SVE JE POČELO U ZETSKOM DOMU

Povezani članci

• ČUVARI M(R)AKA
• Alice Munro dobitnica Nobelove nagrade za književnost
• Nagrada za najbolju režiju na 33. Pozorišnim igrama pripala Tanji Miletić Oručević za hit predstavu ‘Chick lit’
• U povodu lektirne makulature
• Marama svilena, sjaj smaragda i tirkiza
• Promocija knjige Svetlane Broz “Dobri ljudi u vremenu zla“ u Beogradu

Piše: Gradimir Gojer

U Parizu je godine 1928. rođen Mihailo Mrvaljević. Ta bizarna činjenica, koja u životu čovjeka ne mora značiti ništa, u slučaju ovog dramskog umjetnika izgleda da je imala presudan značaj… Jer, iako je Mrvaljević kao beba napustio grad svjetlosti ostao je vječito vjeran svjetlostima pozornice!

Karijera ovog glumca otpočela je u najstarijem crnogorskom teatarskom središtu – cetinjskom teatru Zetski dom. U samo dvije sezone provedene na Cetinju mladi Mrvaljević je odigrao četrnaest uloga, sudjelujući u realizaciji jednog složenog repertoara koji su činila i djela Sofokla, Šekspira, Nušića… Međutim, njegova glumačka sudbina nije odlučena na Cetinju?!?

Veliki bard crnogorskog i bh. teatra Vaso Kosić svoga je mladog zemljaka Mrvaljevića na vrijeme pozvao u Sarajevo i uputio pravim umjetničkim stazama, kojima će Mrvaljević kročiti u eksjugoslavensku plejadu najvećih interpretatora dramskog repertoara. U Narodnom pozorištu Sarajevo, kojem je ostao vjeran do kraja karijere, Mrvaljević će kreirati jedan široki dijapazon izrazito dramskih uloga, od drame u užem smislu, preko komedije, pa sve do antidramskog oblika teatra!

Već na samom startu umjetničke karijere ispunio je očekivanja svoga mentora, velikog Vase Kosića, pa će tumačeći uloge mladih heroja u drami i komediji: Mara (Držić, Dundo Maroje), Kostje (Katajev, Dan odmora), Edminda (Šekspir, Kralj Lir), Perelje (Budak, Mećava), Vjerenika (Lorka, Krvave svadbe) ispoljiti osoben temperament i jednu do tad na sarajevskoj pozornici nepoznatu, čudesnu eruptivnost, koja je rezultirala snažnom glumačkom gestualikom.

Kroz proces glumačkog istraživanja, permanentnih transformacija, konačno sazrijevanja, kako ljudskog tako i umjetničkog, Mrvaljević će ispuniti cijelom niskom vrijednih ostvarenja. Tumačeći dramske karaktere on će inteligentno, s impresivnom sposobnošću za metamorfoze glumačkog lika, uspijevati proniknuti i do najtananijih psiholoških niti svojih likova, a upečatljivost njegove igre osobito će doći do izražaja kroz kreacije: Milorada (Nušić, Dr), Bega Pintorovića (Ogrizović, Hasanaginica), Komara (Cankar, Sluge), Medvedenka (Čehov, Galeb), Astrova (Čehov, Ujka Vanja), Džonstona (Haal, Bilo ih je sedam),  Pjera Bezuhova (Tolstoj, Rat i mir)…

Ipak, ako se za neko od brojnih dramskih ostvarenja  Mihajla Mrvaljevića može reći da predstavlja onaj tako rijetko dosegnuti, ali time još i vredniji Olimp glumačkog umijeća, onda je to neponovljivi Mrvaljevićev Pablo iz Hemingvejeva djela Kome zvono zvoni. Jarkim, do neslućenih granica slojevitim emocijama, kroz ovu je ulogu Mihailo Mrvaljević satkao grandioznu figuru jedne ljudske osobnosti, čija zračenja ostaju trajno u našem pamćenju, i to dugo godina nakon gledanja ove blistave predstave Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Obilježavajući jednu od obljetnica u svom blistavom glumačkom hodu Mihailo Mrvaljević će pozvati, u to doba i kao direktor Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, velikog glumca i redatelja Branka Plešu da mu na pozornicu Kuće na Obali, postavi suvremeni tragični komad sa snažnim refleksijama na suvremeno  življenje  U korovu, Uroša Kovačevića. I u toj ulozi donio je Mrvaljević punokrvnog  čovjeka  južnoslavenskih prostora, što je bilo zadivljujuće u suvremenoj povjesti glumovanja u Bosni i Hercegovini.

