kordićevog mesijanizma. Da u slučaju Štefice Galić i Amera Bahtijara ne bi sve ostalo samo na riječima, ovim putem pozivam njihove napadače da s istih pređu na djela. Uz postojeće institucije, bez obzira na činjenicu da nominalno još uvijek samo država ima monopol na upotrebu sile, ne moraju brinuti da će njihovo nasilje na bilo koji način biti kažnjeno. Puno je izglednije da će ih nacionalna glupost promovirati u heroje. A da ne bi ostali neznani heroji, pozivam ih i da se prije svog sljedećeg siledžijskog napada, bio on verbalne ili fizičke prirode, predstave. U protivnom ću ih morati nastaviti zvati govnima.