Vrijeme kada je idiotizam rastočio razum

Povezani članci

• Goran Sarić: Sretna Nova, profesore Zuti
• Milanović: Povlačim se s mjesta predsjednika
• Novi napad na navijače Hrvatske
• Prije četvrt stoljeća
• Hrvati i Srbi opet se trebaju ujediniti oko zajedničke ideje slobode
• Volim te, budalo mala

Foto: flickr

U povodu 15. obljetnice smrti Franje Tuđmana

Za Tuđmanove vladavine – koja bi se produžila do danas, da nije umro – Hrvatska je zbog vojnog angažiranja u BiH i prokockanog imidža žrtve agresije – bila izopćena i osramoćena u svijetu, izolirana i s embargom na uvoz oružja. Devastirana u svakom smislu, danas to nije zemlja za uzor ni svojim susjedima, a kamoli šire u Europi i svijetu. Hrvatsku kakvu je Franjo Tuđman posijao na jugoslavenskim razvalinama, u kojoj se više ne da ljudski živjeti – nitko nije želio

Piše: Marijan Vogrinec

Petnaest godina već prošlo od smrti Franje Tuđmana! Tko bi rekao. Toliko? Da nije šake desničarskih ultraša koji ga stalno vide kao vodonošu njihova Poglavnika iz Luciferovih apartmana – Ante Pavelića – i da nije, osobito, Tomislava Karamarka, tko bi se danas još, osim „Vrhovnikove“ obitelji, sjećao „prvog hrvatskog predsjednika“, „Oca Domovine“ (sic), „genijalnog pobjednika u Domovinskom ratu“ i „tvorca hrvatske slobode i samostalnosti“!? Tko bi se sam od sebe, osim rečenih i njihovih stranačkih trbuhozboraca, sjetio nadnevka smrti Franje Tuđmana i zapalio mu svijeću, zahvalan za silno blagostanje i sjajnu budućnost mladih naraštaja među naprednim, demokratskim zemljama svijeta!?

Hodočastili su ovih dana pred onu crnu mramornu ploču veličine omanjeg rukometnog igrališta, ukošenu iza crkve Krista Kralja na Mirogoju, svi koji su Tuđmanu za života nešto značili, hinili da mu znače ili su se tek kad je umro počeli javno busati u prsa kako su s „Ocem Domovine“ bili kao prst i nokat. Televizijske kamere nisu propustile dolazak pokojniku svih koji se i danas obilno tove njegovim (ne)djelom ili drže da će im sutra koristiti, ako ih danas vide kako pale crveno-bijelo-plavi lampion sa šahovnicom, brišu suze, skrušeno titraju usnama navodno u molitvi i pognute glave čine jedva vidljiv križić na prsnoj kosti.

Upravo o 15. obljetnici smrti, na početku žestoke utrke za drugi mandat na Pantovčaku, aktualni je predsjednik RH Ivo Josipović također nakanio pozobati nešto mrvica tuđmanizma. Nepotrebno i nečasno. Čovjek sit i bogat (imovinska kartica teška gotovo devet milijuna kuna!), na odličnom položaju! Mrvicama ni ptica ne može pravo utažiti glad, a kamoli da će politički ljevičar/agnostik hipnotizirati desno biračko tijelo poltronskim lizanjem Tuđmanove biste. Mogu to protukandidatkinja iz „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Kolinda Grabar Kitarović i stranački joj gazda Tomislav Karamarko. Njima je to „prirodno“ i baš ne bode oči šepurenje tuđmanizmom radi osvajanja sentimentalnih srdaca birača.

Karikatura u vojnom džipu

Ali da Josipović javno govori, makar samo mobilizacijski-promidžbeno, kako je Franjo Tuđman bio istaknuti antifašist i veći demokrat od vodstava nekih stranaka danas, glavnih mu oponenata i žestokih kritičara (čitaj: „novog HDZ-a“ i Karamarka), spuštanje je na nisku razinu političkog narativa. Nedostojno je to državničke uljuđenosti. On zna da Tuđman nije bio demokrat, nego autokrat koji je u svakoj prigodi nakaradno glumatao svog idola, maršala SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita.

YouTube je za vječnost ostavio tv-karikaturu izravnog prijenosa vojnog mimohoda na Jarunu, 30. svibnja 1995., gdje „vrhovni zapovjednik“, u bijeloj maršalskoj odori, uz neizostavnoga Gojka Šuška s lijeve strane, u otvorenom vojnom džipu i na počasnoj tribini, titovski ozbiljno, ali vojnički mlitavo, ozbiljna lica salutira vojnicima i titovskim pokretom ruke otpozdravlja razdraganomu mnoštvu. Josipović zna kako je Tuđman, također u svakoj prigodi (pa i nakon što se svojim „antifašizmom“ grdno zamjerio Židovima i Izraelu), više puta osobno demonstrirao odvratan rasizam i šovinizam, osobito prema Srbima.

