OD KONGRESA DVA PUTIĆA (NEKA, PREĐI RUBIKON)

Izdvajamo

• Razumljivo, Lagumdžija nije sam po sebi problem, istinski problem je sistem koji je ovih godina uspio uspostaviti, a koji se bazira na argumentima sile umjesto sili argumenata, poljinaškom elitizmu umjesto normalnog života koji priliči ljevičaru (u drugim zemljama ljevičari se po stilu života razlikuju od desničara: žive normalan građanski život, voze se u sredstvima javnog prevoza i hodaju bez pratnje itd.), konfrontacijom i cinizmom umjesto otvorenošću za dijalog i uvažavanju drugačijeg mišljenja...itd. Poseban je problem što je takav sistem ispilio cijeli niz „zlatkića“, ljudi, koji svojim manirima nastoje oponašati vođu oko kojeg su se poltronski razigrali.

Povezani članci

• Tito najavljen, asfalt postavljen
• Bh. dijaspora ogorčena: Norvežani Armiju RBiH prikazali kao agresora
• Goran Sarić: Kijamet (po Kerumu)
• Čovićev čovjek Ljubić vlada u dvije države, a ja ni u svojoj nemam nikakva prava kao ostali
• Muzej ratnog djetinjstva – Uspješna godina za čuvare dječijih uspomena obilježenih sukobima
• Otvorenju izložbe skulptura/instalacija “Od Bagdada do Pariza” autora Mensuda Keče

Foto: Fena

Po svemu sudeći pred SDP-om, i njegovim novim rukovodstvom su dva puta: u suštinske demokratske promjene ili u definitivni debakl i raspad. Ako se opredijeli za ono prvo, novoizabrani predsjednik bi trebao odmah raščistiti sa talozima dosadašnjeg rukovođenja: arogancijom, bahatošću, klijentelizmom, poltronstvom, poljinskim elitizmom i umjesto toga ponuditi istinski demokratski ambijent gdje drugarstvo neće biti samo u međusobnom oslovljavanju, već i u suštini unutarparstijskih odnosa, poštenje i uvažavanje kao vodilje cjelokupnog djelovanja. Neka, pređi Rubikon.

Kada je u nedjeljno jutro 7. decembra, do već umornih i pospanih delegata Vanrednog kongresa SDP BiH došla vijest o rezultatima izbora za predsjednika Partije i ostale partijske organe, jedino što je postalo izvjesno jeste da se maratonski Kongres prilibližio završetku. Vlo brzo su krenule procjene kuda i kako se kreće najstarija, a do oktobarskog debakla i najsnažnija partija lijeve orijentacije u BiH. Rijetko kada je kongres neke političke stranke sa tako slabim izbornim rezultatima (svega oko 10% glasova na nivou F BiH) izazvao toliko komentara u javnosti i dobio toliko medijske pažnje kao ovaj SDPov. Da li zbog tradicije, navike ili očekivanja prijeko potrebnih promjena na lijevoj strani bh političke scene. Komentari dolaze sa raznih strana, od sadašnjih i bivših članova i simpatizera, stranački neopredjeljenih ljevičara, pa čak i od onih koji pripadaju drugim ideološkim opcijama. Veliki broj njih svojim kritičkim zapažanjima zapravo iskazuju želju za boljim i jačim SDP-om, što dosadašnje partijsko rukovodstvo nije bilo spremno prihvatiti.

Jedno je međutim jasno, a to je da neumoljivi društveni zakoni čine svoje. Jedna od osnovnih zakonitosti, koja se odnosi na sve društvene tvorevine (bilo da je riječ o državnim režimima, partijama, ili bilo kojoj organizaciji) glasi: ako se neka tvorevina na vrijeme ne promjeni i ako te promjene u svojoj suštini ne budu odgovarajuće, dolazi do kraha i njenog raspada.

Posljednji izbori su pokazali da se pred SDP-om nalaze dva puta: ili će se suštinski promijeniti, ili će nestati kao iole bitan faktor na bh političkog pozornici. U tom kontekstu valja posmatrati i posljednji Kongres, koji zapravo predstavlja tek početak; bilo revitalizacije, bilo potpunog kraha SDP-a. Očekivanja od minulog Kongresa su varirala, od skeptične konstatacije da je na brzinu sazvani Kongres u stvari režiran i da služi samo kao paravan za preuzimanje glavnih poluga u Partiji od strane jedne grupe ljudi, pa sve do optimizma da će, i ovaj ekspresni Kongres pokrenuti neophodne procese demokratskih promjena. Pa šta se na kraju pokazalo kao tačno? Opasnost od prvog još uvijek postoji, ali i nada u promjene. Ali krenimo od onog pozitivnog.

