Auf Wiedersehen, Merkel?

Povezani članci

• Rusija: Sergey Sobyanin ostaje gradonačelnik Moskve
• Američke sankcije Hamasu, Al Qaidi, IS-u, iranskoj Revolucionarnoj gardi
• Proruski separatisti predali dvije crne kutije malezijskim stručnjacima
• U Španjolskoj prosvjedi u više od 50 gradova: “Ustajte narodi Europe”
• Sveštenik osuđen na deset godina zatvora zbog zlostavljanja djece
• Cameron: Škoti, skačete u nepoznato

U Bundestagu, ljevičarska stranka kritikuje Izrael, veliča Putina i komunističku Kubu i povremeno poredi Merkel sa Hitlerom.

Piše: Paul Hockenos: Al Jazeera

Nakon skoro deset godina na vlasti, njemačka kancelarka Angela Merkel (60) sigurna da će ostati na toj poziciji još mnogo godina. Merkel je omiljena političarka i predsjednica Kršćansko-demokratske unije (CDU), najveće i najpopularnije stranke u Njemačkoj. Pod vođstvom Merkel, njemačka ekonomija doživjela je procvat uprkos krizi eura. Ona je također jedna od najmoćnijih žena na svijetu, te uživa poštovanje izvan granica Evrope kao liderka zemlje i moderna konzervativka.

Međutim, pozicija Merkel ugrožena je više nego što izgleda, a razlog za to je promjena njemačke političke scene. Preobrazba njemačkog konzervativizma koju ona provodi, ima dalekosežne posljedice, jer je pretvorila duboko tradicionalnu, krščansku političku filozofiju u jednu od najliberalnijih evropskih stranki desnog centra, te, dugoročno gledano, može biti njena propast.

Političke promjene u Njemačkoj

Merkelina Kršćansko-demokratska unija trenutno predvodi svoju treću uzastopnu koalicijsku vladu. Ovo je dijelom moguće zbog partnerstva sa strankom lijevog centra, Socijaldemokratskom strankom Njemačke (SPD), drugom najvećom strankom u Njemačkoj, sa kojom se Merkelova udružila za vrijeme svog prvog mandata kancelarke u periodu od 2005. do 2009. godine.

Međutim, Kršćanski demokrati već desetljećima vide Slobodnu demokratsku stranku koja je poslovno orijentisana, mala stranka poznata po svojoj ideologiji slobodnog tržišta, kao prirodnog partnera. Za vijeme Merkelinog drugog mandata od 2009. do 2013. godine, te dvije stranke udružile su snage, iako je partnerstvo bilo mnogo manje skladno nego savezi desničara 1980-ih i 1990-ih kada je kancelar bio Helmut Kohl.

Međutim, na izborima 2013. godine, Slobodni demokrati nisu uspjeli da dobiju više od 5 posto glasova potrebnih za ulazak u državni parlament. Stranka je u međuvremenu nastavila negativni niz, izgubivši pozicije u pokrajinskim parlamentima u svih 16 njemačkih saveznih pokrajina. Njihov gubitak učinio je ekološki osvještene Zelene i socijalističku ljevičarsku stranku (Linke), koja ima jake korijene u istočnoj Njemačkoj, jedinom opozicijom u Bundestagu. Socijaldemokrati su do nedavno sporadično i nevoljko sarađivali sa ljevičarskom strankom – nadajući se sve vijeme da će oni nestati i tako omogućiti SPD-u da preuzme ljevičarski blok glasova, na koji oni polažu ekskluzivno pravo.

Pored pada Slobodnih demokrata, pojava stranke Alternativa Za Njemačku (AFD) – antiimigrantske, evroskeptične desničarske stranke – postala je najgori zaokret za Kršćanske demokrate

Danas gotovo svaka evropska zemlja ima barem jednu stranku krajnje desnice u državnom parlamentu, uključujući i neke koje već desetljećima imaju ulogu u unutarnjoj politici (naprimjer, francuska Nacionalna fronta, koju je vodio Jean-Marie Le Pen, a sada vodi njegova kćerka Marine Le Pen). Čak i u tradicionalno liberalnim zemljama poput Holandije i Danske, od ranih devedesetih stranke krajnje desnice udruživale su se na populističkim pitanjima poput islamofobije, antiimigrantske politike, nacionalnog jingonizma, pitanja poštivanja reda i zakona, kao i evroskepticizma kako bi osvojile 10, ponekad i 20 ili više, posto glasova, te povremeno vladale kao koalicioni partneri.

Njemačka nije imuna na ove osjećaje. Naprimjer, istraživanja javnog mijenja pokazuju da je islamofobija u Njemačkoj visoka kao i u drugim evropskim zemljama. Međutim, Njemačka sve do sada nije imala dovoljno jaku stranku krajnje desnice. Ranije ove godine, na pokrajinskim izborima, AFD je ušao u državna zakonodavna tijela, dobivši skoro 10 posto glasova, te izazvavši zabrinutost širom njemačkog političkog establišmenta. Kršćanski demokrati više nisu jedina održiva desničarska stranka u bloku. Sada postoje naznake da će se AFD pridružiti Bundestagu nakon saveznih izbora 2017. godine.