Koliko god nesmotrenim predizbornim Tuđman-izletom među desničare neće osvojiti njihova srca i glasove, jer točno čitaju da ne misli to što govori i da time neće nauditi „novom HDZ-u“ i protukandidatkinji, toliko će Josipović ohladiti simpatije svojih birača. Pa i onih politički neopterećenih, ali nenaklonjenih Tuđmanu. Čak i manjeg dijela desnih, koji povremeno – iz inata ili kojih drugih razloga – ne žele marširati u stranačkim vojskama pod Karamarkovim ili zapovjedništvom „Crkve u Hrvata“.

Teško je pretpostaviti da predsjednik RH ne zna i da je javnost boljeg pamćenja zaboravila kako je Tuđman četiri puta „demokratski“ odbijao priznati legalno izabranog gradonačelnika Zagreba, jer je bio iz oporbe, a ne iz HDZ-a. Oporbu je javno nazivao stokom sitnog zuba te crvenim, žutim i zelenim vragovima. Svim se silama trsio podčiniti je svojoj volji (uspio je s HSP-om, HKDU-om i nizom HDZ-ovih desničarskih satelita/patuljaka) ili je uništiti (političke struje oko Vlade Gotovca, Savke Dabčević-Kučar, Stipe Šuvara…), a ne razvijati višestranačje.

Svojedobni je HDZ-ov ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak svjedočio kako je „demokrat“ Tuđman tražio od njega da policijskom silom rastjera 100.000 ljudi s Trga bana Jelačića u Zagrebu, jer su u organizaciji Radija 101 i civilnih udruga prosvjedovali protiv njegove vlasti. Ugrabio si je totalnu predsjedničko-premijersku moć i bez njegovog se znanja nije moglo promijeniti ni portira komunalnog poduzeća. Njegovim su blagoslovom u ratno-poratnom razdoblju podijeljene stotine i tisuće društvenih poduzeća i cijele industrijske grane nekolicini dotad uglavnom gologuzih obitelji i izabranih pojedinaca.

Enormno su se obogatili i danas su – s neviđenim tonama kriminalno-privatizacijskog putra na glavi – „krema“ elitnog društva polupismenih skorojevića, otočić u moru hrvatske bijede. Takvi moraju pet puta dnevno paliti Tuđmanu svijeće-zahvalnice i svaki put glasnije izvikivati njegovu: „Imamo Hrvatsku!“ Jer, zaista je imaju – 95 posto njezina pokretnog i nepokretnog bogatstva, pretežnu političku moć, ključni nadzor nad državnim aparatom i blizu četiri milijuna osiromašenih građana. Masovnu glad i depresiju danonoćno drže u pokornosti mantrama o domoljublju, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima, katoličkoj vjeri, tradiciji, partizanskim zločinima, zastrašivanjem komunistima, Srbima, Jugoslavijom, udbašima… Kretenizam na treću potenciju!

Kolumnist Dragan Markovina zapisao je na internetskom portalu Lupiga i sljedeće: „Tvrditi nakon svega proživljenog da je Tuđman bio istaknuti antifašist, otprilike je jednako utemeljeno kao tvrdnja da je Mussolini bio socijalist. Da, Tuđman je bio aktivan u antifašističkom pokretu, jednako kao što je Mussolini bio aktivan u socijalističkom. (…) Riječ je dakle o čovjeku za vrijeme čije vlasti je diljem zemlje srušeno preko tri tisuće antifašističkih spomenika, za što nikad nitko nije odgovarao. Riječ je također o čovjeku pod čijom je vlašću u Zagrebu izbrisano ime Trga žrtava fašizma. Ništa manje, riječ je o čovjeku koji je nakon Oluje toliko trijumfalistički popratio činjenicu da se zemlja suočila s masovnim egzodusom vlastitog stanovništva, da je mrtav-hladan izjavio kako nisu stigli (hrvatski Srbi – op. M.V.) ponijeti ni prljave gaće na štapu. I sve to, godinama nakon što se pohvalio kako je sretan što mu žena nije Srpkinja, ni Židovka.“

Vjerojatno su klepetale kosti pod onim teškim mramornim kvadrom u Kući cvijeća, ako je pokojni Maršal („Ne pakirati Tuđmanu!“ – branio je nacionalistički „zaigranog“ povjesničara-samouka iz Velikog Trgovišća) čuo kakve ljigave nebuloze trkelja njegov general, partizanski prvoborac i susjed mu s druge strane klanječkog brda u Hrvatskom zagorju, apologet NOB-a, komunizma i samoupravnog socijalizma, direktor beogradskog Partizana… Franjo Tuđman!? Ne treba Josipoviću pozivati se na taj „osebujan“ lik, kojemu je na pogreb došao iz svijeta samo tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel, a Titu se poželio posljednji put pokloniti cijeli državnički svijet koji je tada nešto značio. Moralo se za njih izgraditi posebnu tribinu u Beogradu. Na njoj su za Hrvatom Jožom plakali svjetski politički velikani, predsjednici, carevi i kraljevi, a za Tuđmanom?