Ne zaustavljajući se na svestranoj, odgovornoj, umjetničkoj, ali i angažirano društvenoj djelatnosti u Narodnom pozorištu Sarajevo, Mihailo Mrvaljević će dio svog glumačkog i ljudskog, strasnog angažmana ugraditi i u temelje prvog kamernog i eksperimentalnog teatra na jugoslavenskim scenskim prostorima. Nemiran po naravi, vjeran stoljetnim histrionskim lutanjima i traženju istinske kazališne emocije Mrvaljević će, bez ustezanja prihvatiti poziv velikog scenskog maštara Jurislava Korenića i sa grupom svojih istomišljenika stvoriti Malo pozorište, danas iznimno popularni Kamerni teatar 55.

Jednako kao na velikoj pozornici Mrvaljević će i na maloscenskom prostoru Kamernog teatra 55 podariti iskrene i nadahnute trenutke svoje glumačke umjetnosti upisujući u svoj artistički životopis jednoga Sen Žista (Bihner, Dantonova smrt), Sokrata (Platon – Korenić – Mićanović, Sokratova smrt), Doktora Svara (Dorić, Veleizdajnički proces).

Nemirne glumačke geste i stalno tragalaštvo Mihaila Mrvaljevića donijeti će i njegove kreacije i na sceni trećeg sarajevskog teatra, tadašnjeg Pozorišta za mlade, danas Pozorišta mladih, gdje će Mrvaljević ostvariti zanimljivu i slojevitu kreaciju u komadu Po Seni iver pluta, u režiji Miloša Šamija.

Mrvaljević je bio i jedan od rijetkih glumaca sarajevskog i bh. kazališta koji je znao i umio umjetnički artikulirati i na pozornici ostvariti punoću pjesničkog versa. Tako bilježim njegove blistave interpretacije stihova u predstavama Bašeskija,  Jana Berana, Za čovjeka,  Berana – Jokanovića, obje u režiji Vladimira Jokanovića.

Jednako ubjedljiv, ako ne i za nijansu ubjedljiviji, bio je Mrvaljević i kao interpretator stihova Mehmedalije Maka Dizdara u predstavi  Kameni spavač, redatelja i adaptatora profesora Tomislava Durbešića. Od brojnih kritičkih, gotovo euforičnih mišljenja o ovom istinskom umjetniku izdvojio bih ono koje je došlo iz pera Velimira Stojanovića, povodom kreacije Pabla u predstavi Za kim zvono zvoni,  Hemingveja: „Mrvaljević je bio ogrezao u Pablu, trijumfovao je potonji. Pretvorba je bila stvaralačke naravi, donela je još jedno saznanje: ako sebe istinski poništiš u ime Drugog Čoveka, dva puta si živeo.

Mišo Mrvaljević kao Pablo morao je to da učini. Pred tim i takvim ovaploćenjem  naglo je iz sećanja čilio Pablo izvanrednog Akima Tamirofa iz filmske verzije. Neću reći da je Mrvaljević bolji glumac od Tamirofa. Ipak, ustvrdiću da se poređenje u umetnosti još jednom pokazuje prilično bespredmetnim; i još: da više vredi Mrvaljević na sceni nego Tamirof na ekranu… Mrvaljević je bio Pablo odjednom, od prvog trena, Pablo koji mora da proživi pred nama svoju usudnu varijantu…“

Kao istaknuti protagonist dramskog teatra Mrvaljević je bio iznimno zanimljiv i podatan za radio-dramska ostvarenja. Tako će Mrvaljević ostvariti više od stotinu uloga u emisijama radio-drame, na negdanjem  Radio Sarajevu. Imponira tek slobodno prisjećanje na umjetničke usklike radio-dramskih ostvarenja Mihaila Mrvaljevića, a oni su vezani za imena autora kao što su Aristofan, Šekspir, Šiler, Tolstoj, Balzak, Dostojevski, Breht, Njegoš, Nušić, Ćorović, Jakšić, Kočić, Kosor, Kreft, Begović, Božić, Lebović, Hing…

Kao što je bio smjeli tragač maloscenskim  putovima Kamernog teatra 55, tako je Mišo Mrvaljević utvrđivao eksperiment i na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, ali i van nje, u nekoj vrsti  ambijentalnog teatra igrajući u jednoj izrazito tragalačkoj scenskoj fakturi Alije Hafizovića Artisiti!

Mihajlo Mrvaljević je i kao direktor Drame vukao nekonvencionalne, ali stvaralački bogate artističke poteze, uvjek stavljajući akcenat i dajući prednost modernom scenskom iskazu, prije svega u dramama bosansko-hercegovačkih i eks-jugoslavenskih suvremenih autora.

Mrvaljević se iskušao i to iznimno uspješno, kako prema mišljenju kritike, tako i po reakcijama najšire publike, i u interpretaciji monodrame. Njegovo tumačenje životopisne storije u monodramskom obliku Vuk (o Vuku Stefanoviću Karadžiću), Miroslava Jančića bila je jedna od najuspjelijih monodrama u modernoj povijesti bh. teatra.