Na Kongresu je usvojeno da će se idući izbori za rukovodstvo (za sada samo za predsjednike Partije od državnog do opštinskog nivoa) odvijati po principu: jedan član-jedan glas, što SDP čini prvom strankom u BiH koja se odlučila za uvođenje principa neposredne demokratije. S obzirom da je dosadašnji predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija bio pristalica tzv. Američkog ili elektorskog modela, po kojem bi predsjednika SDP-a i dalje birali delegati, doduše, izabrani iz daleko veće baze nego do sada, desilo se nešto što se do sada nije moglo vidjeti: predsjednik je ostao u manjini.

Drugu pozitivnu novinu ovog Kongresa predstavlja činjenica da je novi, privremeni predsjednik (koji će obavljati dužnost do iduće godine, kada će biti raspisani unutarpartijski izbori po principu jedan član-jedan glas), izabran tek u drugom krugu, i to sa svega nekoliko glasova prednosti. Ma koliko ova činjenica ne djeluje impresivno, ipak pokazuje da kritičke snage unutar SDP-a jačaju, jer ako ni ovakav, brzo(pleto) sazvan Kongres, sa relativno malim brojem delegata nije mogao donijeti brzu i laganu pobjedu jednom kandidatu, onda nije teško pretpostaviti rezultat sa daleko većom izbornom bazom. Valja se prisjetiti da je, do sada, favorizirani predsjednički kandidat pobjeđivao bez problema u prvom krugu.

Osim toga, hvale je vrijedna i kongresna Rezolucija o demokratizaciji SDP-a, koju je predložio Jasmin Imamović. Ona sadrži i svojevrstan akcioni plan sa tačno utvrđenim redosljedom poteza koje je potrebno napraviti, kako bi se provela demokratizacija SDP-a.

Ipak, Kongres nije uspio donijeti krupnije i značajnije promjene, koje će, izgleda, morati sačekati redovni Kongres planiran za narednu godinu. Tako su najavljivana uvođenja novih demokratskih standarda u SDP ostala tek na nivou opredjeljivanja za model biranja predsjednika Partije. I to je, doduše, napredak, ali nedovoljan. Demokratizacija neke stranke ne podrazumijeva samo veću participaciju članstva u izboru rukovodstva, već i u donošenju odluka. Tako su predloženi amandmani kojima bi se uvela obavezna anonimna anketa i unutarpartijski referendum članstva prilikom donošenja bitnijih političkih odluka (ustavne reforme, ulazak u koalicije ili izvršnu vlast), ostavljeni za narednu godinu. Istu sudbinu su doživjeli prijedlozi izmjena Statuta, kojima bi se propisala nespojivost rukovodećih partijskih i izvršnih državnih funkcija, obaveza redovne kontrole partijskog poslovanja od strane vanjske, nezavisne revizorske kuće, uspostavljenje jedinstvene i centralizirane baze članstva, prenos nadležnosti na brojnije partijske organe, sprečavanje raspuštanja opštinskih organizacija od strane Predsjedništva Partije, jačanje osnovnih organizacija, potpunu rodnu ravnopravnost itd. Ove mjere bi zajedno, u sinergijskom efektu predstavljale kritičnu masu promjena, koje bi otvorili put demokratskim procesima. Dalje bi trebalo zaštititi manjinsko mišljenje i legaliziranjem programsko-političkih struja (frakcija), osigurati interne izbore za kandidate na izborima, birati i ostale partijske organe po principu jedan član-jedan glas, osigurati rodno osjetljiv budžet (i uopšte princip gender mainstreaminga) itd. Razumljivo je da Statut nije čarobni štapić, koji može preko noći stvoriti demokratski ambijent, ali ga može svojim rješenjima podstaknuti i spriječiti samovolju bilo kojeg lidera ili vrhuške. Poznato je da nedemokratske stranke, prije ili kasnije počinju patiti od istih simptoma: otuđenje vrhuške od članstva, izmještanje centara moći iz stranačkih organa u neke neformalne grupe (tzv minder politika), ohlost i arogancija u međusobnim odnosima, gubitak identifikacije članstva sa strankom, ideološko lutanje, sultanizam i klijentelizam itd. Simptomi su brojni, ali je boljka jedna-sindrom deficita demokratije. Svaka slučajnost sa dosadašnjim načinom rukovođenja SDP-om je namjerna.