Anketna relativna pozitiva

„Tuđman je najveći Hrvat 20. stoljeća koji je ostvario tisućljetni san svih Hrvata i što više vremena prolazi od njegove smrti, on je sve veći u dušama naroda“, ushićeno je u povodu obljetnice smrti komentirao Karamarko. Valjda čovjek zna što govori i zašto govori, jer je studirao povijest. Tim više, ako je istina da ju je dvopredmetno-jednopredmetno studirao 10 godina, kako je pisao istraživački novinar Željko Peratović. Zato je šef „novog HDZ-a“ obećao da će, čim istjera Zorana Milanovića iz premijerske fotelje u kojoj ionako ne boravi puno radno vrijeme, „bezodvlačno“ unijeti Tuđmana u Ustav i promijeniti sve školske knjige iz povijesti kako bi Tuđman i Domovinski rat bili temelj, početak i kraj „slavne hrvatske državotvorne priče“. Retuđmanizacija Bijedne Naše: uvjet svih uvjeta!

Neke ankete ovih dana, na uzorku od 1500 građana, objavljene u povodu 15. obljetnice Tuđmanove smrti, sugeriraju da nešto više od 50 posto anketiranih građana RH ima pozitivan odnos prema „Ocu Domovine“ i da su Tuđmanove njegove zasluge nešto veće od „ljudskih mana“ i „državničkih promašaja“. Dio pak medijskih analitičara smatra da je upravo obratno i da je baš taj autokratski „prvi hrvatski predsjednik“ (Ivo Latin nije bio predsjednik SRH prije njega?) kriv za većinu temeljnih zala, koja danas satiru Bijednu Našu u propast, državni raspad.

Bivši glavni urednik eutanaziranog (2012.) dnevnopolitičkog lista Vjesnika i Tuđmanov miljenik, Nenad Ivanković, sin njegovog i Titovog sudruga Vonte (jedini je među najvišim partizanskim zapovjednicima na bijelom konju 1945. godine ujahao u oslobođeni Zagreb), smrtno se tužan 2000. godine debelom knjigom upitao „Predsjedniče, što je ostalo?“ Četrnaest godina poslije, opet se postavlja pitanje što je Tuđman ostavio građanima RH. Treba li ga slaviti i dizati mu spomenike – kojih je ionako već kao salate, u gotovo svakom selu – ili ga valja tek pedagoški spominjati po zlu („ne ponovilo se!“) i prepustiti povijesnoj prašini?

„Ostalo je ono što je najvažnije“ – kategoričan je Karamarko – „a to je da imamo potpuno neovisnu državu u NATO paktu i članicu Europske unije, što trenutačna vlast pokušava relativizirati. Danas ćemo domoljublje, kao pravi HDZ-ovci, sigurno artikulirati kroz borbu za kvalitetniji život i standard građana. Današnja vremena podsjećaju na vremena 90-ih i javljaju se sindromi za koje smo mislili da su iza nas. Treba jasno reći da u proteklih 25 godina hrvatske države pomirba nije uspjela. Kako ćemo razgovarati s onima koji hrvatsku državu nikad nisu htjeli i jedini odnos prema suvremenoj hrvatskoj državi je cinizam koji izražavaju i prema Tuđanu. Odmah nakon stvaranja države počelo je njeno rastakanje i to od strane onih kojima je Tuđman pružio ruku. On je srušio hrvatski Berlinski zid na način da smo uveli višestranačje.“

Demagogije i neistina do neba. Što to treba Karamarku? Niti će time pozlatiti svoj imidž mjesecima najnepoplarnijeg političara u Bijednoj Našoj niti je kadar isklesati spomenik „velikanu“ koji to nije. Ni približno nije kakvim ga predstavlja šef „novog HDZ-a“ i kasta što se nenormalno uhljebila na tuđmanizmu. Od ratnih profitera s višestruko unovčenim „domoljubljem“ i sumnjivih „hrvatskih branitelja“ s izvrsno ukamaćenim „ratnim putom/činovima/invalidninama“ do novih politikantskih konvertita klijentelističkih krvnih zrnaca i masovne udruge građana kodnog naziva „Crkva u Hrvata“.

Čisti je gubitak vremena pokušati Karamarku objasniti kako i zašto nemamo „potpuno neovisnu državu“ i da članstvo u NATO-u i Uniji neće prosječnom građaninu RH donijeti bolji život ni u idućih desetak godina. Formalnost članstva više je nego očita. U nekim elementima i štetna, jer svako malo isplivaju u javnost sramotne činjenice o tomu kako su hrvatski pregovarači s EU-om najčešće bili politički postavljeni neuki amateri, što se sada obija o glavu cijeloj zemlji. Tko ne vjeruje, neka pita ribare, težake, poduzetnike, pa i svoje susjede u gradovima i selima pod pritiskom „europskih standarda“.

