Tuga u tuzlanskom azilu

Povezani članci

• Australija dronovima i sonarima na morske pse
• Što svog psa obavezno morate naučiti
• Snežana Vidović: Poštujmo životinje i njihovo pravo na život
• Alma Kovačević: Javna je tajna da se psi lutalice u Sarajevu ubijaju
• Duško, teško ozlijeđeni labrador noćas je podlegao ozljedama od metka, noža te brutalnog premlaćivanja
• Ljudi prouzrokovali nestanak 83 posto divljih sisara i polovine biljaka

Piše: Emina Divković

Ovo što mi radimo već godinama je preživljavanje. Prošle godine smo bili manje više sretniji, ponadali smo se, da nas je konačno krenulo i da smo neka ključna pitanja riješili. Psi su imali dovoljno hrane svaki dan. Uspjelo se realizovati par velikih projekata koji su veliki broj pasa isčupali iz blata. Udomljenja su išla kao nikad i tako se broj pasa smanjio drastično. Mi smo gurali stvari kao i na početku i govorili jedni drugima, da se samo ne smijemo opustiti, jer imamo još toliko toga pred nama. Posla je bilo, kao i potrebe, da se i dalje skupljaju sredstva na sve strane i pored toga što smo isplivali malo na površinu. Konačno smo počeli disati i plivati na površini i po prvi put nije sve izgledalo kao borba sa vjetrenjačama. Ušli smo u zimu spremni sa slamom, dekama, hranom i svim neophodnim za koliko toliko normalan život psa u azilu. Naravno da nismo mogli sve pse spasiti od blata, ali smo se trudili da im olakšamo koliko je moguće.

Trudili se i čekali ljeto… ljeto koje nam uvijek toliko toga obećaje. Već smo sanjali o novim projektima, novim halama i novim uspjesima. Ali ljeta nije bilo 🙁 Čekanje se pretvorilo u agoniju i davljenje u poplavama. Poplave su nam kao prvo napravile pakao od terena, blato je bilo bukvalno do koljena. Put do azila je bio neprohodan, krateri su se stvorili, da je umijeće i pješke doći do nas. Neumorna kiša je psa činila strašno razdražljivim. Mnogi su se razboljeli, dosta njih je patilo u tišini i u roku od mjesec dana smršali su svi i pored hrane koje smo redovno imali. Patnja na sve strane, a mi bez ideje kako ovo rješiti. Tješili smo se, da je moglo biti i gore i da smo mogli izgubiti i koji objekat kojeg smo sa mukom izgradili. Mogli smo izgubiti živote mnogih pasa koji nam zaista predstavljaju toliko toga u našim životima. Da zlo ne dolazi samo, uvjerili smo se i ovaj put, kad nam je pored vremenskih neprilika zadesila i nestašica. Nakon što nam je opština otkazala bilo kakvu pomoć oko plaćanja veterinarskih troškova, ponovo smo bili 10 metara pod vodom, a tu se i sad nalazimo… Bez imalo milosti i interesovanja novi psi nam od opštine stižu redovno, a mi se gušimo u troškovima i plašimo se, da nam polako ali sigurno sve izmiče kontroli. Veterinarski troškovi su ogromni, jer mi imamo oko 600 pasa. Novi psi koji stižu su premršavi i jako slabi. Njima je potrebna dodatna briga. Pucamo po šavovima i trenutno se vrtimo samo u krug. Ponovo je počela borba sa vjetrenjačama i ne znamo kako da se ovaj put ponovo izvučemo na ostrvo spasa. Zima je na pragu i potrebno je mnogo više hrane nego ljeti. Računi stižu na sve strane, a pomoći od opštine ni na mapi. Ukoliko se u par mjeseci neke stvari ne poslože i ukoliko ne uspijemo srediti stvari, mislim da ćemo biti primorani dosta pasa pustiti ponovo na ulice. Molim sve dobre ljude da se smiluju na sudbine ovih bića i da nam pomognu da pregrmimo skupa još jednu zimu, u nadi za jedno produktivnije ljeto. Mi ćemo do tada, da se nastavimo boriti sa ovim ljudima bez srca i duše u ime onih koji nam mašu repom i kad smo u bankrotu.

Oni jadni se raduju nama, iako smo mi skrhani i u velikim brigama, jer odavno ovo nije samo ljubav. Ovo je odgovornost i dato obećanje, da će im jednog dana biti bolje. 500 njih je u sretnim domovima, i to je ono što nas drži u životu i tjera da radimo dalje. Pomozite nam da i narednih 500 upozna svoj dom i ljubav bez granica. Pomozite nam, jer ste nam vi jedina nada.