U redovima AFD-a nalaze se razočarani Kršćanski demokrati i Slobodni demokrati, dok njihovo biračko tijelo obuhvata širok politički spektar, uključujući čak i ljevičarske glasače koji se protive Evropskoj uniji koja je bastion neoliberalizma. AFD-ovi lideri predstavljaju pristojan, raznoliki njemački nacionalni populizam koji se značajno razlikuje od rulje pjanaca iz pivnice koji su predstavljali njemačku krajnju desnicu nakon Drugog svjetskog rata. Do pojave AFD-a, deseci varalica neuspješno su pokušavali zauzeti ovaj teren u poslijeratnoj Njemačkoj.

Postoje tri razloga za uspjeh AFD-a. Kao prvo, nezadovoljstvo ulogom Njemačke u Evropskoj uniji i eurozoni. To nezadovoljstvo se kreće od latentnog do ekstremnog kod manjeg broja njemačkih stanovnika. Većina Nijemaca ponosno podržava EU. Sve do sada, euroskeptici su bili politički beskućnici. Kao drugo, Njemačka se, kao i ostatak Evrope, suočava sa snažnim i rastućim neliberalnim osjećajima protiv stranaca, koji dobivaju sve veće konture islamofobije.

I na kraju, tvrdolinijski njemački konzervativci frustrirani su Merkelinim naporima da modernizuje Kršćanske demokrate (što je u isto vrijeme i razlog za njenu veliku popularnost, posebno među ženama). Merkel – žena, protestantkinja, iz istočne Njemačke, razvedena bez djece – uvela je stranku u 21. stoljeće. Ona je pokrenula promjene koje njeni prethodnici, uključujući i Kohla, nisu mogli ni zamisliti: ukidanje vojnog roka, uvođenje minimalne plate, ubrzavanje postepenog ukidanja korištenja nuklearne energije, prihvatanje prava homoseksualaca i priznavanje islama kao jedne od religija u Njemačkoj.

Merkeline opcije

Merkel se zaklela da njeni Kršćanski demokrati neće ući u koaliciju sa AFD-om na državnom ili pokrajinskom nivou.

Kršćanski demokrati imaju samo jednog mogućeg partnera, koji je i njihov glavni rival – socijaldemokrate. Ali takvo partnerstvo pogoduje socijaldemokratima, koji su osvojili 41 posto glasova.

SPD ima i drugu opciju, ljevičarsku koaliciju u kojoj bi oni mogli imati glavnu riječ, a ne biti druga violina Kršćanskim demokratima. SPD već ima takvu koaliciju u šest pokrajina, sa strankom Zelenih ili ljevičarskom strankom, te je dio ljevičarske vlade u druge dvije pokrajine, uključujući i nedavnu koaliciju u Tiringiji, u kojoj vladaju sve tri ljevičarske stranke. SPD vlada kao partner u 14 od 16 pokrajini, a Kršćanski demokrati sudjeluju u samo osam.

Zamka koalicije SPD – ljevičarska stranka – Zeleni je u činjenici da se različito ponašaju na državnom i na pokrajinskom nivou.

Na državnom nivou zastupaju isključivo lijevu orijentaciju, za razliku od svojih regionalnih podružnica u istočnoj Njemačkoj, koje se uglavnom sastoje od pragmatičnih operativaca koji se fokusiraju na općinsku infrastrukturu, a ne na geopolitiku. U Bundestagu, ljevičarska stranka kritikuje Izrael, veliča Putina i komunističku Kubu i povremeno poredi Merkel sa Hitlerom.

SPD se ne može udružiti sa takvom strankom na državnom nivou, ili je to barem njihova sadašnja politika.

Dominacija ljevice na nivou pokrajina ima direktne implikacije na Merkelinu vladu. Vladajuće stranke 16 pokrajina zastupljene su u gornjem domu parlamenta, Bundesratu. (Bundestag je donji dom). Bundesrat ima ovalsti da provjerava Bundestag na različite načine, pa čak i da inicira zakon. SPD-ova većina u Bundesratu daje stranci znatno veću moć u Vladi nego što bi to bio slučaju u suprotnom.

Još mnogo toga se može promijeniti od sada pa do izbora 2017. godine. Ali Merkelova ni na koji način nije više sigurna na svojoj poziciji kao što ni Kršćanski demokrati ne vode u anketama. Ona bi mogla skrenuti udesno u pokušaju da istjera AFD iz utrke. Ali to bi otuđilo SPD i trajno uplašilo Zelene. A ako to i uradi, Merkel rizikuje da napusti najimpresivnije historijsko dostignuće svoje političke karijere: modernizacija Njemačke, kao uistinu evropske, kršćanske demokratije.