Ni na zahod bez Bruxellesa!

Gotovo ne možeš otići na zahod, ako Bruxelles ne izda dopuštenje. Bez obzira na to koliko ti je sila i hoćeš li šporkati gaće. Ako je EK odredio da se mokri jedanput u sedam dana, to mora biti tako. I točka. Neće ribar, majci, napuniti kašetu srdela više od kvote, ako u Bruxellesu ne kimnu glavom i ako Duje ne zna ime srdele na latinskom! Ili da farmeru (što je sada obvezatno Unijino ime za – seljaka/zadrugara) kokošinjac s nesilicama bude centimetar uži od „europskog standarda“. Živad mora imati komfor. Ili da dida Mata, sačuvaj bože, u svom slavonskom dvorištu primijeni sjekira-anestetik na još živoj sirovini za kulene, kobasice, slaninu i čvarke umjesto da pita dvjestokilaša je li uopće voljan mrijeti i koju bi vrst injekcije za uspavljivanje. Mora biti zaklan, a da to ni ne zna. Ili da Matin susjed Stipa ispeče koju litru šljivke više od volje Bruxellesa i Strasbourga! Kazne su drastične, a vlast i Crkva odjednom, vidi vraga, ne mare za tradiciju!

Ovih dana zabezeknuo je hrvatske političare i javnost visoki Unijin predstavnik u posjetu Zagrebu kad mu je izletjelo kako Bijedna Naša još barem desetak godina neće biti u plusu glede i u svezi s povlačenjem eura iz elitne zajedničke blagajne 28 zemalja Starog kontinenta. A naše četiri milijarde godišnje članarine Uniji, a naši projekti!? A Pelješki most? A nizinska pruga? A LNG terminal za ukapljeni plin? A ovo, a ono…? Visoki Unijin predstavnik je pristojno uskratio odgovor, što bi se otprilike dalo pročitati kao pantomima svisoka: „Dajte, ne zajebavajte! Najprije nam vratite dugove, prepolovite mirovine, socijalu i plaće do ispod tri posto proračunskog deficita, pa ćemo možda razgovarati!“ Hrvatski ministri ostali izbezumljenih lica i bez glasa, a EK u veljači 2015. šalje u RH financijsku policiju.

Eeee, Karamarko, Karamarko! Što će sutra govoriti, ako na parlamentarnim izborima uistinu dobije premijerski mandat!? Kako će objasniti da Bijedna Naša ne može dobiti ni Unijin jedan euro za Pelješki most ili sličan „strateški važan projekt“, a jedna Nizozemska upravo dobila sedam milijuna eura za projekt što se svodi na to da magarca vode od mjesta do mjesta i pokazuju ga školarcima? A među pametnim Hrvatima puna Hercegovina u BiH i Dalmatinska zagora magaraca, ali nitko da se sjeti pokazivati ih za milijune eura. Čak ni prodavati za mortadelu. A magarac važniji od Pelješkog mosta! Eto, Nizozemci znali magarca iz zoološkog vrta, jer u tom podneblju prirodno ne obitava, projektirati u inventivnu šetnju visokog edukativnog i ekološkog potencijala, a Hrvati ne znaju objasniti Europi i vlastima u BiH zašto Pelješki most ne mora biti ekonomski neisplativa investicija u slijepom crijevu Unijina teritorija.

Neistina je i to da upravljački zaista nesposobna Kukuriku koalicija „pokušava relativizirati“ članstvo RH u NATO-u i EU. Niti ga podcjenjuje niti precjenjuje, jer ni od jednog ne bi imala manje ili veće koristi. Slasti i masti pripadnosti EU i NATO-u uglavnom osjete domaći političari, jer su se i najviše trgali i mazali oči građanima samo da RH čim prije upadne u „obitelj kojoj oduvijek pripada“. Onih 11 hrvatskih eurozastupnika (šest s liste „novog HDZ-a“) uživaju oko 100.000 kuna mjesečnih beriva plus niz povlastica – ni za kakav iole koristan rad. Tu je i povjerenik EK Neven Mimica (SDP) s mjesečnih oko 150.000 kuna (23.000 eura samo plaća), pa brojni činovnici po uredima i iz stranaka eurozastupnika, s 3000-4000 eura mjesečno plus povlastice…

Tu je i Kolinda Grabar Kitarović s otprilike Mimičinom plaćom na mjestu pomoćnice glavnog tajnika NATO-a (trenutno na neplaćenom dopustu radi predsjedničke kampanje u RH). Tu su i domaći političari i državni dužnosnici koji svako malo „poslovno“ putuju iz Zagreba u Bruxelles, Strasbourg, Berlin, Pariz, London, New York… Dakako, inkasiraju obilne devizne dnevnice plus troškovi putovanja, hoteli, lokalni troškovi… Nekima prekrasno u EU i NATO-u!

