DONT FORGET TU RIMEMBR

Povezani članci

• Božica Jelušić: SKASKA O KVARITON BRANŠI
• Suvremeni antifašizam: uputstvo za upotrebu
• Sanjam kako se vraćam kući u Prijedor
• KIBI, DABI…
• METAFIZIČKO PROMIŠLJANJE SVETA
• ‘Sigurno mjesto’ najbolji film Sarajevo Film Festivala

Foto: DW

Piše: Petar Fehir

Uvijek sam se opredjeljivao.
Nikada nisam pristao bio opredjeljen.
Nije dakle svejedno.

U novoj sam se “domovini” rano oprijedijelio za Mamlö.
Neboplave boje dresova – himel blå. Pogledam i poneku utakmicu. Ne skandiram. “Kom igen” – mi ne dolazi iz stomaka.
Pratim i rukomet. Naših u gotovo svim klubovima. Ponajbolji. I glazbu poslušam. Pogledam vijesti.

Ali jedna stvar me muči.

Ne znam ispuniti križaljku. A križaljke, dopunjaljke, premetaljke i rebusi su stubovi integracije jednog društva. Bez toga nema napretka.

Ponekad se čudim kako uopće mogu živjeti u Švedskoj, a ne znati kako se zvao konj Pippi Långstrump.
Ili kada se ono Gustav Vasa, švedski kralj, vratio iz Turske i ustanovio sarmu kao švedsko nacionalno jelo  /pogriješio je samo u kakvoći kupusa, pa je umjesto kiselog upisao slatki/ .

Nije me bilo kad se to učilo. Kad su se temelji zalijevali, kad su osnovce ocjenjivali s G,VG i MVG  / zadovoljavajuće, vrlo zadovoljavajuće i jako vrlo zadovoljavajuće/ mene nije bilo.

Ja sam negdje drugdje polagao pionirsku zakletvu.

Za ono vrijeme, u ovoj zemlji, ja nemam ključ ni jedne ladice u koju se pohranjuju prva iskustva, informacije. To je jedno posebno oštećenje u razvoju. To se valjda i ne savlada, već stekne.

Moje površno poznavanje postojbine Vikinga datira od sedamdestih. Abbe, Palmea, Bergmana, Grete Garbo. Malo Sabba i Volva i par žutih Šveđanki na plažama plavog Jadrana.

Pokušao sam ono s križaljkom nekoliko puta. U vlaku za Stockholm, nakon što sam prelistao i Metro i Citty, kao i većina onih normalnih putnika otvorim duplericu. Gledam jedan vodoravno, osam slova. Pa, dva, sedam, pa okomito… Nisam stigao dalje od – upiši KT.

Kad dođem dolje isti problem. Iz drugačije perspektive. Tamo mi, onomad, sjebalo iste one  ladice, pa sve što ubacim u njih brzo ispadne. Da me netko zbreca u dva u noći i pita za reprezentaciju u nogometu još bi nabrajao Bobana, Prosinečkog, Mijatovića, Savićevića, Piksija.

Na toj razini refleksa snalazim se najbolje.

Doktor mi kaže da je to neka amnezija i prepisao mi neke pučice, a ovi oko mene misle da nije. I njima, kažu, ne ide križaljka.

E, sad šta je, tko bi ga znao.