“Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (1): Ne želim živjeti u mraku

Povezani članci

• Boris Pavelić: Feral nas je naučio da se vrijedi boriti
• “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (2): Partiji je ovoj kraj!
• Dragan Markovina: Enciklopedija otpora
• Na Sajmu knjiga u Frankfurtu predstavljen »Smijeh slobode«
• “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (6): Pobjeda privida
• “Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune” (3): Na ratištu, a jedini bez spomenice

Tri je desetljeća otkako je satiričar Đermano Senjanović Ćićo zapisao: »Ne znamo dokle će ovi ‘Feral’ svitlit, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će kako bog zapovida«, rečenicu iz uvoda prvog broja »Ferala«, »nedjeljnog političkog zabavnika« splitske »Nedjeljne Dalmacije«, od 16. listopada 1983.

   – Ćićo je tada radio u »Pometu«, humorističkome prilogu »Slobodne Dalmacije«, pa smo se dogovorili da će u »Nedjeljnoj« jednom tjedno uređivati satiru. Sa sobom je donio i ime – »Feral« – svjedoči Zoran Erceg, tadašnji zamjenik glavnog urednika »Nedjeljne«. Nije posve jasno otkud točno ime, ali Erceg svjedoči kako je Ćićo »bio dobar sa Smojom i još nekim ljudima, pa mislim da su oni, uz kavu i piće, odabrali – Feral«.

   »Četrdeset godina nakon rata/mašemo parolama po zraku;/i ja dižem parolu svoju:/’Ne želim živjeti u mraku!’« – tim dvoznačnim četverostihom Ćićo je u prvom broju ironizirao tada uobičajene redukcije struje, ali istodobno, između redaka, i tadašnji jednopartijski »mrak«. Otpočetka je uveo rubrike i stil koji će postati dijelom prepoznatljiva nasljeđa »Ferala«: nonsens, parafrazu, parodiju standardnih novinskih žanrova, poigravanje s vremenskim perspektivama. Odbacio je besadržajni »funkcionerski jezik« lažne revolucionarnosti i uveo jezik svakodnevice, vraćajući riječima značenje i oslobađajući čitatelja besmisla partijskoga govora.

   Rabiti riječi s konkretnim značenjem – i to je već bilo subverzivno. Ali nije dugo trajalo. Temperamentan i osjetljiv, Ćićo je odustao već poslije prve zabrane, potkraj siječnja 1984. No užga je žižak koji će se uskoro razgorjeti u požar, danas znamenit pod imenom »Feral Tribune«. Jer Ćićin će prilog u listopadu 1984. preuzeti dva nepoznata studenta splitske elektrotehnike – Velimir Marinković i Viktor Ivančić.

   – Nakon Ćiće, »Feral« više nije imao tko raditi, jer humoristi ne rastu na ulici – kaže Erceg. – No htjeli smo nastaviti. Jednom tako ćakulamo što s »Feralom«, i kaže meni Srećko Lorger, s kojim smo Mario Garber i ja dijelili uredničku sobicu: »Imaš dva klinca na FESB-u, izdaju odličan list. Hoćeš li da probamo s njima?« Ajde, dovedi ih – odgovorio sam.

   »Eci peci pec/mrtav si ko zec/ubila te haubica/odnijela ti pola lica//Ringe ringe raje/rat još uvijek traje/bombe lete, pište/ranjenici vrište…« Ta »Prigradska demonologija Robija K. iz IIa« nije više bila blaga splitska »baza«, nego šaka u trbuh revolucije. Već prvi »Viktorov i Velin« broj »Ferala«, od 28. listopada 1984., jasno deklarira taj novi bunt nadahnut rockom, koji dotadašnju mekoću splitskog humora zaoštrava u cinizam, sarkazam, nerijetko do paroksizma. Viktorov i Velin »Feral« svjesno će deprovincijalizirati glas vlastitoga grada i odbaciti njegov samoodabrani kampanilizam. Ovako će to opisati drugi jedan tadašnji student – Predrag Lucić: »Bio je to punk, a ne splitske ćakule«. Još tada dakle, prije trideset godina u »Nedjeljnoj Dalmaciji«, začeta je ona prodorna nepopustljivost koja će otpor svakom autoritarizmu s vremenom zgusnuti u dvije riječi – »Feral Tribune«

Novi list