Hrvatskim građanima ostaje da sve to višestruko preplaćuju u vidu milijunskih deviznih članarina EU i NATO-u plus kolateralne štete u zemlji zbog zabrana i ograničenja, koja diktiraju središta moćnih organizacija što ih Karamarko glorificira. No, ključno, članstvo u EU i NATO-u nije Tuđmanova zasluga. Jest da je to želio svim srcem, ali je djelom udaljavao Bijednu Našu od Europe i svijeta tako da je morala 10 godina čamiti u čekaonici EU-a prije nego su se Jadranka Kosor i Ivo Josipović počerupali tko će potpisati pristupni dokument.

Za Tuđmanove vladavine – koja bi se titovski jamačno produžila do danas, da nije umro – Hrvatska je zbog vojnog angažiranja u BiH i prokockanog imidža žrtve jugosrpske agresije – bila izopćena i osramoćena u svijetu, izolirana i s embargom na uvoz oružja. Embargo je bacio Franju Tuđmana, Gojka Šuška i povjerljive im vojne suflere u naručje svjetskoj i domaćoj mafiji u trgovini oružjem i opremom, a građani na razne načine i danas još otplaćuju preskupe/teške posljedice tih „aranžmana“. Tko zna koliko će dugo. Ako Karamarkova klijentelistička skupina dođe za godinu dana na vlast, a po svoj prilici hoće, bit će zanimljivo provjeriti učinkovitost njegova genijalnog izuma: kako će domoljubljem nahraniti 4,3 milijuna građana, zaposliti 320.000 ljudi, odblokirati im isto toliko računa u bankama, vratiti 28 milijardi kuna prezaduženih pojedinaca podmiriti 1,2 milijuna umirovljenika… I sve to – domoljubljem! Hej, domoljubljem!

To što ni Isus nije mogao kad je dijelio ribe pregladnjelima i lomio kruh apostolima, moći će „pravi HDZ-ovci“ i njihov vođa, koji je odavna već zaboravio na obećane unutarstranačke izbore. Ali nema veze, što je ta vrst osobite interne demokracije (najbolje znaju liječnici Milan Kujundžić i Drago Prgomet) prema dizanju životnog standarda bijedom izbezumljenom „hrvatskom narodu“. I to domoljubljem! Kaloričnim da te vrag odnese.

„Domoljubi“ u vandalskom pohodu

„Današnja vremena“, unatoč teškom defetizmu i neimaštini, srećom, uopće ne podsjećaju na ona s početka 1990-ih. Zašto šef „novog HDZ-a“ misli da su građani srednje dobi i stariji u amneziji? Osim sve glasnije grmljavine ratnih bubnjeva iz blizine u koje normalan svijet nije baš previše vjerovao i neobičnih proplamsaja atmosfere reinkarnirane Endehazije, o kojoj je dokumentarno svjedočanstvo ostavio novinar i bivši političar Tomislav Jakić u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“, Hrvatska tog doba još nije bila ni približno svjetonazorski, međunacionalno i političko-ideološki toliko posvađana kao danas. Kreteni koji su to učinili, tek su brusili noževe, konspirativno se došaptavali i pripremali za počiniti nepopravljive zločine vlastitim građanima. A građani miroljubivi i nisu mogli vjerovati da bi susjed susjeda samo poprijeko pogledao.

Povijest će također presuditi, kad sazrije na nekoj neophodnoj distanci, koliko (ni)su Tuđman i doseljeni ekstremisti iz inozemstva sudjelovali s bahatim Slobodanom Miloševićem u (ne)dogovaranju ratne klaonice na razvalinama Titove SFR Jugoslavije. Je li tu i tko, ako jest, što dogovarao glede i u svezi šovinističko-rasističkog zavađanja Srba, Hrvata i Bošnjaka, tko je i kako, ako jest, prekrajao granice „humano“ preseljavao, nehumano etnički čistio, sanjao ovakve i onakve „velike“ i „male“ imperije i pašaluke… Nitko neće uteći sudu povijesne istine niti će se stići umiti na bistrom izvoru uoči pravorijeka. Ni Franjo Tuđman.