Kongres je donio i odluku o ujedinjenju sa USD-om (Unija socijaldemokrata), strankom nastalom dijeljenjem SDU-a, koje, opet nastao dijeljenjem bivšeg SDU-a, a koje nastao, mahom od bivših SDP-ovaca izašlih iz SDP-a prije desetak godina. Ujedinjenje ljevice je svakako dobrodošlo, jer ljevica ne samo u BiH vapi za okupljanjem. Zanimljivo je kako je ljevica u cijeloj Evropi razjedinjena i međusobno posvađana, iako je nastala na manje-više istoj ideološkoj matrici, dok stranke desnice, i pored programskih razlika vrlo brzo nađu zajednički jezik (bolje rečeno interes). Razlog tome leži u jednom psihološkom fenomenu – prenaglašenoj sujeti ljevičarskih lidera. Bilo da je riječ o njemačkom SPD-u i Die Linke, češkim, francuskim ili drugim socijaldemokratima i komunistima, bosanskohercegovačkim SDP-ovima, SDU-ovima, USD-ovima, DF-ovima..sujeta uvijek igra presudnu ulogu nepremostivog zida (u slučaju nabrojenih bh stranaka činjenica je da mahom sve dolaze iz istog SDP-ovskog miljea, i da svaka pati od deficita demokratije i apsolutizma lidera).

Prema tome, ljevica vapi za ujedinjenjem i svaki pomak u tom pravcu je dobrodošao ali…

Pomenuto ujedinjenje (prisajedinjenje) SDP-a i USD-a je imalo čudan i krajnje netransparentan put. Normalna procedura bi podrazumijevala da partijski organi utvrde principe za razgovore, pa ovlaste predstavnike koji će te razgovore voditi na temelju utvrđenih principa, pa utvrde zajedničko političko djelovanje ili koaliciju, ali prije svega, da se svaka od tih stranaka unutar sebe prvo demokratizuje, ojača i onda krene u integracione procese. Sa potonjim ujedinjenjem je bilo sve, samo ne transparetno i po proceduri: nit se zna ko, ni po čijem ovlaštenju je nekoliko mjeseci ispred SDP-a vodio pregovore sa USD-om, onda je predsjednik SDP-a parafirao neki dokument o ujedinjenju, kojim se a priori daje dobar dio mjesta kadrovima USD-a i to sve bez znanja partijskih organa. Pri tome se postavlja pitanje zašto? Da li možda neko unutar SDP-a ovim putem želi osigurati dodatnih 12 mjesta u Glanom odboru, za koje je siguran da će ga podržavati ili odlazeći predsjednik SDP-a želi na odlasku pokazati da nije samo onaj koji ljude rastjeruje, već i vraća u SDP, ili je u pitanju drugi motiv nije poznato, a na njih nije odgovorio ni SDP-ov kongres. Zašto se nije pristupilo razgovorima i sa drugim strankama ljevice već samo sa jednom također je nepoznanica. Umjesto odgovora i argumenata moglo se slušati samo euforično-agresivno izrugivanje i uvrede Zlatka Lagumdžije upućene onima koji su pitanja postavili. Lagumdžija je tako, umjesto časnog odlaska odabrao onaj galamdžijski, pokazujući kako u njegovom slučaju ni hladan oktobarski tuš nema nikakvog efekta. Uvrede i galama umjesto labuđeg pjeva. Blaženi neka su takvi…

Razumljivo, Lagumdžija nije sam po sebi problem, istinski problem je sistem koji je ovih godina uspio uspostaviti, a koji se bazira na argumentima sile umjesto sili argumenata, poljinaškom elitizmu umjesto normalnog života koji priliči ljevičaru (u drugim zemljama ljevičari se po stilu života razlikuju od desničara: žive normalan građanski život, voze se u sredstvima javnog prevoza i hodaju bez pratnje itd.), konfrontacijom i cinizmom umjesto otvorenošću za dijalog i uvažavanju drugačijeg mišljenja…itd. Poseban je problem što je takav sistem ispilio cijeli niz „zlatkića“, ljudi, koji svojim manirima nastoje oponašati vođu oko kojeg su se poltronski razigrali.

Po svemu sudeći pred SDP-om, i njegovim novim rukovodstvom su dva puta: u suštinske demokratske promjene ili u definitivni debakl i raspad. Ako se opredijeli za ono prvo, novoizabrani predsjednik bi trebao odmah raščistiti sa talozima dosadašnjeg rukovođenja: arogancijom, bahatošću, klijentelizmom, poltronstvom, poljinskim elitizmom i umjesto toga ponuditi istinski demokratski ambijent gdje drugarstvo neće biti samo u međusobnom oslovljavanju, već i u suštini unutarparstijskih odnosa, poštenje i uvažavanje kao vodilje cjelokupnog djelovanja. Neka, pređi Rubikon.

Goran Behmen

Delegat na Vanrednom Kongresu SDP BiH održanom 6/7.12.2014.