Teško može Karamarko argumentima dokazati da se Bijedna Naša počela gospodarski, društveno, moralno, nacionalno, vjerski i na stotinu drugih načina kotrljati u vražju mater – bez znanja Franje Tuđmana. Nema tu velike filozofije: opljačkali su je, moralno obezvrijedili i nacionalno osramotili najčišći „domoljubi“, Hrvati od stoljeća sedmog, bogobojazni katolici i politički desničari (pro)ustaških krvnih zrnaca, mnogi i izravni operativci i logističari najgnjusnijih ratnih zločina u RH i BiH. Svatko može osobno provjeriti tko su ti „hrvatski muževi“ (i cijele obitelji!) koji su neškolovani i gologuzi otišli u rat (ili su samo bili pri ratu), a izašli su kao „časni domoljubi i hrvatski branitelji“ s činovima, položajima u novom društvu i nadasve – nezamislivim bogatstvom. Na čemu su se za godinu-dvije toliko obogatili pod „vrhovnim zapovjednikom“ Franjom Tuđmanom!?

Kako razložno objasniti milijunske devizne pologe na tajnim računima u stranim bankama, imovinu u poreznim oazama, čak milijarde u gotovini, vlasništvo nad tvornicama, zemljištem svih namjena, hotelima, jahtama, vilama na Karibima i palačama na bečkom Ringu…!? I nekolicina aktualnih haaških uznika iz BiH spada među dvadesetak najbogatijih Hrvata u Europi, ne samo u BiH i RH. Kako su se toliko obogatili? To Tuđman nije vidio ni znao? I Karamarko šuti o tomu. Što je s onih 30 milijuna DEM što ih je Tuđman dnevno uzimao građanima RH i godinama slao u Mostar? Tamošnji Hrvati i dan-danas nose gaće na štapu, za ogromnu razliku od njihovih „vječno“ istih političkih tutora iz lokalnih HDZ-ova.

„Sindrome“ ove ili one može si Karamarko zataknuti za šešir kao politikantsko perce za češkanje neke stvari, jer je rezultat totalno negativan. Bajke o „onima koji hrvatsku državu nikad nisu htjeli“ također su tek smežuran smokvin list na sramoti onih koji Tuđmanovu i krivnju njegovih jurišnika za posvemašnju devastaciju Hrvatske i desetkovanje Hrvata u BiH žele svaliti na lijeve oponente. Ne bi išlo. Tuđman je bio neprikosnoveni gazda RH i Hrvata u BiH u dva mandata („Imamo Hrvatsku!“ – stiskao je šake i zube kolovoza 1995. na kninskoj tvrđavi!), njegov je HDZ vedrio i oblačio zemljom 18, a SDP šest godina. Račun je jasan, a posljedice katastrofalne! Neke i nepopravljive.

Komu to i zašto „treba jasno reći“ da „pomirba“ u Bijednoj Našoj nije uspjela ni u četvrt stoljeća? Kakva pomirba? Koga i s kim? Tko se s kim posvađao da bi se trebao pomiriti? Ako misli na partizane i ustaše, Hrvate s pobjedničke i gubitničke strane otprije 70 godina, to je čista glupost. Ne može tu biti nikakve niti treba biti pomirbe, jer je većina te populacije voljom majčice prirode već otplahutala u vječna lovišta. Ovo malo preostalih fosila ne haje za pomirbena buncanja niti su se njihovi potomci međusobno ikad svađali u Titovoj državi, da bi se morali miriti u RH. Ni kasnije djeca njihove djece.

Nešto je Tuđman pokušao s miksanjem partizansko-ustaških kostiju na ustaškom gubilištu u Jasenovcu, ali su tu pomisao već iste sekunde ismijali i mediji i građani RH. Ne samo da je izigravao maršala Tita, a nije mu, jadnik, bio do gležnja, nego je u svojoj umišljenoj veličini pokušao mikserom za partizansko-ustaške kosti u Jasenovcu plagirati Valle de los Caidos španjolskog fašističkog diktatora „generalissimusa“ Francisca Franca. Kad su upozorili na grozotu tog čina u najčitanijem satiričnom tjedniku tog doba u RH, Franjo Tuđman je 1996. tužio feralovce Viktora Ivančića i Marinka Čulića zbog „uvrede institucije predsjednika države“, ali se usred pravosudnog mraka našao dovoljno hrabar i savjestan sudac Marin Mrčela, pa je poznate novinare oslobodio krivnje. Kakva uvreda, ako Predsjedniku javno padaju na um nakazne zamisli kojima bi osramotio sve građana u državi!

Titova bista na Pantovčaku

„Otpočetka sam, recimo, bio uvjeren da je Tuđman duboko uvažavao Francisca Franca, od kojeg je i preuzeo ideju o zajedničkoj kosturnici frankista i republikanaca, zato što je ovaj bio jedini fašistički glavešina koji je nadživio fašizam“, zapisat će Marinko Čulić početkom 2011. u komentaru na Tportalu. „A to je Tuđmanu trebalo jer je i sam gradio neku vrstu neofašističko-klerikalne državice, ali koja ne bi bila odbačena, nego prihvaćena u Europi i Europskoj uniji. Pritom je Francovu platformu pomirenja primijenio šire i produktivnije od ovog španjolskog satrapa. Grabio je naprosto na sve strane. Uvažavao je i Pavelića zbog samostalne hrvatske države, iako ga je inače smatrao hohštaplerom i ubojicom, i Tita kojeg je za tu samostalnost smatrao još zaslužnijim, mada ga je doživljavao kao komunističkog samodršca.“

Mramornu bistu Tita maršala svoje je svo vrijeme držao u Predsjedničkom uredu, a nisu je dirali ni njegovi nasljednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Eno je na Pantovčaku i dan-danas. Nikomu ne smeta, osim valjda samo Karamarku.

Samo nekom jako trknutom u glavu može pasti na um pomirba ustaških kvislinga koji su s Antom Pavelićem klali svoje sugrađane, raskrčmili pola Hrvatske i lizali prljavo dupe okupatorima vlastite domovine – Hitleru i Mussoliniju – i Titovih partizana koji su zatukli nacifašizam zajedno s domaćim podrepašima, vratili Hrvatskoj oduzete zemlje i osigurali joj državnost unutar jugoslavenske federacije. Bez te partizanske ostavštine danas ne bi bilo RH! To je povijest kakvu Karamarko jamačno neće unijeti u školske udžbenike, jer pojam antifašist doživljava sramotom, a genijalnog vođu partizanskog pokreta, Hrvata iz Kumrovca, maršala Tita smatra zločincem. Neka mu je za dušu i na čast.

Kad je trebalo 1990-ih braniti Hrvatsku od jugosrpske agresije, nikom normalnom nije padalo na um postavljati pitanje partizana i ustaša, iako je skupina doseljenih političkih Hrvata, uz očinski Tuđmanov blagoslov i dovođenjem emigranta Gojka Šuška u sami državni vrh, istog trenutka počela zdušno ostvarivati taj neofašističko-klerikalni projekt, kako ga Čulić determinira prilično točno. Da se nešto takvo godinama pripremalo među ekstremnim hrvatskim emigrantima za slučaj raspada SFR Jugoslavije, posvjedočio je Tomislav Jakić u svojoj izvrsnoj knjizi. On je 1990. izvještavao za HTV s putovanju Tuđmana i Šuška među ustaške emigrante u Kanadi i SAD-u. Badava danas Karamarko palamudi nešto drugo o Tuđmanu i njegovoj pravoj ulozi u uspostavi RH.

Šef „novog HDZ-a“ ipak nije sasvim negativan i smišljeno pristran. Ima pravo kad tvrdi: „Odmah nakon stvaranja države počelo je njeno rastakanje…“ E, sad, nema pravo u nastavku te rečenice: „…i to od strane onih kojima je Tuđman pružio ruku. On je srušio hrvatski Berlinski zid na način da smo uveli višestranačje.“ To što je Tuđman „pružio ruku“ Ivici Račanu (koji je odmah proglasio Tuđmanov HDZ strankom opasnih namjera, što se kasnije pokazalo točnim!) i njegovom Savezu komunista Hrvatske (SKH), malo sutra. Upravo obratno. Račan i njegova „komunistička stranka“ omogućili su Tuđmanu i HDZ-u u praskozorje državnog osamostaljenja RH da se uredno stranački organiziraju i mirno, bez krvi i nereda, preuzmu vlast.

Dopustili su prethodno i osnivanje HSLS-a, slobodan politički angažman disidentima Savki Dabčević-Kučar, Miki Tripalu, Vladi Gotovcu, Draženu Budiši, Ivanu Zvonimiru Čičku, Vici Vukovu i plejadi manje važnih, čak sasvim radikalnih/rigidnih ekstrema poput Šime Đodana, Hrvoja Šošića, militantnog klerika don Ante Bakovića… Ivica Račan je na čelu delegacije SKH, zajedno sa Slovencima Milana Kučana te potporom izaslanstava Saveza komunista Makedonije i BiH, minirao 22. siječnja 1990. godine 14. izvanredni kongres SKJ u Sava centru u Beogradu.

Od tog dana u 22,45 sati prestaje postojati jugoslavenska komunistička partija i to se smatra ključnim događajem u raspadu SFR Jugoslavije. To je rušenje Berlinskog zida kojim su Ivica Račan i SKH omogućili višestranačje još u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH). Da prije toga uistinu nije pao Zid u Berlinu i da se po principu domina nije počelo u Europi rušiti sve što je Berlinski zid značio, uključujući raspad SSSR-a, Tuđman i društvo bi komotno mogli svirati u neku stvar kao i 1971. godine, a ekstremnoj hrvatskoj emigraciji ne bi padalo na um promoliti nosom na Balkan. Osim, ako ne bi poželjeli „slavu“ kamikaza.

Sve drugo je povijest u kojoj je štošta išlo Tuđmanu i HDZ-u na ruku, ali su oni i njihovi sufleri uspjeli više toga temeljito pokvariti, nego dobra učiniti. I danas je Bijedna Naša tu, gdje jest. Totalno uneređena u svakom smislu, dočekala je 15. obljetnicu smrti kontroverznog čovjeka o kojem i povijest i građani sude različito. Objektivna, znanstvena valorizacija njegovog (ne)djela i razdoblja tek predstoji.

Bijedna Naša danas nije zemlja za uzor ni svojim susjedima, a kamoli šire u Europi i svijetu. Javni dug (realno nesamostalne i dužnički neslobodne) države s 4,3 milijuna žitelja je oko 80 posto BDP-a, nagodinu 90 posto. Svaki treći stanovnik živi ispod ruba siromaštva. Po broju nezaposlenih (320.000 mahom mladih ljudi), Hrvatska je treća u EU, iza Grčke i Španjolske. Uvozi 75 posto hrane. U 24 godine je uništeno 90 posto industrije naslijeđene iz SFR Jugoslavije i dvije trećine poljoprivrede. Trgovinska razmjena sa svijetom spala je na trećinu prijeratne. Servisiranje dugova inozemstvu došlo je u pitanje. Socijalne napetosti su pred prsnućem, a unutarnje podjele i nesloga metastaziraju…

NDR Koreja u Ustavu RH?

Takvu je Hrvatsku svojim činjenjem i nečinjenjem posijao Franjo Tuđman na jugoslavenskim razvalinama i takvu „samostalnu, neovisnu, suverenu…“ Hrvatsku u kojoj se ne da ljudski živjeti – nitko nije želio. Ne samo Račanovi „komunisti“! Ni danas takva zemlja ne treba njezinim građanima. Korisna je samo domaćim i stranim lihvarima. Najveći dio „sanjara tisućljetnog hrvatskog sna“, pred kojima Karamarko prostire svoje mitološke sentimente, prevaren je 1990-ih godina na najgrublji način. Sve im je oteto što su desetljećima stvarali. Nije za čuditi se zašto srednji i stariji naraštaji, koje još nekako služi pamćenje, zapadaju u jugonostalgiju. Većini je život u Titovoj Jugi bio sigurniji i bolji: radilo se, plaće i mirovine su redovno stizale, bilo je društvenih stanova, nije se znalo za minuse na računima, ovrhe i deložacije, išlo se bez straha na godišnje odmore, socijala i solidarnost nisu bili upitni, pravna država je djelovala… Sada je sve naopako.

Hoće li svanuti proljeće Bijednoj Našoj bude li se posrećilo Tomislavu Karamarku, pa uvede Tuđmana i Domovinski rat u Ustav, kako nesmotreno obećava? Ni slučajno! Ni koricu suhog kruha neće bijednik u pučkoj kuhinji dobiti više niti će se zelenaši u bankama odreći jedne lipe prezaduženog klijenta. Sam si je kriv kad ga „poduzetnik“ bez milosti, uz državni blagoslov, izbaci s posla na ulicu. Kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker smatra besmislicom i pogreškom Karamarkovo guranje Tuđmana u Ustav. Politikantskom maglom za naivne.

„Tuđmanizam (ili bilo koji osobni nominalizam: marksizam, lenjiniza, frankizam, mačekovstvo, titoizam, maoizam, reaganizam, thathcerizam, bogtepitatkoizam…) izabrati kao vodeću državnu ideologiju znači bjelodano priznati neposjedovanje ne samo vlastite ideje nego i ikakva idejnog sadržaja osim oponašanja imena i djela nekoga najdražeg pokojnika (naš kolega Marx, užasnut što ga svode s vođe na ikonu, pisao je Engelsu: ‘…ako su oni marksisti, ja nisam!’)“, kaže Bešker. „Deklarirati se tuđmanistom koje desetljeće poslije Tuđmana nije znak briljantne inteligencije, kamoli u taj kalup utjerati svu jednu državu. Pobogu, ni isusovci nisu jezuisti nego jezuiti, a Isus je, s oproštenjem, nešto važniji i povijesno i etički. Ali Karamarku taj nije pao na pamet (ako smo tuđmanisti, nećemo ni Srbina ni Židova, makar vjerovali da je Božji sin). Čini se još čudnovatijim takvu vrstu osobne ideologije udrobiti u ustav…“

Ugledni kolumnist enciklopedijskog znanja s pravom podsjeća da je ustavna praksa kakvu bi Karamarko nakalemio u Bijednoj Našoj zasad poznata samo iz NDR Koreje redikuloznog Kima Jong-una. Ustavno se poziva na djelo „besmrtnog Velikog Kormilara druga Kima Il-sunga. Provede li se programski zahtjev hrvatskoga katoličkog političara Tomislava Karamarka, prof. povijesti, Hrvatska će biti čak druga na braniku tog trenda, s velikim izgledom da bude ne samo posljednja, nego uskoro i jedina“. Eto svijetu opet štofa za ignoranciju i viceve o tim smiješnim Hrvatima?